Orsat Franković grafički je dizajner s diplomom Studija dizajna i magisterijem MA(RCA) Royal College of Art u Londonu. Kao suosnivač i kreativni voditelj studija Laboratorium djelovao je devet godina nakon kojeg je osnovao vlastiti studio Flomaster u kojem i danas djeluje. Tijekom dvadesetpetogodišnje karijere autor je niza zapaženih rješenja u oblikovanju vizualnih komunikacija te je dobitnik brojnih relevantnih međunarodnih nagrada i priznanja. Razgovarali smo s njim povodom izložbe "Stvaranje mjesta" u galeriji HDD u Zagrebu, koja je otvorena do petka 15. travnja, a već krajem kolovoza gostovat će u sklopu programa dubrovačke Art radionice Lazareti (ARL) te krajem godine i u Multimedijalnom kulturnom centru (MKC) u Splitu. Tako da ako je niste ili ne stignete sada pogledati, kroz godinu vas čekaju još dvije lijepe lokacije.
Što vam se čini da je (ne)svjesno već postala "formula" vašeg umjetničkog, i s druge strane – obrtničkog, procesa?
- Kod većine novih zadataka, bez obzira na to je li riječ o knjizi, plakatu ili čemu drugome, važan mi je proces dolaska do rješenja neovisno je li riječ o tehničkom postupku, metodi konceptualizacije ili jednostavnom prebacivanju u drugi kontekst u svrhu komunikacije sadržaja ili iniciranja polemike. Meni je važan i taj, još jedan sloj u dizajnu koji za komunikaciju osnovnog sadržaja nije nužan, ali dizajneru otvara prostor da se bavi nekim temama i ukazuje na neke probleme. To je na neki način stvaranje mjesta za dodatnu komunikaciju dizajnera - kao kad se na plakatima Ljetnih igara uz pružanje osnovnih informacija bavimo i propitivanjem značenja pojmova slobode, Grada i sl. Često znam slagati slojeve jedan na drugi, ali opet s druge strane nerijetko imam tendenciju sve reducirati, do čistih, gotovo minimalističkih formi. Volim raditi s drugima, suradnje su mi bitne u radu, ta razmjena znanja i pogleda na stvari, to kontinuirano učenje od drugih i s drugima također mi je važno.
Nastavno na "vječne" rasprave o primijenjenim umjetnostima i tome kada one postaju „samo umjetnost”, molio bih vaš pogled.
- Mislim da je dizajn i umjetnička disciplina. No, to ne znači da je svaki dizajn umjetnost, kao što uostalom nije ni svaka skulptura, slika, instalacija ili performans. Nemam tajnu formulu, ali ovako sažeto, rekao bih da je u dizajnu, kao i kod ostalih umjetničkih praksi, za taj status besmrtnosti potreban izričaj koji nadilazi vještinu, koncept koji nadilazi opću rutinu ili iskorak koji pomiče granice discipline. Iako sintagma primijenjena umjetnost donekle dobro opisuje dizajn, problem nastaje kad se koristi u svrhu isključivanja. Ne vjerujem u tu podjelu na tzv. čistu i primijenjenu umjetnost. Ona kao da polazi od pretpostavke da je svaka umjetnost sama sebi svrhom ako nije korisna ili upotrebljiva, a onda s druge strane ta tzv. čista umjetnost u percepciji postaje vrjednija od ove primijenjene, koja kao da je primjenom izgubila tu neku auru uzvišenosti. Rekao bih da je ta podjela odavno napuštena. S druge strane nas, kao i arhitekte, svrstavaju u kreativne industrije. To nije besmisleno iz ekonomske perspektive koja pretpostavlja sposobnost ovih disciplina za stvaranje tzv. dodane (materijalne) vrijednosti i opstanak na tržištu, ali to je selektivni pogled koji se bavi samo jednim aspektom. Dizajn treba puno šire shvaćati od tržišnog poimanja njegove uloge – da za naručitelja ili industriju oblikuje komunikaciju ili formu. On je i društvena i politička praksa, alat pomoću kojeg strukture moći oblikuju i reguliraju društvene odnose, a posljedično i alat kojim se ti odnosi mogu mijenjati (social design), ali i kojim se recimo, mogu pretpostavljati, oblikovati i testirati scenariji budućnosti (speculative design).
Odnos s Gradom – odnosno, možemo li ikada zapravo kritizirati ono što volimo, ili možda ovako da postavim - kako se ohrabrivala vaša kritička oštrica spram Dubrovnika?
- Ljubav možda može biti slijepa, ali svakako mora biti iskrena. Mislim da nije moguće iskreno voljeti Dubrovnik a ne progovarati o iluzijama o njegovoj veličini i značaju dok, više-manje šutke, svjedočimo onome što mu stihijski rast jedne i zapravo jedine industrije čini i kakve posljedice to ostavlja na zajednicu. Grad je postao roba kojom se trži, zatrpan hordama turista pa se, logično, smanjio životni prostor njegovih građana i posljedično - kvaliteta života. Te promjene uzrokovane elementarnom pohlepom i nedostatkom vizije poprimaju razmjere nepovratne štete. Tko bi normalan o tome šutio. Prva propitivanja identitetskih stereotipa odradio sam u procesu oblikovanja plakata za Dubrovačke ljetne igre od kojih su dva uvrštena na izložbu "Stvaranje mjesta". Na oba sam propitivao shvaćanje ideje slobode, pojma upisanog na Dubrovačku, pa posljedično i na festivalsku zastavu - na prvom stavljajući u kontrapunkt mitsku parolu "Non bene pro toto libertas venditur auro" ("Ni za sve zlato sloboda se ne prodaje") i predimenzionirane logotipe sponzora, a na drugom gradeći od elemenata identiteta neki posve drugi, strani, naizgled američki. Jedne godine ironizirali smo taj destinacijski pristup pa su plakati za Igre bile gigantske kreme za sunčanje, a druge smo se opet bavili pitanjem veličine slova G u riječi Grad kad se govori o Dubrovniku pretvarajući ga u metropolu s podzemnom željeznicom. S vremenom osvijestite neke pojave, kao i činjenicu da još neki ljudi imaju slična opažanja i reakcije u svom radu, počnete pomnije pratiti njihov rad, počinjete surađivati, raditi na zajedničkim projektima. Jedan od prijelomnih trenutaka bio je i proces Kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture kad se jedna heterogena skupina ljudi, pojednostavljeno rečeno zapravo bavila artikulacijom svih ovih problema i traženjem načina da se njima bavi u polju kulture. Mnoge veze nastale u tom razdoblju rezultirale su kasnije i nizom projekata unatoč činjenici da Dubrovnik nije dobio kandidaturu. Otad negdje datira i početak moje suradnje s Art radionicom Lazareti, organizacijom koja se već dulje vrijeme sustavno bavila ovom problematikom i oko koje se okuplja suvremena likovna scena, a negdje u to doba počela je i moja suradnja s Markom Ercegovićem i Anom Opalić na raznim projektima. Nedugo nakon toga s Milom Pavičević, Marijom Kikašem i Karlom Crnčević sudjelovao sam i u organizaciji "Unseena", mini film festivala u Cavtatu, itd.
Što izostaje, a čega je u izobilju u polju dizajna u Hrvatskoj?
- Na ovo mogu odgovoriti na više načina. Preskočit ću stilska prebrojavanja jer mi se to čini irelevantnim i za kvalitetu pojedinačnih radova i za hrvatski dizajn u cjelini. On je naprosto dobar ili to nije. Ono što razmišljajući o kvaliteti hrvatskog dizajna možemo konstatirati jest da je činjenica da tu jako dobro stojimo, primjerice u usporedbi s drugim poljima u kulturi. Na domaćem terenu u polju dizajna su se dogodili najveći pomaci i proboji, a malo gdje drugo smo toliko međunarodno prisutni bilo da je riječ o nagradama ili angažmanu hrvatskih dizajnera. Ne nedostaje nam ni novih snaga u dizajnu jer se od kraja osamdesetih povećao i broj sveučilišnih i veleučilišnih studijskih programa za osposobljavanje dizajnera. Tu nam možda nedostaje jedan dobar doktorski studij. Možda nam nedostaje i industrije u krilu koje bi se dogodili značajniji i brojniji iskoraci u industrijskom oblikovanju. Unatoč tome i tu dosta dobro stojimo jer to malo industrije postiže vrhunske rezultate upravo zahvaljujući domaćem dizajnu.
Čini li vam se da rasprave koje se svako malo pokrenu oko našeg identiteta, političkog, ekonomskog – urode ikakvim plodom? Primjer je svakako "trenutak" kovanice eura...
- Mislim da je opća društvena klima takva da mnogi, svjesno ili nesvjesno, doprinose obezvrjeđenju znanja. Bez obzira na to je li riječ o epidemiologiji, seizmologiji, financijama, nogometu ili dizajnu – većina ljudi o tome ima mišljenje i što je još gore, uvjerenje da ih to kvalificira da se time bave. U doba poplave "stručnjaka opće prakse" zapravo i ne iznenađuje da bankari misle da se oblikovanjem ili likovnošću može baviti svatko (možda i može, ali u svoje slobodno vrijeme i o svojem trošku). Šteta, mislim da je propuštena rijetka prilika da se napravi značajniji iskorak u osuvremenjivanju naše identitetske priče, pogotovo zbog specifične međunarodne vidljivosti eura. To me podsjeća na onu drugu propuštenu priliku – pri traženju rješenja za hrvatsku zastavu, kad nije prošlo ono genijalno rješenje Borisa Ljubičića koje na najinteligentniji mogući način spaja grb i zastavu u jednostavno, originalno i nadasve prepoznatljivo rješenje, po kvaliteti na nivou japanske ili švicarske, a po konceptualizaciji britanske zastave. Mislim da, ako nešto želimo mijenjati, trebamo osvijestiti da su i sve te propuštene prilike dio našeg identiteta u širem kontekstu.
Naziv izložbe "Stvaranje mjesta" kao da implicira da mjesta (doma/ili ikojeg drugog lokaliteta) i nema, kao ni označitelja/označenog – uvijek to mi/vi dizajneri stvaramo. Kreatori fikcije koja ne priča priču do kraja, ali je mora znati sažeti – je li to opis dizajnerskog posla?
- Kustos Marko Golub koncipirao je izložbu "Stvaranje mjesta" krenuvši od serije plakata za 70. Dubrovačke ljetne igre kao centralnog mjesta te birajući ostale radove koje, kako on kaže, povezuje tematska crvena nit odnosa grafičkog dizajna i stvarnih i imaginarnih mjesta. U tom ključu odabrao je 15-tak radova nastalih unutar posljednjih 20 godina, bez obzira na to radi li se o stvarnim mjestima u prostoru poput Dubrovnika ili o imaginarnim mjestima u prostoru komunikacije poput scenskog prostora na plakatu Festivala Kazališta slijepih, praznog papira na poštanskoj marci ili „mjesta zločina“ u performansu koji je rezultirao naslovnicom "Kradljivice knjiga".
Kako se kritički (ne)vrednuje dizajn? Možemo li to oprimjeriti?
- Mislim da se u posljednjih desetak godina time počelo sustavnije baviti, prvenstveno zahvaljujući HDD-u i nizu kritičkih i istraživačkih projekata koji su pokrenuti u okviru njihove djelatnosti te izložbi održanih u njihovoj galeriji. Počelo se sustavno baviti vrednovanjem rada i prezentacijom autora iz povijesti dizajna, ponovnim otkrivanjem zaboravljenih poglavlja, ali s druge strane i kontinuiranim praćenjem, publiciranjem i pružanjem kritičkog uvida u rad dizajnera i dizajnerskih studija koji djeluju na sceni. Mislim da je galerija HDD-a postala referentno mjesto hrvatskog dizajna.
Kada biste trebali napraviti svojevrsnu anamnezu - autorefleksiju svojih 20 godina djelovanja, što biste rekli?
- Iako to svi neprestano radimo za potrebe vlastitog profesionalnog opstanka, ali i osobnog mentalnog zdravlja - nezahvalno je baviti se sobom s pretenzijom dubokog uvida i shvaćanja. Iako nagrade ponekad posluže kao potvrda kvalitete rada, uvijek je bolje kad to kritički i s razumijevanjem odradi netko sa strane. Ova tematski koncipirana izložba u HDD-ovoj galeriji, daje dobar, premda ne cjelovit, uvid u tih proteklih 20 godina. Mislim da je kustos i autor koncepta, Marko Golub, radeći na ovoj izložbi pomogao i meni da otkrijem ponešto o vlastitom radu, da neke stvari pogledam s odmakom u drugom svjetlu i donekle presložim vlastite doživljaje. Upravo bi tome takva događanja i trebala služiti.
