Iako sebe naziva nesigurnim perfekcionistom, kad pomislim na Natašu Dangubić, prvo mi dolazi neka sasvim druga slika. Zavodljive opuštenosti. Bezgranične duhovitosti. One britke, autoironične, sarkastične. Pa frajerski gard glasne i hrabre individualnosti. Pulsirajući stavovi o životu. Kreativnost u svim nijansama. Glumica Nataša Dangubić umjetnica je profinjene prisutnosti, a njezina odana ljubav prema kazalištu zavodljivo je fatalna. Nekonvencionalni teatar, suvremeni redatelji, novi mladi autori, tijelo i pokret - njezina su organska stanja inspiracije. Gotovo je nevjerojatan podatak da oduvijek ima tremu. Tremu koja je skrivena pred očima gledatelja. Isto je na sceni do zadnjeg trenutka proživljavala jedna od najvažnijih glumica u povijesti hrvatskog kazališta. Iskonska diva Ana Karić. Natašin veliki uzor, učiteljica i životna prijateljica. Što nije slučajnost. Objema je trema prirodno stanje, od kojeg se na trenutke mogu raspasti, zatim ohrabriti i ponovno spojiti. Kao tajni kazališni afrodizijak koji je njima bolan, a nama u publici nevidljiv. I to im nije jedina sličnost. Nataša me često podsjeti na Anu. Svojom dubokom predanošću ulogama. Svojim snažnim talentom. Svojom nenametljivom senzualnošću. Svojim profinjenim stilom. Svojom karizmatičnom ljepotom i ženstvenošću inteligentne, emotivne i beskompromisne glumice. Aktualna faktografija dokazuje da baš u trenutku kad je svijet stao, kod nje kao da se sve počelo zahuktavati. Ovogodišnje 71. Dubrovačke ljetne igre bile su ispunjene njezinom glumačkom energijom. Unatoč ehu pandemije, za predstavu „Mara i Kata“, inspiriranu poznatom dubrovačkom radio emisijom „Na posjedu u kundurica“ Petra Kušelja te knjigom „Dubrovačke kundurice“ Dese Begović Mrkušić, tražila se ne karta, nego nekoliko izvedbi više. S dubrovačkom kolegicom Doris Šarić Kukuljicom, s kojom dijeli i daske matičnog Zagrebačkog kazališta mladih, u režiji Saše Božića i koautorstvu upravo njih dvije, uspjela je osvojiti i nasmijati publiku svih generacija. Dok se o Mari i Kati još navelike pričalo, već je utjelovljavala legendarnu Omakalu u drugoj premijeri Igara, legendarnoj „Grižuli„ Marina Držića. Predstava je doživjela veliki uspjeh, a Nataša je u kategoriji najbolje ženske uloge nominirana za najveću hrvatsku medijsku nagradu Zlatni Studio. Nedavno je osvojila i Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Nikoline u predstavi ‘Dobro je dok umiremo po redu’, u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih, režiji Aleksandra Švabića i prema tekstu Ivora Martinića. I ako ste pomislili da je tu stala, varate se. Kao gostujuća glumica u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh, sudjelovala je u praizvedbi projekta Bobe Jelčića "Hrvatski put ka sreći". Prema riječima mnogih, riječ je o odvažnoj satiri novog lica. I jednom od najzanimljivijih recentnih kazališnih događanja.
Kako bi se zvao aktualni ciklus života Nataše Dangubić?
- Mir i dobro (smijeh). Prilično sam mirna i zadovoljna sama sa sobom. Evo, izgovorila sam to u istovremenom strahu da ne ureknem. Na vrata mi je zakucala neka vrsta pomirenja sa sobom i onim što suštinski jesam. Možda se to zove zrelost. Ne znam. Neki početak zrelosti. Ali da sam dobro - dobro sam.
A kad je gluma pokucala u vaše srce?
- Ne postoji konkretan trenutak kad sam to shvatila, ali se sjećam trenutka kad sam to naglas izgovorila. Budući da su moje riječi uvijek ispred mojih misli, tek sam tada shvatila da to stvarno želim. Mjesto radnje je druženje kod obiteljskih prijatelja Marine i Joze Serdarevića. Kad sam rekla da ću studirati njemački jezik i komparativnu književnost, upitao me: "A što ti, zapravo, želiš?". Iz mene je organski izletjelo: "želim biti glumica!"
Možete li zamisliti svoj život kao prevoditeljica ili profesorica?
- Teško (smijeh). Ono što su tijekom školovanja smatrali mojim najvećim talentom i što je bio nedosanjani san moje mame je da budem spisateljica. Bila sam talentirana u pisanju, svima sam u školi pisala školske zadaćnice i sastavke.
U međuvremenu ste ipak napisali vlastitu seriju i predali se scenarističkim strastima?
- Točno. S prijateljicom sam napisala televizijski sitcom "Lijepe naše". Radi se o dvije razvedene žene koje se teško nose s hendlanjem života: obaveze, karijera, majčinstvo, hormoni, ljubavni odnosi i svi ostali izazovi koje život sa sobom nosi. Međusobno si pomažu i funkcioniraju zapravo kao manje-više idealan brak. S prošlom verzijom nisam do kraja zadovoljna pa sad pišemo ponovno. Puno toga imamo za reći, bezbroj zanimljivih i duhovitih situacija, pa nam često format sitcoma predstavlja veliki izazov. Ali nadam se da će serija uskoro doći pred gledatelje.
Djetinjstvo u Dubrovniku? Na koji način vas je formirao taj grad?
- Rekla bih da je moje djetinjstvo bilo iznimno turbulentno. Dijete sam jako mladih roditelja. Kad sam se rodila, mama je imala samo 19, a tata 23 godine. Ja sam zapravo došla na svijet kao dijete dvoje djece. Sjećam se da sam imala četiri godine kad je moj tata išao u vojsku. Oboje su bili vrlo mladi. I vrlo temperamentni. Moja unutrašnja impresija je da sam kao dijete bila aktivni promatrač tuđih života. Kao da sam promatrački sudjelovala u nečijim dramama. Ne samo u dramama mojih roditelja, nego i cijele okoline, Dubrovnika, susjeda. Uvijek sam bila u nekoj promatračkoj poziciji. Nisam bila ona koja je "u fronti". I onda se to u pubertetu drastično promijenilo. Tad sam postala prvakinja drame!
Bili ste dijete introvert?
- Apsolutno. Mislim da sam i danas introvert (samo što to na van može izgledati potpuno suprotno).
Bili ste i dijete prirode, ulice, igre?
- Odrastati u Dubrovniku značilo je biti dijete ulice. Dijete ulice ne u smislu da te roditelji ne odgajaju, nego da je sloboda sastavni dio života. Trčanje, nogomet, graničar, igra skrivača. Sjećam se barki koje se suše, rupa, zidina, ruševina u koje smo se zavlačili. Cijeli bi Grad prošli uzduž i poprijeko, jurcali biciklima po Stradunu. To je bio naš život. Ne znam kako djeca danas uopće odrastaju bez toga.
Kakav je bio prijelaz u pubertet?
- Bila sam, a to su i moji roditelji govorili, stvarno, dobro dijete. I onda me "prevrnulo". Jako. Bunt je krenuo od toga da ne idem u školu, da ne želim ući u zgradu škole, jednostavno nisam ulazila. Markiranje, bijes, raspravljanje s profesorima. Odjednom sam se pretvorila u borca za pravdu. Sjećam se te energije bijesa koja me pokretala. Na sve sam bila bijesna. I sve sam vidjela, odnosno imala sam dojam da sve vidim, a posebno nepravde i probleme u društvu. I osjećala sam da je moja glavna misija s "prve linije fronte" boriti se poput prave aktivistice.
Kako je izgledao put od introverta do prve linije fronte?
- To sam pričala u jednoj predstavi. Kako sam se uvijek osjećala malo inferiorna u odnosu na druge, mislila sam da su drugi spretniji od mene, što je sigurno dijelom i bila istina (smijeh). Uvijek sam mislila da su u svemu bolji, sebe sam doživljavala malo "ispod" pa je to, valjda, rezultiralo time da sam se silno željela dokazati i probiti. Stalno sam si zadavala neke zadatke da pobijedim samu sebe i unutrašnje strahove. Tek kasnije sam shvatila da to kako se osjećaš ima jako puno veze s voljnim elementom, da se to može promijeniti odlukom. Ja sam se htjela osjećati drukčije i to sam nasilu napravila. Pobijedila sam samu sebe, valjda se tako kaže. Jednom sam se spustila niz 12 čavala. To je 12 klinova zabijenih u zidine, ispod je more i provalija. Djeca su se spuštala, a ja sam se stravično bojala. Ali napravila sam to. I to u rozim, klizavim, kožnim Yves Saint Laurent balerinkama koje mi je mama donijela iz Pariza. Uspjela sam se spustiti, iako mi je objektivno život bio ugrožen tim činom. I tad je u moj sistem ušao osjećaj da mogu.
Dubrovačke ljetne igre tada?
- Osim slobode i prirode, nama djeci iz Dubrovnika je sastavni dio života bio posjećivati probe Ljetnih igara i gledati sve predstave po nekoliko puta. Tada nisam shvaćala da je to ekskluzivno. Sad s godinama ili kad me pitaju u intervjuima, shvaćam da se to smatra nekim ekskluzivnim odrastanjem. Mi smo bili kao neka mala "čerga" koja dođe na probe, zna sve tekstove napamet, poznaje sve glumce…. Sjećam se kad su 80-ih izvodili "Romea i Juliju" da su sve prijateljice moje mame bile fatalno zaljubljene u mladog Dragana Despota koji je glumio naravno Romea, ludile su za njim. Iz te perspektive sam shvatila da biti glumac znači biti – faca!
Koji su bili prvi kontakti sa scenom?
- U Leru sam bila već u sedmom razredu osnovne škole. Mislim da sam, čak, bila jedna od najmlađih članica. S time da je zanimljivo da je mene Davor Mojaš angažirao jer je "trebao malu koja pleše". Uopće me nije uzeo da glumim. Kontaktirao je Maju Mrše, moju profesoricu iz hrvatskog, koja je vodila plesne grupe u školi i rekao joj je: "Daj mi neku malu koja pleše." Ona je dovela mene i tako je sve krenulo.
Nesuđena karijera balerine?
- Baletom sam se bavila jako ambiciozno. Ljeti sam išla kod Ane Roje u privatnu školu u Primošten... Onda je već u trećem osnovne krenula priča da bih se ja trebala preseliti u Zagreb ako se baletom mislim profesionalno baviti. Demotivirajući element, kao i uvijek u životu, bila je jedna mala bolja od mene (smijeh). Imala je plavozelene oči, vretenastu figuru i, u mojim očima, bila je najtalentiranija na svijetu. Ja sam se morala puno truditi da bih postigla nešto što bi ona "na prvu". Znači, ja jesam bila talentirana, ali bila je ta Iva koju pamtim i danas.
Prvi umjetnički koraci vezani su uz prijatelje s kojima ste još uvijek u kontaktu?
- U jednoj Lerovoj predstavi igrala sam s Lenom Šimić, Tinom Gverović i Markom Ercegovićem. Išli smo zajedno u razred, svi se i dalje bavimo umjetnošću i prijatelji smo dan danas. Iako Tina i Lena žive u Engleskoj u bliskom smo kontaktu. Tako je prošle godine jedna od nas imala turbulentno životno razdoblje, pa smo se našle u Zagrebu i razgovarale puna tri dana.
Rat? I to u nekom najosjetljivijem periodu...
- Najradije bih rat preskočila. Rat nas je prekinuo u svemu. Počeo je kad sam završila drugi srednje i prekinuo je svu tu adolescentsku bahatost i bijes, cijelu tu ekspanziju koju sam tada doživljavala; to da sam se razgranala i osjećala kao neko ogromno stablo. Sve je to s ratom nestalo. Bila sam manja od makovog zrna. Promijenila nam se osobnost. I ne vjerujem da je to samo moje iskustvo. Mislim da se svatko tko je doživio rat i, na ovaj ili onaj način, sudjelovao u njemu, u jednom trenutku, osjetio vrlo malim. Nemoćnim. I mislim da je rat nešto što ne mijenja samo ljudske živote, nego i same ljude.
To je bio uvod odlaska u Zagreb i period studiranja?
- Da, rat je važan dio moje biografije. Ali i moje karakterne biografije jer te on jako obilježi. Ja sam npr., nakon rata, postala puno manje konfliktna osoba. Zato jer sam se užasno bojala situacije da se npr. s nekim posvađam i da ta osoba onda umre ili nestane. Kao da mi se ta misao o smrtnosti približila. I dugo mi je trebalo da to riješim. Da mogu ući u konflikt bez da to bude točka na kojoj sve prestaje. Karakter mi se jako promijenio. Možda i nabolje, ali se promijenio.
Iskustvo prijamnog ispita i dani Akademije?
- Na spomenutom druženju tijekom kojeg sam izjavila da želim biti glumica sjedila je (ja to tada nisam znala) inspicijentica kazališta Marin Držić, Kaća, koja je odmah nazvala Milku Podrug Kokotović na telefon i rekla da ima jednu malu koja želi biti glumica i ona je rekla: "Nek' dođe sutra da je provjerim". Provjerila me, odobrila i tako je krenulo. Tako da je Milka uvelike zaslužna za moje bavljenje glumom. Onda sam na prvom prijemnom pala i to me u potpunosti dotuklo.Loše sam to prihvatila, bilo mi je to traumatično iskustvo jer sam bila uvjerena da ću proći. Na Filozofski fakultet nisam ni otišla jer sam bila uvjerena da ću proći na glumi. Na kraju sam upisala novinarstvo na kojem se nikad nisam niti pojavila. Samo sam uzgajala studentska prava do sljedeće godine kad sam upisala glumu. U međuvremenu sam konzumirala sve postojeće medije umjetnosti, obilazila predstave, izložbe, kina i kafane.
U vašoj klasi ste bili jedina glumica što je rijetkost?
- Iako sam upisala glumu u generaciji s dvije kolegice i sedam kolega, nekim spletom okolnosti sam već na drugoj godini završila samo s muškom klasom. Ivica Pucar, Enes Vejzović, Dražen Bratulić, Hrvoje Klobučar, Jakša Borić - to je bila moja mala disfunkcionalna obitelj nekoliko godina. Stvarno sam obožavala te ljude i non-stop smo se družili, neprekidno smo bili zajedno. Bila sam njihov "buraz". Sve smo prolazili zajedno, svađali se oko predstava, kazališta, plakali zajedno, dijelili apsolutno sve. Period studiranja na Akademiji mi je divno iskustvo, ali baš oni su te godine učinili jednim od najdivnijih perioda mojeg života. Obožavali su me i držali k'o malo vode na dlanu.
Kako ste doživjeli Zagreb i jeste li ga odmah zavoljeli?
- Ne razmišljam o gradovima (o Dubrovniku, o Zagrebu). Razmišljam o ljudima koji za mene čine taj grad. Naravno da uvijek misliš na neka posebna mjesta, na neke stvari koje te vežu za taj grad, ali mogu reći da je meni u Zagrebu odmah bilo lijepo jer sam srela neke divne ljude. Za mene je to bio najkreativniji i "nabrijaniji" period, jer sam nakon Dubrovnika imala priliku vidjeti sasvim drugačije predstave, grupe i festivale. To su bili umjetnički doživljaji koji su me formirali i promijenili mi život.
Kako ste se tada zabavljali? Kako su izgledali izlasci?
- Mislim da sam se uvijek zabavljala i da ću se zauvijek i zabavljati na isti način. Scenarij je uvijek poznat kod mene. Radi se o jako zatvorenom, intimnom krugu prijatelja. Uopće nije bilo važno na kojem smo mjestu, meni su uvijek bili i jesu važni samo ljudi. Jako često smo, za vrijeme studiranja, bili kod mene doma. Imala sam mali stan na Ferenščici i tamo je znalo tulumariti i po 20 ljudi. U samo 30 kvadrata. Jako smo puno izlazili po predstavama i u kazališne kafiće nakon predstava. Ljubav i kazalište. To su bile naše teme. I to su dan danas moje organske teme.
Kako bi opisali svoju prirodu, svoju narav? Na planu privatnog života, ali i u kazališnom procesu i profesionalnom radu?
- Najtočnija definicija bila bi nesigurni perfekcionist. Djelujem stabilno i sigurno u sebe, vrlo sam profesionalna, ali sam zapravo, jako nesigurna u sebe. S godinama i iskustvom sam to nekako prigrlila i prihvatila pa sad lakše s tim živim nego prije. Ljudi me u profesionalnom kontaktu vjerojatno doživljavaju kao vrlo organiziranu, profesionalnu i odgovornu osobu. Iznimno sam odana i lojalna privatno što me, na kraju, zna koštati. Puna sam krajnosti. Imam onaj "organizirani bič" u sebi koji me tjera. Perfekcionizam je moja glavna tema i moja osnovna struktura. I prema samoj sebi i prema vanjskom svijetu. Nitko nije pošteđen. Od toga da moje ladice u stanu moraju biti posložene savršeno, do toga da nikad ne smijem zakasniti na probu, ne smije mi se dogoditi da ne naučim tekst na vrijeme. I onda se probudi u meni raspištoljeni bekrija, zašamara organizatoricu, stjera je u kut i hara nekoliko dana. Čisto da malo razdrma sistem i zbuni okolinu.
Ne emanirate onaj tipičan klišeizirani eho glumice. Prilično ste racionalni i praktični. Ne doživljava vas se kao zahtjevnu i "tešku" glumicu željnu pažnje?
- Moja začudna i olakotna okolnost je da se ne uspoređujem s drugima. Nikad. Kad sam bila mlađa, možda sam se malo i uspoređivala. No, odavno sam našla put kako to pobijediti. Sad se uspoređujem sama sa sobom. Sigurna sam da me to čini zadovoljnijom osobom. Time sam pošteđena i ljubomore i zavisti koje neizdrživo troše i raspršuju energiju u krivom smjeru, izvan samog sebe. Za mene je to doživljaj kao da misliš da za tebe na ovom svijetu ne postoji prostor. A ja mislim da postoji za svakog. Manje potvrde tražim izvana. To nije moj glavni pogon, ali to ne znači da mi ona i ne godi ili da je ne trebam. Samo kažem, ne ovisim o tome i to nije moje "pokretačko gorivo".
Kako izgleda vaš kreativni proces? Sad, u ovom trenutku, nakon godina iskustva.
- Rad, rad, rad, rad, disciplina, rad i rad… I onda što iz toga na kraju izađe. To je moj kreativni proces. Oduvijek. Dakle, ja radim i bavim se svojim poslom. I jako sam analitična i kritična. Dosta mentalno pristupam glumi. Inspiracija i talent su nešto na što se ne mogu osloniti. I možda najvažnija stvar i sreća, ali mene moj rad naprosto zanima. Dakle, ja sam istinski zainteresirana za glumu. Nikad mi nije dosadno i ne umara me. Čak i kad sam najumornija na svijetu, mene kazalište "uvuče". I zato sam temeljita i promišljena.
Što bi, za vas, bila gluma?
- Tu sam preracionalna. Uvijek se trudim taj posao svesti na nešto što je moguće iskomunicirati. Mislim da je nemoguće iskomunicirati talent, nemoguće je iskomunicirati inspiraciju, puno stvari je tu nemoguće iskomunicirati. Ono čime se možemo baviti i što studentima govorim je taj pokušaj da se osvijesti ono što glumac radi kad radi. Što je moj posao, čime se ja, zapravo, bavim. Poziciju glumca, izvođača, doživljavala sam kao neki medijator između npr. redatelja, mene i publike, ali s jakim naglaskom na mene. Uvijek ono što je između redatelja i glumca mora biti vrlo, vrlo osobno i vrlo, vrlo moje da bih ja to uspjela prenijeti publici. A kako to pretvoriti u nešto svoje? E, to je jako teško i uopće nije jednostavno. Time se bavi gluma. Time se ja bavim. Kako redatelja i tekst približiti nekom svom habitusu? Nečemu što ti najlakše možeš iznijeti i iskomunicirati. A gluma i je pitanje komunikacije.
A element popularnog "talenta"?
- To mi je jako teško definirati i ne bavim se baš time. Recimo da je to neki potencijal da ono što zamisliš, možeš i ostvariti. Između ostalog, talent je i spojenost sa sobom. Prisutnost sa sobom, svijest o sebi. Mogućnost da ono što želiš, sprovedeš i u djelo. Talent je, po meni, dublji kontakt sa sobom. A i pitanje ukusa...
Čime je dobar ukus uvjetovan?
- Senzibilitetom i obrazovanjem. Kad se to dvoje spoji.
Mislite li da je gluma kao poziv ekskluziva u smislu slobode?
- Da, apsolutno. Svoju poziciju smatram iznimno ekskluzivnom. Za početak, radim posao koji me najviše na svijetu zanima. Dakle, on mi nije dosadan i mislim da je već to ogromna ekskluziva. Nadalje, u nekom svijetu gdje ljudi rade od npr. 9 do 17, imaju pravo na godišnje odmore dva-tri tjedna itd., smatram luksuzom da nemam tu vrstu radnog vremena. To ne znači da radim manje od tih ljudi, dapače… Glumački posao je naprosto nemjerljiv klasičnim vremenom. On ne počinje kad mi uđemo u kazalište, niti završava kad izađemo iz njega. Moje pripreme i sve što ja radim kako bih spremna došla na probu ili na izvedbu se ne mogu izmjeriti. Svaki moj trening tijela, svaka knjiga koju pročitam, svaka meditacija, psihička priprema. Sve je to glumački posao. Ne kažem da je to 24 sata svih sedam dana u tjednu, ali to je jako puno posla i izvan samog kazališta. Sve to i dalje smatram privilegijom. I to da se mijenjaju ljudi s kojima radim, da mijenjam ljude, redatelje, kolege… Postoje neki divni susreti s ljudima s kojima možeš razgovarati… To da uopće razgovaraš na svom poslu mislim da je velika privilegija. I da razgovaraš o važnim stvarima. Mislim da su sve to ogromne privilegije. Mnogo glumaca kaže da ne bi voljeli da im se djeca bave glumom. Ja nemam ništa protiv toga. Mislim da smo mi vrlo zaštićeni tim svojim svijetom kojem pripadamo. I to mi se čini prilično romantično…
Na sceni djelujete samouvjereno, snažno, stabilno, ali poznat je u vašem slučaju kontrapunkt unutrašnjeg stanja?
- Iznutra se uvijek osjećam panično, prepadnuto i loše. Kako je znala govoriti Ana Karić prije predstave: "Evo, to je to! To je ta izvedba u kojoj će svi shvatiti da ja ništa ne valjam!" Kao da je svaka izvedba biti ili ne biti i kao da se uspjela provlačiti sve do sad. I, evo, "baš sad će me razotkriti!". Tako se nekako ja osjećam. Jezive treme su moje prirodno stanje. Na Akademiji sam povraćala od stresa prije ispita. A svi su mislili da nemam kapi treme jer sam galamila i djelovala sigurno u sebe. Bila je to totalna prevara.
Da li vas tijelo onda podrži?
- Apsolutno. Morala sam razviti neke modele i alate. Ogromni sam štreber i radnik pa proces toliko zacementiram u sebi da moje tijelo sve zapamti. I hvala mu. Kad sam imala te jezive treme, nisam mogla do kraja uživati u glumi. Osim na probama. Jer mi je svaka izvedba, doista, bila trauma. Često se tih izvedbi ne bih niti sjećala. To mi je bio toliki izvor nelagode. Sada, mogu reći, su te treme puno manje. Sad sam puno sabranija. Počela sam uživati. Pogotovo u ovim predstavama koje često igram pa se unutar izvedbe mogu igrati, imam neki prostor slobode. Uvijek sam govorila da želim da mi je scena kao dnevni boravak. U smislu slobode. Doživjela sam takve izvedbe. Kad osjećam da je prostor scene moj dnevni boravak, kad se toliko slobodno u tome osjećam da poslije toga, stvarno, mogu reći: "Bilo je odlično!". Trebalo je doći do toga.
Poznata serija "Bitange i princeze" obilježila je prvi period vaše karijere i donijela vam popularnost? Kako izgleda biti popularan u Hrvatskoj?
- Vrlo šokantno. Ideš cestom i, odjednom, svi te prepoznaju. I dan danas me ljudi prepoznaju kao Luciju iz Bitangi. Ljudi me zovu Lucija, po liku iz serije. Kad su me uopće pozvali na audiciju, već sam bila u šoku jer ne znam otkud je mene netko "iskopao". Imala sam 26 godina. Završila sam Akademiju i nakon Akademije doživjela veliki uspjeh s Natašom Rajković i Bobom Jelčićem u potpuno nekom drugom kazališnom svemiru kazališta &TD. Odlazim na audiciju i mislim si: "Pa tamo su Tarik, Rene, Mila", tada iznimno popularni glumci, „otkud ja?“ Nije mi bilo jasno… I uglavnom, dobila sam ulogu! I kreće serija, to ludilo, velika popularnost u nekim našim uvjetima. Sve je pomalo bilo kao u transu.
Snimali ste godinama?
- Snimali smo danonoćno. To je postao moj život. Snimali smo pet sezona, u studiju se svi slagali kao obitelj, sve je bilo idilično, ekipa savršena, lova dobra. Samo što odjednom izađeš na ulicu i svi te prepoznaju. Ako do te mjere ne želiš takvu popularnost, onda to dovodi do komplikacija. Sjećam se da sam dojila u parku, a trideset klinaca je čekalo u redu za autogram. To nije baš idealna situacija. Ali, tako je to bilo. Stvarno smo tada bili jako popularni. Tijekom tih pet godina većina iz ekipe nas se oženila. Dobila djecu. Mi smo tada baš nekako odrasli zajedno. Zajedno smo prošli taj neki turbulentni period života. Uz to sam ja još i radila u kazalištu &TD i znala mjesečno imati po 20-30 predstava.
Tko su najvažniji ljudi u vašoj karijeri koji su vas formirali kao glumicu?
- Kao kolegica, Ana Karić apsolutno. Moja druga predstava u životu bila je s njom. Ona je prijateljica, kolegica, jako mi je drago da sam s njom surađivala jer je ostavila neki ozbiljan pečat svih tih najljepših stvari koje na sebi volim. Što se tiče spomenutog rada na sebi, mislim da je velik dio tu napravila ona. Onda, naravno, Nataša Rajković i Bobo Jelčić. Imala sam ogromnu sreću da sam odmah nakon Akademije počela raditi s njima. I kad govorim o dobrom ukusu kao nekoj važnoj pretpostavci za biti glumac, tada mislim da su me oni i Ana Karić, u tom smislu, jako formirali. Jako sam se prepoznala u tom njihovom senzibilitetu i neke postavke u glumi koje i dan danas imam, napravili su oni. Ostavili su jaki, jaki pečat od mog početka do danas. Uvijek kad se vraćam na nešto što je važno i u glumi i u kazalištu i u mom senzibilitetu, vraćam se na njih. Dakle, neizmjerna škola. To nije samo stvar uspjeha kojeg smo postigli i postizali tada, nego su mi oni bili i neka ogromna kazališna škola. Svakako Daria Lorenci, moja prijateljica i osoba s kojom najčešće i najintimnije razgovaram o kazalištu, o sebi u kazalištu, što je meni gluma, a što ja njoj. S njom dijelim sve sumnje, strahove, stavove, uvjerenja. S njom tračam. Velika mi je podrška i nadam se ja njoj. Saša Božić i Petra Hraščanec, ljudi s kojima sam puno surađivala. Rekla bih da sam s Bobom Jelčićem, Natašom Rajković i Anom Karić, u neku ruku, bila istomišljenik, a Petra Hraščanec i Saša Božić nadograđuju moj svijet. Nadograđuju ga senzibilitetom koji nije nužno moj, ali se jako dobro uklapa u moj. Doris Šarić-Kukuljica s kojom, u zadnje vrijeme, jako puno surađujem. Formira me profesionalno, u smislu da me "stabilizira". Ona ima neki poseban mir, iskustvo i stabilnost koji meni, kad s njom radim, jako odgovaraju.
Kako razumijete i osjećate stanje u kojem se trenutno nalazimo? Mislite li da kazalište, s obzirom na aktualne izazove, može promijeniti svoj format?
- Mislim da je kazalište izvođač i publika. Sve drugo nije kazalište. Ono što kazalište čini kazalištem je izvedba uživo. Taj trenutak, sada i ovdje, slučajnost i mogućnost pogreške. Kazalište je mogućnost da ja, primjerice, padnem na sceni. To je kazalište. Mogućnost da mi se dogodi loša ili dobra izvedba, da se to ne "pegla", da je uživo. Upravo je Bobo Jelčić napravio predstavu "Višnjik na zoomu" koja je naravno live izvedba, što znači da moja teorija obuvaća i izvedbu u samom kazalištu, ali i online format ukoliko su u istom trenutku prisutni izvođači i publika. Uživala sam gledajući je.
Je li ZKM, kao vaše trenutno kazalište, zapravo, najlogičniji izbor vašeg glumačkog bića?
- Je. Najsličniji je onom što mene najviše zanima. Kad bi ljudi govorili o ansamblu ZKM-a i o ZKM-u općenito, moram priznati da mi nije baš bilo jasno o čemu govore budući da sam bila "izvana". Sad kad sam "unutra", potpuno mi je jasno što je to. To je ono što ja tražim, a to je rad, disciplina, posvećenost poslu i ljude tamo ne zanima da budu zvijezde, nego ih zanima kazalište. To su kazališni ljudi koje zanima predstava, projekt. Oni se time, stvarno, bave. Svi su k'o jedan. Ljudi različitih karaktera, mišljenja, osobnosti. Ono što ih veže je posvećenost i ljubav prema kazalištu te visoki stupanj profesionalizma.
"Hrvatski put ka sreći". Jedan glumački kolega ovu je novu predstavu GK Kerempuh u režiji Bobe Jelčića, nazvao kazališnim incidentom u Hrvatskoj. I to u najpozitivnijem smislu. Rad s bivšim suprugom, redateljem kojem vjerujete. Usred korone, odlučujete raditi jedan u najmanju ruku neuobičajen projekt. Kako je izgledao taj proces, zašto vam je važan? Kako je bilo raditi s Bobom, s tom ekipom? Što je ta predstava, za vas, značila na zagrebačkoj sceni?
- "Hrvatski put ka sreći" je, ako mene pitate, jedan od najzanimljivijih projekata na kojima sam ikad radila. Krenuli smo u traženje nečega za što je čak i Bobo rekao da je traženje nečega što do sada nije bio njegov jezik. Za sve nas, bilo je to nešto novo. Izmučili smo se, ali mislim da se isplatilo. Ta je muka bila vrlo kreativna i lagana zato jer nas je zanimalo to što tražimo i što ćemo naći. Predstava je vrlo specifična. Moram spomenuti da se dugo vremena nisam mogla gledati u smislu da odigraš predstavu i moraš je poslije pogledati. Ja se dugo nisam mogla gledati. Međutim, u ovom procesu smo, gotovo pa svakodnevno, gledali što smo napravili, a sve to da bismo mogli uspoređivati, analizirati itd. I svaki put kad vidim snimku, jako mi je zanimljivo. Svaki put me "uvuče". Mislim si: "Ma, pogledat ću 15 minuta" i onda pogledam do kraja.
Zašto je ta predstava važna?
- Ona je, prvenstveno, duboko emotivna predstava. Kao drugo, osnovni kazališni, dramski alat je jezik, tj. govor kojeg smo mi izbjegli i tražili smo način kako ispričati jednu vrlo složenu priču bez tog glavnog alata. Predstava obrađuje više od 100 godina hrvatske povijesti kroz jednu obitelj koja može predstavljati bilo koju obitelj. Obrađuje temu konstantnog straha. U ovom našem podneblju, koju god da obitelj "dirnete" – tata, djed ili pradjed su bili u ratu. Ili su obilježeni ratom. Ili su bili dezerteri. Što god. Ali sve je povezano s nekim ratovima koji su jako drmali ovo područje. Obraditi takvu temu, pogotovo u intimnom smislu koliko se to odražava na sve ostale živote, nije baš lako. Ratom su pogođeni i oni koji ostaju, i oni koji od rata bježe, svi. To je jedno kolektivno iskustvo koje sve nas drma. Mislim da ne postoji nitko u Hrvatskoj tko nije bio u ratu, na ovoj ili onoj strani (pa se i dalje priča o ustašama, četnicima, partizanima). To je naša vječna tema. Mislim da je bilo vrlo hrabro uzeti to za temu i prikazati je najemotivnijim sredstvima. A da priča i dalje ostane čitka i, po meni, pitka. Na momente, čak, i duhovita. Bolna. Dirljiva. To je priča jednog podneblja. Ovo naše podneblje mene uvijek intrigira svojom prošlošću. Zato što imam osjećaj da je naša povijest toliko "nabijena". Sjećam se da mi je nono 80-ih pričao o Drugom svjetskom ratu. Tada bih ja govorila: "Ma, čovječe, prošlo je 40 godina! Nemoj me 'pilat' više s tim ratom!" Sad je prošlo 30 godina od Domovinskog rata i koliko je živo sve to u nama… Kao da je jučer bilo. A meni, kao desetogodišnjem djetetu, kada je on to pričao, kao da je prošlo 16 života. A nije. Mi smo konstantno tu. Mi smo takvi ljudi i ovo je, jednostavno, takvo podneblje, non-stop u nekim turbulencijama. Obilježeni smo turbulencijama. I ta predstava o tome govori, o sputanim ljudima, o ljudima koji su uvijek 'prije' za vrijeme 'poslije'. Uvijek su u nečemu.
Bojite li se reakcije publike na tako jedan neuobičajen format?
- Ne, zato jer smo svjesni da je neuobičajen. Mi znamo što smo napravili i ja sam s tim jako mirna. Jako vjerujem u tu predstavu i zato sam jako mirna. Ja sam nemirna kad ne vjerujem u projekt.
Osvojili ste Nagradu hrvatskog glumišta za ZKM-ovu predstavu "Dobro je dok umiremo po redu" u režiji Aleksandra Švabića. U čemu je tajna ove omiljene zagrebačke predstave po mišljenju publike koja je dolazi gledati i po nekoliko puta?
- Aleksandar Švabić je mladi, novi i zanimljiv redatelj. Predstavu sam radila sa svojom ZKM familijom. S ljudima koji se uvijek maksimalno daju u radu. Nemaju fige u džepu, a pritom su pametni i kritični. Tekst Ivora Martinića je bio jedan divan predložak. On je, zapravo, divna osoba koja na sve sugestije reagira otvorenim srcem. Imati živućeg pisca koji te čuje i kojeg ti čuješ. I onda pokušavaš dati maksimum tom tekstu kojeg je on tako pažljivo napisao. Dogodila se neka vrlo senzibilna ekipa koja je jako pažljivo htjela to odraditi i napravili smo divnu predstavu koju je divno igrati. Neke predstave kad ih kreneš igrati, jednostavno, se raspadnu. Ili, pak, rastu. E, ova raste i raste…To je obiteljska priča u kojoj se, u nemirnoj noći, glavnom junaku događaju vrlo bitne stvari. Sin mu odlazi u inozemstvo, a otac mu umire. U toj noći kad su okolo poplave i sve je katastrofa, u restoranu koji se trebao otvoriti, a nije, nalaze se njegova prva žena, njegova druga žena koju ja glumim i on. Takvi odnosi su, uistinu, zanimljivi i jasno mi je na kojim sve razinama ova predstava dopire do publike.
Postoji li ipak vaša najintimnija i najdraža uloga?
- Glorija u režiji Saše Božića. Ona je za mene bilo prekretnica. Ne mislim pritom na to kako sam tu ulogu napravila nego koliko mi je vezana s nekom "pospojenijom" fazom same sebe. Tu je paralelno nastajala neka "nova ja". Sigurnija u sebe. Ispunjenija. Slobodnija. To je vezano za neki početak moje unutarnje slobode. Naprosto nisam bila toliko nužno racionalna. Glorija je baš moja osobna prekretnica.
Majčinstvo kao osjećaj ispunjenja žene. I vaša trenutna realnost - majčinstvo tinejdžerke Lole?
- Ne mislim da je majčinstvo presudno za osjećaj ispunjenja. Poznajem mnoge žene koje nisu majke, a u potpunosti su ispunjene. Kao i žene koje su neispunjene, a jesu majke. Moje osobno iskustvo je da je majčinstvo moje ispunjenje. Mene je majčinstvo sabralo, upotpunilo i učinilo prisutnijom i boljom osobom. Sad kad je Lola u pubertetu i ima 13 godina, imam dojam da me vratilo u poziciju nekog promatrača iz djetinjstva. Ne nesvjesnog promatrača, nego promatrača s iskustvom. I stvarno mislim da me ta pozicija čini boljom. Majčinstvo me sabralo, stabiliziralo. I majčinstvo po meni donosi neko dostojanstvo u smislu da puno više počneš držati do sebe. Mislim da je to "dodana vrijednost". Donijelo mi je i dozu blagosti.
Kako biste nazvali vaš tip odgoja i majčinstva? I kakva je Lola?
- Imam elemente "majke prijateljice", a možda i "majke autoriteta". Trudim se biti prisutna i biti podrška. Tek ćemo vidjeti rezultate (smijeh). A Lola je čarobna. Ona je oduvijek "svoja". Ima u tragovima elemenata Bobe i mene. Senzibilna je. Duhovita. Pametna. Zanimljiva. Introvertirana-ekstrovertirana. Šarena.
Koliko vam je u životu važna obitelj?
- Iznimno mi je važna obitelj i ne znam što bih bez nje. U njoj se svi međusobno pomažemo i pokrivamo. U dobru i u zlu, jedni drugima smo bezrezervna podrška. Mi smo kvazi urbana, ali prilično tradicionalna obitelj. S elementima Cosa Nostre. Ne postoji što ne bismo napravili jedni za druge. Baš smo iznimno povezani.
Što nosite u sebi od mame, a što od tate?
- Od tate Janka nosim apsolutnu slobodu, ludilo, divljinu i strast, ali i organizaciju. Kod njega je sve moralo biti savršeno izvedeno i točno "u minutu". S druge strane nitko na svijetu nije volio život poput njega. I nitko ga nije znao s toliko istinske strasti živjeti. On je bio i ostat će za mene najveći umjetnik hedonizma i pjesme. Mama Nela mi je jako velika podrška u životu i sve ove stavove koje imam prema obitelji i odgoju, ugradila je upravo ona. Od nje sam naučila da nikad ne odustajem. Usadila mi je osjećaj za lijepo i povjerenje u ljude, empatiju te snagu i vedrinu života. Životnu radost. Nikad nisam od svojih roditelja čula da je život težak, uvijek sam slušala da je život čudo, radost, veselje. Oboje mojih roditelja su voljeli i vole život. I odgajali su me u ljubavi. To je veliki dar od života.
A sad nas upoznajte s Natašom Dangubić iza zatvorenih vrata? Koje su vaše strasti?
- Nedavno sam 10 dana provela u samoizolaciji. Moja glavna panika je bila da neću imati vremena za sve ono što želim. Jako volim svoje vrijeme i svoju slobodu i imam toliko toga što želim, a ne stignem raditi. Volim kuhati, praviti kreme, meditirati, čitati, gledati serije, pisati… Često dizajniram svoj interijer. U trenutnom stanu sam unutar dvije godine najmanje devet puta mijenjala scenografiju i preuređivala. Sve mora mirisati, obavezna su eterična ulja. Ni na sebe, ni na Lolu, ne stavljam ništa od kozmetike koju nisam sama proizvela. Nadam se da ću uskoro krenuti u proizvodnju vlastite kozmetike. Zapravo, imam jako puno ozbiljnih hobija koji su i moja alternativna zanimanja.
Kako izgleda vaš mir?
- Taj moj kućni mir koji me puni, čisti je kontrapunkt svakodnevnom životu. Budući da sam stalno "izložena", okružena kontaktima s jako puno ljudi. Jako puno sati u danu provedem među ljudima. Mislim da je logična moja strastvena potreba za mirom. Volim i mogu biti sama sa sobom.
Brak, ljubav, muškarci?
- Za temu ljubavi ćemo rezervirati poseban intervju, ali to je svakako moja tema.
Modni izričaj Nataše Dangubić?
- U ormaru Nataše Dangubić je apsolutno sve crno. I casual i svečane varijante. Za svečane prilike volim nositi štikle u kojima se može hodati bez iskrivljenja kukova. Crne traperice su vječne. Eventualno plave. Elegantniji crni topovi i svakodnevni casual, isto crni, topovi. I poneka zalutala bijela košulja. Nisam modni fanatik, ali sam veliki esteta. Važno mi je da se u odjeći dobro osjećam. A dobro se osjećam kad sebi dobro izgledam (smijeh).
Kako sebi dobro izgledate?
- Crne traperice, dobre čizme i dobra jakna. Crna, naravno. Jednostavnost s karakterom bi bio najtočniji opis mojeg stila odijevanja. A dobar ukus u odijevanju mi je jako važan. Jako prepoznajem loš ukus u odijevanju. Volim kad su ljudi hrabri u tom pogledu, a dobro se oblače. Volim kad imaju stila. A ukus ne ovisi o novcu. Jedna filozofkinja je rekla da je ukus pitanje morala. I ja se s tim slažem. I moj fetiš nisu torbe ni cipele - nego parfemi. Tu sam neracionalna do patologije. Vjerna sam samo jednom, a to je Molecule. I Hermes – gorka naranča. Jako mi je važno da ljudi mirišu. Možda je to neka ozbiljnija opsesivna kompulzivnost, ali s godinama mi je to sve važnije… Dakle, moja "patologija" je da su ljudi čisti i da mirišu!
Starenje i estetska kirurgija?
- Iskreno, nisam sigurna da se ne bojim starenja. To je nekako postala moja tema. Ne znam bojim li se više gubljenja vitalnosti ili da će me manje stvari zanimati. Nekako se nadam da je istina što ljudi kažu da ću pronaći svoj mir i da je to vrijeme za meditaciju i relaksaciju. Da će me prestati zanimati stvari koje više ne mogu ostvariti. Nekad se ipak prepadnem što ako to ne bude tako, ako svi nemiri i strahovi i dalje ostanu, a ja budem imala sve manje snage i volje da ih rješavam. Ne volim osjećaj nemoći. Strah me da se možda jednog jutra neću htjeti pomiriti sa svojim odrazom u ogledalu i da neću napraviti neki nesmotreni estetski zahvat – eksces. Naprimjer zakačiti usne iza uha. Ovim putem molim svoje prijatelje da me upozore ako poludim.
Koliko vam je tijelo važno?
T- ijelo mi je jako važno jer je ono moj glumački alat. Nisam opsesivna oko teme tijela, ali pazim da ono bude budno i u dobroj startnoj poziciji za moj glumački poziv. Pazim da mi ne postane teret i da me ne sputava. I vježbam. Nikad ga ne zapuštam.
Prizor starosti?
- Vjerujem da ću u starosti biti uz more zato što me umiruje. Voda je moja energija. Kad uđem u more, osjećam se deset puta bolje i zdravije. Ono što znam da želim u starosti je lagodan život. I potpunu relaksaciju, opuštenost, dokolicu. Kreativnost i slobodu. Dubinski mir.
Vaše želje, vaši snovi?
- Sanjam da se promijeni sustav vrijednosti. Da se profitom ne smatra samo materijalni profit. Ukoliko ne shvatimo profit koji donose kultura, umjetnosti i duhovnost, u kakvom ćemo svijetu živjeti? Što će nas onda oplemenjivati, na čijem ćemo iskustvu učiti, kako ćemo razlikovati dobro i zlo? Sanjam da prestanemo srljati u banalnosti. Izluđuju me „popularni YouTuberi“ koji afirmiraju površnost, ispraznost i banalnost. Bez smisla, bez talenata, prepričavajući što su jeli i u koju boju su nalakirali nokte. Nadam se da će zdrav razum pobijediti ispraznost.
Što vas najviše iritira?
Osim klasične iritacije koju doživim na svaki oblik laži i neiskrenosti, iritira me činjenica da previše ljudi s dijagnozama hoda naokolo slobodno i nehospitalizirano. Znaju imati uvažene pozicije u društvu, često i odlučuju o našim sudbinama. Neuki ljudi i ljudi s ozbiljnim poremećajima osobnosti donose odluke. Tome svjedočimo danas. Takve me stvari izbezumljuju. Zatim prava manjina i homoseksualaca. Ne mogu ponekad gotovo ni povjerovati da 2020-e godine to uopće jest tema. Meni je to apsurdno. Raspravljati o ljudskoj slobodi i bilo kakvom pravu izbora. Načinu na koji netko nekog voli. Danas. Ostajem bez teksta. Kako uopće reagirati na to? Što netko u suvremenom društvu kategorizira ljubav s istim spolom kao bolest! Izruguju se, agresivni su, neuki i ne razumiju. Nekog tko te ničim na svijetu ne ugrožava, ti ugrožavaš i dovodiš u pitanje njegovu ljudsku slobodu. Iritira me svaki oblik netolerantnosti, nacionalizma, agresije, kontrole i uplitanja. U meni otkad znam za sebe postoji jedno vrlo jednostavno pravilo: "Živi i pusti druge da žive!".
U kojim temama ipak gubite tlo pod nogama?
- Gubitak voljenih ljudi. Bolest. Smrt.
