Nina Violić prvakinja je Drame HNK u Zagrebu. Nositeljica je nove nagrade "Mila Dimitrijević", jedne u nizu mnogih koje su ovu glumačku divu smjestile, iznova, na vrh glumačkog neba u regiji. Bila je članicom teatra &TD, ZKM-a, a od 2014. godine prvakinja je Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Do danas je ostvarila mnogobrojne zapažene kazališne, filmske i televizijske uloge te bila višestruko nagrađivana. Razgovarali smo o recentnoj nagradi, radu na sebi, modi, ali i populističkim gestama koje su opet zlorabile ženska pitanja na recentnim izborima.
Krenimo s nagradom. Komunalno pitanje je – što osobi s puno nagrada znači nova nagrada u životu?
- Ova sezona bila je prekrasna jer sam radila dva manja projekta koja nisu igrana na velikoj sceni, pa sam mogla uživati u intimnijem odnosu s publikom, a ja to jako volim. S Bobom Jelčićem sam zadnji put radila "Garažu" u Gavelli kad sam bila još mala (smijeh). Sve to što je on donio glumištu i sceni u posljednjih dvadeset godina pratila sam sa znatiželjom i bilo mi je veselje ponovno raditi s njim na predstavi "Tri sestre" u zagrebačkom HNK. On se izborio da imamo više vremena, dobio je pet mjeseci proba s glumcima što je danas gotovo nemoguće, jer je većina prisiljena napraviti predstavu za dva mjeseca, nekad ni toliko. Radili smo u dvije faze i u nekim prvim razgovorima nismo znali hoću li igrati Mašu ili Olgu, ali pošto sam Mašu već jednom igrala u predstavi Darija Harjačeka oboje smo zaključili da bi bilo zanimljivije istražiti što se od te "dosadne " Olge krije duboko u meni. Iako Olga nipošto nije za mene prva lopta, zanimljivo je bilo kad smo otvorili taj veliki ego koji njoj ne da živjeti. Meni su glavne vodilje za tu ulogu bile žene koje imaju jako visoko mišljenje o sebi i strašno visoka očekivanja od sebe, pa se ne mogu u životu ni sekundu opustiti, ne mogu se ničemu prepustiti, ne mogu se zaljubiti, ne može im se ništa dogoditi jer su sebi utuvile da su zavrijedile daleko više. S jedne strane je to tužno, a s druge beskrajno smiješno. Uvijek u takvim tekstovima pokušavam naći nešto duhovito što mene "vozi". Kada sam to iskopala u liku Olge, bila sam presretna i mogla bih satima igrati tu ludu babu koja je uvjerena da joj život nije dao dovoljno. U Čehovljeve "Tri sestre" nije problem to što su one ostale u provinciji, nego što su o sebi izgradile mit u kojem im ništa nije dovoljno dobro. Naravno da onda jadne završe same s idejom da nikada neće moći otići na Mars (u Moskvu!), a zapravo je problem u njima, u njihovom odgoju i nesagledavanju ega koji je prevelik da bi se uopće živjelo. Druga uloga za koju sam dobila Milu je Mama Ubi koju je smislio beskrajno talentiran i beskompromisan Ivan Penović. Čim sam vidjela njegove, sad već legendarne, "Katalonce" u ITD-u, znala sam da želim surađivati s njim. Buljan ga je pozvao u HNK i odmah sam rekla "ja želim s njim raditi". Imali smo nesreću što smo odmah nakon odigrane premijere otišli u karantenu, a predstava je taman imala sve predispozicije da postane mini hit, već su krenule glasine po gradu, kritike su pisale samo hvalospjeve, a najdraža mi je bila: "ako želite vidjeti kamo će se suvremeno kazalište kretati u budućnosti dođite u HNK na "Znaš ti tko sam ja". Nadam se da ćemo na jesen to sve nadoknaditi. Uglavnom, hoću reći da volim biti nagrađena za uloge s kojima sam i ja zadovoljna i s kojima sam napravila neki novi korak sa sobom, a to nije uvijek baš tako. Češće su me nagrađivali za one uloge koje se mogu smatrati ziherima, ali to su valjda ti ometači u životu kojima se još uvijek opirem.
Moj je dojam kada razgovaram s redateljima da oni često stereotipno odabiru izvođače, a kada sam raščlanio tu misao sam shvatio da se zapravo izvođači redovito ukalupljuju u svoje samoprojekcije. Kakav je vaš dojam vašeg kalupa? Uvijek sam vas doživljavao kao nekog tko nije ukalupljen.
- Hvala ti, ogroman posao stoji iza toga i to je sigurno teži, ali zabavniji i inspirativniji put. Jednostavno kad nešto savladam ne da mi se više drviti po tome, idem dalje. Ali ponekad se slažem s redateljima da ne može svaki glumac igrati sve, mi smo također svojim habitusom određeni i za neke uloge jednostavno nismo.
U jednoj od konvencionalnijih Buljanovih režija "Tri zime" napravili ste maestralnu ulogu, a tu vrst uloge nisam očekivao od vas. Prisjetimo se tog perioda i procesa...
- (smijeh) Ni ja nisam očekivala tu ulogu, čak sam se i naljutila na njega jer mi ju je dodijelio, kao – čekaj dao si mi babu od 90 godina? Što mi želiš poručiti? (smijeh) Kod uloge Karoline me užasno razveselila transformacija kojoj sam se na početku opirala, jer nisam neki veliki ljubitelj glumaca koji grade karijere na transformaciji, ali kad sam na to pristala užasno sam se dobro zabavila i priuštila sam si da odigram samu sebe u godinama koje vjerojatno neću doživjeti. Ili točnije kakva bih ja voljela biti s 90 godina. Bistra, bez dlake na jeziku, duhovita, dvosmislena, ne petlja se u tuđa posla, baba koju zanima život i nije odustala od njega. Izazov je bio igrati mlađu Karolinu koja se u "Tri zime" najprije pojavljuje sa 40 godina, kao prolupala žena nakon rata pobjegla iz ludnice, a onda je tek vidimo s 90 skockanu i lucidnu, i tu se vidi koliko je Tena Štivičić pametno i promišljeno zakucala ženske likove u toj drami.
Vaš interes prema glumi, teatru zapravo dolazi iz glazbe (koncerti Nicka Cavea) i performansa. Griješim li? Čini mi se da koliko god djeluje da je performans dobio mjesto na scenama raznih kulturnih institucija i politika i dalje je marginalan. Nikako da stekne tu izvođačku ravnopravnost. Prisjetimo se tog perioda, kada niste znali što je, ali i vlastitih ulazaka u te izvođačke sfere....
- Kao mlada imala sam veliku potrebu da budem na sceni, da me gledaju, da nešto izvodim, da se kreveljim. Kada studiraš glumu i prođeš s godinama kroz sve faze dramskog kazališta, počne te zanimati što ima dalje. Mene je u tom smislu vrlo rano privukao performans kao mjesto istraživanja. Gluma je predivna u svojoj krhkosti zato što otkriva u nama naše najdublje sadržaje, emocije, slabosti, ali ako postoji nešto što je još ranjivije od glume onda je to performans, jer tada čovjek stoji pred publikom sam sa sobom, bez ikakve maske, bez ikakvog filtera, ograde i to je dirljivo već samo po sebi ,bez obzira na izvedbu. Zato se sjetim svoje srednjoškolske fascinacije Caveovim koncertima, jer ja sam se htjela popeti na scenu samo zato što me privukla ta ogoljenost i nježnost s jedne strane, a s druge taj bezobrazluk da budeš što želiš i kakav želiš bez ograda i ustručavanja, što je on tada radio na sceni. Mene glumi nisu sigurno privukle uloge i to da se sakrijem iza nečijeg identiteta, iako te na Akademiji isključivo tome uče, i to je u redu da se uči na glumačkoj školi, ali ja sam godinama sebe uvjeravala u suprotno i trebale su mi godine da shvatim da je moj put za mene ispravan i jedini mogući i da nisam zbog toga manje glumica.
Što je bilo najbliže tome što ste radili? Rad s Oliverom Frljićem, s Ivicom Buljanom?
- Točno, upravo Buljan i Frljić. Sve su se Buljanove predstave tada temeljile na tom pristupu. S njim smo prošli Artaudove vježbe koje je on vadio iz njegovih knjiga i stvorio neki mali sustav slobode. Kod Frljića je to u početku bila neka suluda brzina u kojoj on nije dopuštao da se glumci razglumljuju i to je bilo zanimljivo jer je iz toga svašta nastajalo.
Što ste preko glume naučili o međuljudskim odnosima?
- Sve (smijeh). Od 18 godine glumim, a tada nisam ništa znala ni o sebi ni o životu, tako da ne mogu odvojiti što je preko života, a što preko glume.
Da, ali gluma daje druge uvide u prostore međuljudskih odnosa. Zar ne? Mi se svaki dan ionako izvodimo. Uvijek smo na nekoj vrsti društvene i intimne scene. Uvijek nekako utječemo na druge ljude.
- Da. Glumački poziv te tjera da skineš masku - jednu po jednu i to je ponekad bolno, ali je genijalno jer tako dolaziš bliže sebi. Zato veliki glumci i jesu najjednostavniji i najobičniji, najbazičniji ljudi - jer su im maske popadale. A loši glumci ih imaju sve više i više. To je nepogrešivo pravilo, meni. Posao nas natjera da komuniciramo i mi možemo opstati u kolektivu samo ako imamo volju da prihvatimo razne različitosti i energije. Glumac koji to ne može, neće opstati u zajednici. Nama je drugačije od svih ostalih umjetnosti jer da bismo išta napravili moramo prihvatiti druge sa svim njihovim apsurdima i egoizmima i oni nas takve prihvaćaju i toleriraju i vole, tako da ako nešto znamo fenomenalno to su međuljudski odnosi. Ne zbog uloga i njihovih odnosa, nego baš zbog toga što je nemoguće raditi ako na to ne pristaneš.
S kojim ste se osobnim i profesionalnim utopijama oprostili, a bilo je teško?
- Nekada se bojim ovog svijeta, ali strahovi su tu da bismo se naučili boriti sa sobom. Svijet je genijalno mjesto, ali teško je ljudima koji su pomislili da bi život mogao biti idealan i onima koji nisu zadovoljni ako im se ciljevi ne ostvaruju. Meni je lakše otkad ciljeve doživljavam kao neku igru da mi ne bi bilo dosadno, nikako više od toga. Meni je profesionalna i privatna utopija nekako jedno te isto, ali moram priznati da su mi se čak ostvarile neke okolnosti o kojima se nisam usudila niti sanjati, a neke koje su bile na dohvat ruke i naizgled jednostavne su me zaobišle - zato je život bajka.
Što vama asocira sintagma "rad na sebi" – kakav je to nalog, znam da vas asocira na ruskog redatelja i teatrologa Stanislavskog.
- Prvo mi pada na pamet "Rad borosane na sebi", to je moj prvi autorski projekt s kojim sam diplomirala. Uvijek sam se sprdala iz toga, ali da budem iskrena i puno sam radila, ali ne tako doslovno kako to podrazumijeva Stanislavski ili bilo koji učitelj bilo kojeg new agea. Sve sam uvijek uzimala s odmakom, a sebe samu najviše. Ovaj trenutak sad koji živimo mnoge je ljude okrenuo instant radu na sebi, najviše mi se svidjelo kad je usred korone netko napisao: "bojim se dana kad ovo završi i izađu svi oni koji su intenzivno radili na sebi." Sada mi se čini da je ovo trenutak kada se treba malo povući, ne inzistirati na stvarima. U ništa nismo sigurni i nećemo ni biti još neko vrijeme, što nije uopće loše. Nije loše da smo svjesni da nemamo pojma i to treba prihvatiti, tako ja osjećam ovo sad. Ne vjerujem da je čovjek pojeo šišmiša, ali ne vjerujem ni u zavjere koje nam se nude kao rješenje. Priroda je uzela glavnu riječ i trebali bi je pokušati čuti i malo se ugasiti na neko vrijeme.
Kako je živjeti u zajednici koja je ezoterična, poput umjetničke, a s druge strane u desno orijentiranom društvu te biti toliko sekularna? Je li bilo beneficija odnosno kazni zbog stavova?
- Kazni je bilo, ponekad bi mi zasmetalo, ali pokušala sam se ne obazirati. Uvijek kad bi me to zaboljelo rekla bih sebi: "daj Nina ne budi malograđanka što te briga, vozi dalje." Ljude sam uvijek doživljavala kao ogledalo. Potreba biti glumcem dolazi iz nedostatka, jer kada bi čovjek bio potpuno zadovoljan sobom ne bi mu padalo na pamet da se vere po sceni i traži potvrdu od drugih da ga čuju. Imamo, dakle, potrebu da nas ljudi razumiju. Ja sam uvijek govorila stvari koje sam mislila da dijelim s ljudima, jer ne podnosim PR odnos prema sebi, što je zauzelo puno neukusnog maha pogotovo kod javnih osoba koje se žele predstaviti savršenima, humanim i pametnim, lijepim, sa savršenim životima. Tako se ne možeš spojiti s ljudima od kojih želiš da te razumiju i da ti vjeruju. Ljudi se mogu poistovjetiti jedino s nečim sličnim sebi, s nečim što razumiju i osjećaju. Uvijek sam se trudila biti iskrena, pa sam tako kao mlađa blebetala gluposti, jer sam imala potrebu iznositi svoje stavove. Možda zato što sam vjerovala da su oni vječni ili ne znam zašto, mislila sam da čovjeka čine njegovi stavovi, a naravno da to nije točno i sto puta sam se predomislila tako da danas drugačije pričam. Vjerojatno isto pričam gluposti, ali sad, eto, vjerujem u te gluposti. Sve manje se petljam u politička pitanja, sve manje me se tiču. Možda sam izgubila povjerenje u tu granu društva, a možda mi je sve postalo na isti način dosadno i neuvjerljivo. U svakom slučaju, pratiti ta zbivanja me počelo umarati i sisati mi energiju. Kod umjetnika je važna političnost, ne možeš biti apolitičan umjetnik koji nema odnos s društvom u kojem živi, ali to ne znači da trebaš zauzimati strane u koje ne vjeruješ do kraja, a pogotovo u što sam sigurna da umjetnik više nije umjetnik ako se približi vlasti, jer gubi odnos sa stvarnošću i s običnim čovjekom kojeg zastupa u fiktivnom svijetu.
Niste više cinični, da se primijetiti...
- Da, cinizam je zatvoreni oblik komunikacije, ne očekuje dijalog, samozadovoljan je i nikud ne vodi, kao neka slijepa ulica natrpana egom. Volim autoironiju, to najviše cijenim kod duhovitih ljudi.
Jeste li ikada zaboravili tekst ili odraditi nešto što se od vas očekivalo?
- Da, puno puta. Pogotovo kad smo u ZKM-u puno igrali. Ulazile bi mi rečenice iz drugih predstava. Jednom se nisam pojavila šest minuta na sceni jer sam vježbala u garderobi i zaboravila na vrijeme. Kolege su mislile da mi se nešto dogodilo, noge su mi se odsjekle i nisam ih osjećala sve do kraja predstave. Najviše u glumi volim moment kad pomisliš da si nešto genijalno napravio, jer odmah nakon toga slijedi neki užas kao da zaboraviš tekst, ime partneru, počneš frfljati, spotakneš se ili razni debakli koji te nepogrešivo stignu odmah nakon što uzletiš.
Opasno je imati fascinirane ljude oko sebe, pogotovo u tom poslu, zar ne?
- U, da! Fascinacija je savršena manipulacija. Najveći manipulatori su ti koji fascinirano pristupaju onima od kojih trebaju neku korist, lažno im se dive, a najtužnije je što ovi drugi u to redovito povjeruju.
Jeste li se počeli zapravo doživljavati scenaristicom, redateljicom? Jer obnašate i te funkcije u svom profesionalnom životu.
- Moj poziv je gluma, ali eto usudila sam se probati pisati i realizirala sam za sad dva kratka filma i pri kraju je prvi dugi, što me jako veseli i inspirira i osjećam da sa svojim iskustvom sada već mogu puno dati i drugima, a režija je za mene upravo to. Davanje i povjerenje, mislim da to znam. Mi imamo puno genijalnih glumaca i imam potrebu s nekima od njih raditi i s ove druge strane.
Koji pisci su vas odgojili?
- J.D. Salinger je bio moje prvo odljepljenje, za mene je "Lovac u žitu" bila ta knjiga u životu, a nakon nje Marguerite Duras kao prepoznavanje ženske teme na način koji mi je blizak te Carlos Fuentes kao kralj jezika. Eto, to su početci, oni su me uveli u svijet izmišljenog. Možda ću preko ljeta opet uzet neku fikcijsku klasiku i zaroniti u knjigu. Korona i potres su me umorili i nisam imala koncentracije ni volje čitati beletristiku.
Koje emocije operiraju u vašem djelovanju, a da su vas sputavale ili vas još sputavaju? Sram, krivnja?
- Borila sam se i sa sramom i s krivnjom, i to junački. Sram je nasljeđe. Kao i krivnja. Upisano je to u nas puno dublje. Teško je to emancipirati, ali se da izracionalizirati i pokušati shvatiti i na koncu smijati se sebi koliko su naše želje kakvi bismo htjeli biti i ono što jesmo dvije planete. To je k´o krava i balet. Sa sramom sam se najviše suočavala u poslu i dan danas mi probije pa mi je najveći gušt "ubiti ga u korijenu." (smijeh)
Žensko tijelo i ženski život bile su najgore populističke geste ovih izbora. Kako vidite tu manipulaciju?
- Nisam mogla vjerovati da je to u fokusu s obzirom na to kuda ide svijet, planet, naša zemlja, koja se ne može prehraniti ni mjesec dana, plastika u moru, a oni pričaju o abortiranju silovanih žena. Shvatila sam da neću neko vrijeme govoriti o ženskom tijelu, istraživanju seksualnosti i afirmiranju golog tijela, jer mi se gadi, ne da mi se više. Trubim o tome 20 godina, a u javnosti je slika sve gora i gora. Drago mi je što žene iz radikalnih desničarskih obitelji nisu glasale za njih, tu su oni , brijem, izgubili bitku. Ženska bitka je zanimljiva, ona je trenutno najprisutnija i najujedinjenija bitka koja se vodi na svijetu, jer bez obzira na političke stavove sve žene na svijetu imaju iste ciljeve i stoga je moć žena ogromna i zato: ne igrajte se s nama - ovo je naše vrijeme!
Što je moda vama onomad značila, a što znači danas? Šetali ste od ekscentričnog do elegantnog koje je uvijek u sebi nosilo pomak, razliku?
- Moda je za mene način razmišljanja - kroz odjeću koju nosi neka osoba možemo vidjeti što ona jede, što čita, ima li televiziju, gdje izlazi, ima li partnera... Šalim se! Moda je način na koji sebe doživljavaš, i to je lijepo, prije svih društvenih mreža postojala je samo moda. Nekad mi je bilo jako važno da me vide iz aviona, danas se više skrivam, ali i dalje mislim da se dobro modiram i baš mi je žao što to više nitko ne primjećuje. (smijeh)
Kako ste se odgajali u tom smislu? Kako danas izgleda "briga o sebi"? Koje rituale podrazumijeva? Od vježbe, do prehrane, do drugog – kozmetičkog uređivanja?
- Vjerna sam Sanji Gošović i njenom teenliftingu i obožavam to sve što smo prošle zajedno, od malih elektroda za samo jedan mišić, kako je izgledala njena metoda prije 15 godina, do danas kad mi spoji cijelo tijelo, čak i pubični mišić i kompletnu glavu u strujni krug, a ja zaspim. Pa to je neprocjenjivo povjerenje. A za moje loknice i med-bakar kolor na glavi brine se frizerski salon Freeze, moje Sanja i Stela sad već skoro deset godina. To je jedini kontinuitet u mojoj brizi za sebe, sve ostalo je proizvoljno, kratkotrajno, brzo mi dosadi i uglavnom mi se ne da. Zadnjih godinu, dvije puno hodam po šumi.
Kakvi su planovi za ljeto?
- Želim staviti na glavu masku i dihalicu što je prije moguće i ne izaći iz mora nikad. (smijeh)
