Naše je društvo opsjednuto instant stvarima. Pijemo instant kavu koja smrdi po mačjoj mokraći i uspješno zagorijevamo instant juhe iz vrećice u loncu jer nemamo vremena za miješanje - svaka je minuta presudna kada živiš u 21. stoljeću i želiš ostvariti svoje snove. Serije koje izlaze u jednom komadu gledamo u jednom komadu, tako da odmah možemo vidjeti kako sve završava, nismo spremni obvezati se na isti sadržaj iz tjedna u tjedan, slow burn nije naš đir – stalno nam treba novi sadržaj, treba nam nova serija o okultnom ubojstvu u malom gradiću na američkom jugu i novi dokumentarac o zataškavanju pedofilije u Katoličkoj crkvi. Kada nas netko pita što smo zadnje pogledali i ne sjećamo se, ali nije ni bitno, hranimo svoje praznine instant zabavom: treba nam nešto od čega ćemo se odmah osjećati bolje.
Čak se i posljedica juha iz vrećica i kokica s maslacem iz mikrovalne pokušavamo riješiti instant metodama – kupujemo steznike, četkamo se četkama za suhi piling i dva tjedna prije odlaska na more pijemo previše sassy vode s limunom i krastavcima. Zaljubljujemo se preko noći jer nam se čini kao da već sve znamo o osobi koja nas zanima – znamo da ima psa i kakve filmove voli, pregledali smo njezine društvene mreže i uvjerili se da nije nepismena i da ne objavljuje više od dva selfija dnevno.
Vjerujemo horoskopu jer volimo brza i učinkovita rješenja, djevice vole čistoću, a strijelci su u stalnoj potrazi za novim avanturama. Pod pauzom čitamo captione ispod objava na Instagramu, tri rečenice dovoljne su nam da pohvatamo nit, black lives matter, ne kopamo ispod površine jer nemamo dovoljno vremena ni koncentracije. Nemamo ni strpljenja, lupamo po ekranu kada zašteka, preokrećemo očima kada tramvaj zapne u gužvi, pišemo mejlove kada nam paket kasni više od jednog dana. Navikli smo sve dobiti odmah – kada smo tužni, tada upalimo svoje Tindere i tražimo instant zadovoljenje u obliku novih generičnih superlajkova i poruka u kojima nas zgodni neznanci ispituju što radimo. Ništa ne radimo. Ne moramo više ni nogom odgurivati romobil, sve je električno i na daljinski - u mom se stanu rolete spuštaju na gumb, ne znamo što će se dogoditi ako jednom nestane struje. Živimo u društvu u kojem je sve moguće dobiti odmah – i vruću pizzu i vrući zagrljaj u dva ujutro, samo treba kliknuti.
Nije ni čudno što smo izgorjeli. Više ne možemo ni zaspati bez tableta za spavanje, uzmemo samo pola, tješimo se. Od nervoze smo si pojeli zanoktice i otrgnuli sve kraste s nogu, izderali smo se jutros na prodavačicu u pekari i potrubili nekom dedi iz Slatine u fići koji nije na vrijeme primijetio da se na semaforu upalilo zeleno. Za sve smo okrivili puni Mjesec jer još nije bio retrogradni Merkur. Podne je, a mi smo već na svojoj trećoj instantici. Smeta nam pjev ptičica u zoru, mrzimo susjede jer se usuđuju hodati po vlastitom stanu u šest ujutro, budimo se prije alarma u strahu da ćemo zakasniti na posao – brzina života diktira brzinu naših misli.
Kako se nosite sa stresom?
Ja izuzetno loše. Prije sam znala hodati po stanu sa škarniclom na glavi, a danas uglavnom odem masturbirati. "To nije održivo", rekli su mi, "moraš pronaći svoj unutrašnji mir". Slegnula sam ramenima, nisam imala dovoljno novaca ni hrabrosti da odem ribati podove u neki ašram u Indiju.
Danima sam razbijala glavu razmišljajući o alternativi sve dok mi Google nije pročitao misli i ponudio aplikaciju za pomoć u samoaktualizaciji: Headspace. "Živi zdraviji, sretniji i odmorniji život nakon samo nekoliko minuta dnevno s našom aplikacijom." Zvuči fantastično, pomislila sam, taman stignem ubaciti tih petnaest minuta meditacije između posla i vježbanja.
Entuzijastično sam provukla karticu, trinaest dolara, više od Netflixa, a manje od satova joge. Trinaest dolara koji će mi, nadam se, spasiti život. Headspace je aplikacija pomoću koje učite meditirati i biti prisutni u trenutku – trebate se samo udobno smjestiti, platiti i prepustiti avanturi nošenja s vlastitim negativnim mislima i tjeskobama. Prosvjetljenje nikada nije bilo bliže, od njega vas dijeli samo nekoliko minuta dnevno predanosti vježbama dubokog disanja i koncentracije na vašem smartphoneu. Headspace je zapravo veoma sličan Candy Crushu, stalno vam dolaze obavijesti, "vrijeme je za meditaciju!", možete se natjecati s prijateljima i otključavati nove razine, a u oba slučaja cilj je isključiti mozak na neko vrijeme.
Nakon tri dana dubokog disanja na kauču počela sam razmišljati o onih trinaest dolara koje su mi upravo skinuli s kartice – možda sam tim novcima ipak trebala platiti račun za struju? Nisam imala strpljenja, prošlo je već tri dana, a od prosvjetljenja ni p. Imala sam dovoljno vremena za razmišljanje i cijela ta priča o tome kako uz malo svakodnevne vježbe svi moji strahovi i tjeskobe mogu postati stvar prošlosti nije mi baš previše držala vodu – aplikacija se ponašala kao da stvarni društveni problemi ni na koji način ne utječu na naše psihičko zdravlje.
Pročitala sam i da mnoge uspješne tvrtke ovih dana potiču svoje zaposlenike da uzmu kratki predah na poslu i zastanu, da nauče bivati u trenutku i kontrolirati svoje misli. Meditacija je poželjna na radnom mjestu jer omogućuje zaposlenicima da zadrže fokus i da se nauče bolje nositi sa stresnim situacijama. Baš krasno, umjesto da radimo na uklanjanju stvarnih uzroka svojih problema i da se borimo za bolji i pravedniji sustav, aplikacije poput Headspacea uvjeravaju nas da je stres naš vlastiti problem, a meditacija lijek kojim ćemo se izliječiti kako bismo već sutra na posao pohrlili s osmijehom na licu.
Sve je počelo još šezdesetih kada su Beatlesi otišli u Indiju i vratili se natrag u tunikama i s cvijećem u kosi. Prožvakan i zapadnjacima prilagođen koncept istočnjačke duhovnosti izvrsno se prodavao – u bijegu od tradicije mladi su sreću i ispunjenje potražili u mantrama i mirisnim svijećama. Danas su i joga i meditacija ogoljene od svog izvornog značenja – na jogu idemo da budemo fit, a meditiramo da se možemo lakše nositi s tempom modernog života. Headspace je samo još jedna nuspojava suvremenog društva – zagovaratelj fast food samoostvarenja koje moderni čovjek može prožderati u tramvaju na putu do posla.
Isto kao što prava kava ima bolji okus i miris od 2u1 splačine, tako bi nam i rad na sebi trebao oduzeti malo više od trinaest dolara mjesečno i petnaest minuta dnevno. Život u instant-kulturi naučio nas je da budemo razmaženi i nestrpljivi te da želimo sve odmah i sad. Toliko smo zaglibili da ne shvaćamo kako je upravo takav način života naš najveći izvor stresa i nezadovoljstva. Kada se već oslanjamo na istočnjačku tradiciju, možda bismo se trebali nadahnuti i onim pustinjacima koji žive u oskudici i kojima ne treba Netflix da bi bili chill. Umjesto da meditiramo pomoću uređaja na kojem u slobodno vrijeme kupujemo stvari koje nam ne trebaju, možda bismo se mogli educirati o načinima na kojima možemo zaista pridonijeti boljitku naše zajednice te posljedično i našeg duhovnog zdravlja.
