Ovaj tekst počeo sam misliti mjesec dana po povratku u Zagreb. Sad je već i od toga prošlo više od mjesec dana. Mjesec dana – to je prvo ispod čitave godine. I, ako bih ovaj tekst trebao staviti u kontekst s prošlim, ovaj nikako ne bi smio postati ljubavno pismo.
Jednom, dok je u Europi bilo 15. stoljeće, trenutak u kojem se, navodno, čak i na ovim prostorima nakratko počelo nazirati “svjetlo” – u Japanu jedan šogun napuknutu zdjelicu za čaj vraća u Kinu na popravak. Sve se to dogodilo – možda. Zgroženi onime što se u Kini tada smatralo popravljenim porculanom, japanski zanatlije osmislili su metodu kojom raspukli porculan spajaju vezivom sačinjenim od dragocjenih metala. Onime što su prepoznali kao napredak u estetici, popravili su, naizgled, više neupotrebljivo.
I tu smo priču na Zapadu uspjeli pretvoriti u metaforu: za ljubav, za neuspjeh, za inzistiranje na suštini; ili opravdanje za kolektivnu ustrajnost u pojedinačnoj – nego kakvoj – samoostvarenosti. Bilo bi šteta ne navesti, čini se relevantnim s obzirom na tekuće okolnosti, kako se Japan u periodu od onoga što je za Zapadni svijet bilo 17. stoljeće pa sve do onoga što je bio Rat, drugi po redu, za čitav svijet, svojevoljno izolirao pred pokušajem proboja Kršćanstva u Istočnu civilizaciju. Kršćanstvo ovdje uzimam kao skupni nazivnik zapadnjačke moći, onoga što je stanovnik jedne od tek nekoliko ondašnjih europskih kolonijalnih velesila odlučio proglasiti ultimativnim i suprotstaviti svemu ostalom, različitom. Time se uspostavlja pojam orijentalnog, onoga što, ponavljam, sve ono što nam je bilo nepoznato prije 500 godina stavlja u jedinstvenu kategoriju; to isto još i danas se smatra manje vrijednim od onoga na što smo bili naviknuti tada, u vremenu koje prethodi tolikim periodima za koje ćemo smatrati da su obilježeni ovim ili onim oblikom napretka.
Kintsugi, u početku odluka da su pukotine na porculanu zanemarive onda kad su ispunjene zlatom, kulminira u trend kojim keramika nastala kao rezultat nečijih prethodno uloženih vještina i vremena, a potom namjerno razbijena postaje cjenjenija no što je bila. To mogu poštivati jer u tome prepoznajem određeni prkos. O tome mislim dok hodam sredinom kolnika Tesline ulice, sučelice "vozilima s dozvolom". Jer je smiješno, ili jedino logično, što sam iz Londona, u kojem se ne prestaje slaviti trijumf infrastrukture mreže javnog prijevoza, ponio hod koji nerijetko postane duži nego što bi trebao biti ne bi li se nekamo stiglo. Taj naivni prkos pripisujem činjenici da su godine koje živim općeprihvaćene kao formativne, tada je to navodno zdravo. Ali dok mi se čini da bih bio spreman nikad se ne maknuti iz Tesline, prešutno odlučujem da će sve moje godine biti formativne. Unutar ruina zagrebačke jezgre nastalih uslijed potresa koji nas je prvotno iznenadio, a brzo potom postao nešto što se oduvijek moralo očekivati, jedino primitivnije od primitivnog čini mi se pomišljati na kintsugi.
Kenya Hara, dugogodišnji umjetnički ravnatelj japanskog brenda Muji, u svojoj knjizi teško u potpunosti prevodivog naslova "WHITE", poziva na to da bjelinu – bijelo – bijelost, umjesto kao ništavilo, poimamo kao skup bezbroj latentnih mogućnosti. Bijelo o kojem govori osnova je japanske estetike kao utjelovljenja jednostavnosti i suptilnosti. Kao takvo, potpuno bijelo ne postoji, odnosno postoji samo unutar naše percepcije. Stoga težnja nije pronaći ga, već naći način za iskusiti ga kao "bjeljeg" od bjeline koju nalazimo u vlastitim okruženjima.
Nepostojeće, kao antonim postojećemu, žudi za postojanjem pa se nekad može činiti življim nego postojeće samo. Kao primjer navodi rad japanskog slikara Hasegawae Tohakua "Borovi". Rad nastaje u periodu koji je ekvivalent europskoj renesansi. Sastoji se od dva niza od po šest zaslona na kojima je naslikano nekoliko borovih stabala, a neki od zaslona većinski su bijeli. Mimezis kakav u trenutku u kojem rad nastaje poznaje Europa uvjetovan je uspostavom linearne perspektive – ovdje se svodi na teksturu koju, u igri crnog i bijelog, kist ostavlja na panelu. Važnost ove, za našu povijest umjetnosti možda irelevantne, umjetnine leži u, kako Hara navodi, prisutnosti svih onih borova zaklonjenih bjelinom prikazanom na zaslonima. “Škrtost” sredstava za kojima umjetnik poseže omogućava prostor imaginacije onome koji svjedoči. To je, mislim, ista ona dostojanstvena bjelina koju Le Corbusier opisuje pri pogledu na atensku akropolu. Ironično, u jednom svom tekstu, Vera Horvat Pintarić, naša povjesničarka umjetnosti, podsjetit će kako je bjelina inicijalno šarenog Partenona – slučajna, dakle nužna – posljedica vremena, a ne plod umjetničkog izričaja. “Kultura je odraz ljudskog htijenja” – slobodno prevodim jednu od Harinih tvrdnji. Treba uzeti u obzir da je on sam rezultat jedne kulture koja u stoljeću sedmom tek što neće izdati prvu zbirku poezije. Sjetimo se – mi tada tek "dolazimo".
Bjelina jest praznina, ali ne i ništavilo. Čudi me što Hara stoga žustrije ne kritizira zlatom popunjene pukotine kintsugija. Naime, ono što je za europski fin de siecle zlato, za Japan će biti sjena. Međutim, i Klimt i Malevich u svojim su praksama proizveli i industrijski dizajn čija je uporaba mišljena komercijalno. Kintsugi, bjelina i “Borovi” svi pripadaju širem pojmu Wabi-sabija, koji, onako kako ga shvaćam, možemo tumačiti kao poštovanje nedovršenosti. "Misao obitava u praznini" – još jedan slobodni prijevod Kenyae Hare.
Wabi-sabi nastaje kao odgovor na ratna razaranja u 15. stoljeću. Drevna civilizacija Kyota u materijalnom je smislu u velikoj mjeri uništena te praksa postaje prostor urediti što minimalnije. Time se u obzir uzima promatrač, intruder, onaj tko u prostor ulazi, koristi ga i promatra – ona ili on potom na temelju prostora imaginira i tek je u nekoj nedohvatljivoj sferi njihove percepcije prostor dovršen. Dovršava ga dakle njihova asocijacija, a ne ponizni graditelj. O Wabi-sabiju prvi ću put čuti od obiteljskih prijatelja po povratku s putovanja u Japan. Tad sam još bio mali i tada je ovdje, na Balkanu – pojmu koji zauzima posebno mjesto unutar okvira poimanja Zapada u odnosu na Istok – bilo teško razlikovati između Wabi-sabija i wasabija. Toga ću se sjetiti ove zime kada su mi u londonskom Muzeju dizajna “kintsugi set” pokušali prodati kao alatku za postizanje sreće.
Onako kako je Hara vidi, ljudska komunikacija proces je slušanja tuđeg mišljenja, umjesto zatrpavanja sugovornika vlastitim informacijama. Praznina, dakle bjelina, itekako komunicira. Papir – bijel i prazan, možemo doživjeti kao skup bezbrojnih latentnih mogućnosti. Time papir postaje materijalizirani oblik onoga kako Hara percipira koncept bjeline. Isto možemo misliti o keramici koja u drevnim civilizacijama diljem svijeta služi kao prenositelj poruke, ne samo dekor. Kad bi, umjesto papira, medij ljudske komunikacije bila recimo vječito vlažna glina (nešto što našom intervencijom ne poprima završeni oblik) – pitanje je, bi li rigorozna težnja za postizanjem savršenstva bila jedna od boljki ljudske rase? I trenutak prije nego će slikar na bilo koji način dodirnuti prazno platno ili što bilo, prije nego će se započeti ples, i trenutak prije nego će započeti neka uživo reproducirana glazba – bjelina su i mali odlasci u potragu za savršenstvom. Zvonimir Bajsić piše kako bi uzvanici koncerta mogli zapljeskati tišini koju dirigent orkestra prekida dizanjem palice. U mom shvaćanju, Bajsić tvrdi kako je u toj tišini – praznini, dakle bjelini – u pristanku da će se nešto dogoditi, a priori sadržano sve što se tijekom izvedbe eventualno i može dogoditi. Tako shvaćam i "Malog Princa"; kao neograničeno obilje latentnih mogućnosti. Mali Princ suočen sa svijetom “odraslih” postavlja pitanja na koja smo zaboravili, a jedina su logična. Jedino to može poljuljati svjetove izgrađene na krivim temeljima. Kreativnost je sposobnost postavljanja pitanja. Kreativno pitanje ne traži odgovor, već bezbroj odgovora sadržava u sebi samom – objašnjava Hara.
Od 17. do 20. stoljeća Japan, dakle, provodi u nekom obliku svojevoljne izolacije. U tom periodu Japan se odriče stranog utjecaja i posvećuje tradicionalnom. Usavršeni su, među ostalim, ceremonija ispijanja čaja, haiku, ikebana, kaligrafija i medicina – potpuno različita od one kakvu poznajemo na Zapadu. Zen vrtove Hara spominje kako bi objasnio kako je, dok se u prirodi transformacija svakako konstantno događa neovisno o nama samima, stvarna ljepota u pokušaju očuvanja stvari onakvima kakve jesu. "Srebrni Paviljon" u Kyotu vrhunski je primjer primjene Wabi-sabi filozofije u oblikovanju prostora, također vještine uređenja, dakle očuvanja, zen vrtova. Paviljon u svom nazivu nosi srebrninu jer je pretpostavljeno da, na mjesečini, bjelina njegovih vrtova, u promatračevoj imaginaciji može stvoriti ocean. Osoblju koje uređuje paviljon navodno je samo jednom prije odlaska u mirovinu dozvoljeno noću pogledati vrtove s platforme na gornjoj etaži paviljona.
Johann Friedrich Böttger nakon stoljeća pokušaja europskih vladara da se otkrije tajna proizvodnje porculana, uspijeva iznuditi recept. Njegovo otkriće označava početak proizvodnje porculana u Europi: Istok postaje moguć i na Zapadu, a Böttger biva nagrađen doživotnim utamničenjem. Iako, za razliku od Dedala i Ikara, pošteđen tereta bezvremenske tragičnosti, Böttger je opjevan u hrvatskoj literaturi, onoj Dubravka Mihanovića. "Ono što sada, položeno, miruje, nekoć je, eto, putovalo izdaleka." u stanu svoga djeda Mihanović misli o porculanu. Ili misli o nečemu, a govori o porculanu. I ja ću se, nakon što sam provjerio jesu li svi kojih se mogu sjetiti u nedjelju ujutro na sigurnom, pitati je li u redu da pomišljam što je sa svim porculanom ovog potresenog grada. To znam da je banalno, ali zidove sam već vidio kako se popravljaju, ne znam kako se popravlja nepopravljivo. Tu je valjda pitanje je li egzistencija sačinjena samo od onoga što nam je za nju doista nužno, ili ono što nam za nju nije nužno upravo i čini egzistenciju. Opravdat ću se sam pred sobom jer jedna dementna starica koju poznajem pamti koji je porculan u nasljeđe dobila s koje strane obitelji. I u tome također prepoznajem prkos.
Čitav taj proboj Istoka u zapadnjačku svakodnevicu, za potrebe ovog teksta svodim na knjižicu “Wabi-sabi for Artists, Designers, Poets & Philosophers” objavljenu krajem 20. stoljeća u Americi. Taj je proboj jedino mogao inicirati Zapad. U tom trenutku yogu već vježbamo na Times Squareu, a pričama koje su nam stigle s Istoka umanjili smo vrijednost pretvorivši ih u metafore potrebne nam za ostvarivanje sreće. McMindfulness krilatica je u kojoj je sadržana optužba da je Zapad od Istoka napravio isto što i lanci brzih restorana od hrane. Zamišljam drevnog Indijca kako isprobava plastičnu odjeću koju smo u međuvremenu kreirali kao jedinu moguću za prakticiranje yoge. Danas, ta će roba danima stajati izolirana u skladištu nakon što je drevni Indijac odluči ne ponijeti kući.
Za one koji pandemiju prolazimo nezaraženi, u retrospekciji, dvije glavne odlike ovog vremena koje nam sada polako izmiče, su iskustvo slučajne ili namjerne solidarnosti, te iskustvo nametnute samoće ili osame, barem u nekom obliku. S tim iskustvima, ono što se pitam jest hoće li s kulturom kao takvom, za koju su nas prestrašili da će posljedično pandemiji nestati, konačno umrijeti i kultura inzistiranja na tome da budemo dobro, da nam bude dobro. Imperativ dobroosjećanja, čini mi se, mora biti star tek malo više od stotinu godina. To je, mislim, bolest vremena u kojem smo osmislili kulturu terapije, zaboravivši na tisućljeća koja smo proživjeli pozicionirajući sebe u odnosu na pojam savršenstva. Pritom “savršeno” nikad nije bilo nešto što bi se moglo ili trebalo htjeti postići, u tome ima poniznosti. Toj poniznosti, mislim, pripada i diskurs bjeline. Zato sam o bijelome toliko ekstenzivno pisao.
Što želim reći – sada kad je uslijed okolnosti svatko nekad ostao sam sa sobom, te mogao iskusiti biti dobar; hoće li nam biti dobar, dobra, biti dovoljno za osjećati se dobro. Angažiran kako bih izvještavao o Londonu, ja ovdje govorim o Japanu – to je možda poprilično točna indikacija suludosti vremena u kojemu se nalazimo. Ipak, razmišljajući o Japanu, pitanje koje mislim da si možemo postaviti, a sa sviješću da na njega ne postoji odgovor, jest zašto smo, od koga i dokad ćemo stvarno biti izolirani.
Državne vlasti već su nam to dozvolile, ali onda kad nas i pozovu da se na nekoj prostranoj javnoj površini izgrlimo – onda kad će se to ponovno doimati benignim – s podsmijehom ću puštati da govore oni koji se osjećaju pobjedonosno sada kad se čini kako postupno izmiče period obaveznog pridržavanja mjera u borbi s neizvjesnim. Oni smatraju kako su spremni i konstruktivni za ono što su s oduševljenjem prozvali “novim normalnim”. To su postigli time što su prigrlili date im okolnosti i iskoristili danu im priliku, posvećeno su se disciplinirali za ono za što prije nikako nisu uspijevali naći vremena. Nadoknađivanje propuštenog ili učenje novog uvijek se nužno svodi na rad na samom sebi; mene to rastužuje. To može zazvučati bezobzirno prema sudbinama pred kojima su se odnedavno zatekli mnogi, pred kojima se mnogi zatiču već odavno, ali ti koji su zadovoljni time što su od sebe napravili u posljednjih nekoliko mjeseci, ili uopće ikad, ne znaju da je najveća privilegija ostaviti sebe samog nepromijenjenog. Svjesnu odluku da u ovom čudnom vremenu od sebe ne napravim ništa – da i eventualnom nezadovoljstvu pristupim nastojeći ga očuvati – neću pripisati lijenosti, već potrebi da, u dalekoj asocijaciji, otplatim djelić zapadnjačkog duga Istoku. O sebi kao Japanu mislit ću nekad dok hodam. Uostalom, još s početka 80-ih Bebi dol me podsjeća da "zaboravim na evropsko vreme." Ipak, na povratku s Cmroka, ili manje poetično, ali točnije s obzirom na još uvijek povišenu seizmičku aktivnost u ovom gradu pod Medvedgradom – s Tuđmanca (eto to nek budu mjesta na kojima nek se eventualno dogodi ovaj kolektivni zagrljaj), svejedno ću proći nekim ulicama kojima možda i ne bih morao ne bih li stigao kući – Deželićevom ili sredinom Tesline.
Na kraju, stiglo je proljeće. Od četiri koliko su nas naučili izbrojati ih, godišnje doba za koje je najlakše pomisliti da nikad nije ni prestalo. Vjerojatno zato što sa sobom može donijeti i zimu i ljeto i jesen. Ono je sada već na izmaku, ali svejedno to navodim jer sam time, u stvari, htio završiti prethodni tekst, onaj obilježen povratkom nečemu što bi se tek za zimskih mjeseci u Zagrebu učinilo "starim". I unatoč imperativima koji nalažu kako ni u što ne bismo smjeli upisati značenje, to što sam na to početkom proljeća zaboravio, usuđujem se smatrati znakovitim.