2021.: osvijestio sam da sam zaljubljen u prijatelja (Majko Božja! - e, to stvarno nisam htio), osvijestio sam da nisam prebolio bivšu „fantazmu” (dosta očajno i infantilno), shvatio da izbjegavam teške situacije što je više moguće, želim light priče, pjeva mi se i pleše uglavnom, gadi mi se cinizam, prepotentnost, nadmenost. Gade mi se moralne poze. Osvijestio sam da me neka umjetnost i dalje raduje (nakon godina praćenja i proizvođenja u/oko/o umjetničkog polja – polje ti se zna zgaditi).
Razveselila me autobiografija Mire Furlan (kakav putokaz za snove i istinu!), oduševila me Adelina hit pjesma (o odustajanju od narativa, o traženju milosti i nježnosti za kraj), a novi album od Duran Durana, a Annie Ernaux, a Matthew Williams, a GG Dreams, izložba San na kojoj smo radili u Galeriji Kranjčar... Zatim slike Jochena Mühlenbrinka! Hrabri ljudi koji se bave znanošću u ovom duboko kontaminiranom društvu. Wow! Divna godina je sintagma kojom ću pokušati zaokružiti dosadašnji dohvat i pogled na proteklo doba koje se zvalo dvijedvadesetprva.
Usput sam se morao suočiti s raznim senilnostima unutar bliskog kruga koje dolaze po putu, preuzeti više odgovornosti nego što mogu, odustati od iluzije da će oni kojima je „dato”(obitelj?) da budu uz tebe, nužno i biti uz tebe. E pa, neće, neće „nužno”. To zna eto, kaže se – boljeti. I boli, stalno je tu – ta izdaja. Emocionalna pronevjera! Sjećam se izjave Iyanle Vanzant: ”dom za mene, u djetinjstvu, nije bilo sretno mjesto.”
I zaista nije, za puno nas/vas, puno je previše nesretno osmišljenih obitelji, konstelacija iz kojih se ljudi ne znaju i ne umiju izvući. Ljudi su gladni, žedni, na granici – u potrazi za „snom”, pristojnim životom u kojemu će smjeti postojati kao ravnopravna bića, u potrazi za pravom na vlastiti život. Ljudi su u potrazi za emocionalnim smirajem, također, za tom emocionalno zaštićenom zonom koju često zovemo ljubav. Ljubav kao zona komfora iz koje ne treba pobjeći da bi „narastao”. Pa zar netko može biti nezainteresiran za nju? Kako se samo usude odbiti taj interakcijski poklon? Ona je taj glavni sastojak „doma”, ona je možda sinonim.
Otvorena, opuštena budnost – to je ono čemu se nadam u 2022., s manjkom autodestruktivnih iluzija vezanih za razne konstrukcije kojima oblikujem svoj život. To želim i vama. Da se ova nada o koliko-toliko mogućem svijetu za nastavak života, nekako toplo razbukta. Bolje je s njom, nego bez nje. I da zbunjenost kao stanje ovaj put izostane. S njom ništa, bez nje smo ipak „budni”. Zbunjenost je strah koji se samog sebe srami.
Neki dan sam naletio na grafit, na kojemu je pisalo, u slobodnom prijevodu: „S tobom sam bio najviše živ”, i onda sam probao biti pošten prema takvoj izjavi koja već sama po sebi „razoružava” obrambene mehanizme, raskrinkava te duhovne maske koje već defaultno stavljamo na sebe svako jutro – sagledati je u cijelosti i vidjeti što ona sve implicira. A implicira onu ishitrenost, osmijeh koji dolazi prije nego ste odlučili ga pokloniti. Biti U LJUBAVI, ne pored nje, ne iznad nje (ismijavati je). Ljubav treba podržavati i ohrabrivati, ne spajati je s razočarenjima, očekivanjima, neispunjenim scenarijima iz hit ljetnih kino filmova. Tada i tako se može biti „najviše živ”. I dajte priliku ljudima da uz vas budu – oni sami. Ovaj ću se put stvarno potruditi. Kao da imam izbora?
