Kad se idući put budete vozili dizalom, spuštali stepenicama, kad obučete majicu cvjetnog uzorka ili odlučite pospremiti kuhinju, sjetit ćete se knjige Lee Horvat "Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu: feministička čitanja ženske svakodnevice".
O svakodnevnim praksama življenja nije lako pisati, no povjesničarka svakodnevice Lea Horvat na to se odvažila i u zbirci popularnoznanstvenih eseja "Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu: feministička čitanja ženske svakodnevice" uspjela pokazati koliko su svakodnevne prakse povezane sa ženskim životima.
Autorica se, krećući iz osobnog iskustva, osvrće na naizgled banalne pojave, prokazujući ideološke silnice koje stoje iza svake od njih. Opisuje slobodu koju joj pruža vožnja bicikla ili pohađanje čitateljskog kluba, potragu za arhitekticama i njihovim intervencijama u prostor, rađanje u feminističkoj rađaonici i svoj posjet Černobilu.
Nepraktični savjeti Lee Horvat izvrsno su istraženi i znanstveno potkrijepljeni tekstovi o mnogostrukosti u kojima povezuje "visoku" i "nisku" kulturu, življeno iskustvo s filozofskim promišljanjima, pokazujući da se uzvišeno i banalno stalno isprepleću i da je oboje natopljeno podjednako dubokim značenjima.
Krenimo s uvodom u vašu knjigu, naše sjajno banalne svakodnevice – danas je naša svakodnevica, po prilici – sve, samo ne banalna. "Funkcija" žene u svakodnevici, radikaliziranoj ili ne – slična je – zar ne?
Očekivanja od žena u svakodnevici nisu zapisana u kamenu, već se polako mijenjaju. Danas se podsmjehujemo peglanju kao nečem nepotrebnom, a do prije par desetljeća ono je bilo standardna vještina. Ipak, konstantno je da se od žena očekuje više rada, a manje priče — da obavljaju više kućanskih poslova od muškaraca, ali ne prigovaraju zbog toga i ne misle da su stručne za nešto. Za temu svakodnevice me zaintrigirala upravo ta stalna napetost između navodne prirodne superstručnosti žena za kućanske poslove i konstantnog obezvrjeđivanja tih kroz povijest akumuliranih kompetencija.
Jezik je preduvjet, ali i signal isključivanja i inkluzivnosti, npr. da pisanje "čitatelji" ne misli na "čitateljice"...
Niz istraživanja pokazao je da generički maskulinum, korištenje muškog roda kao univerzalne kategorije koja bi trebala obuhvatiti i ženski, priziva slike muškaraca u našem mozgu, pogotovo kad je riječ o domenama u kojima oni prevladavaju. Kad kažemo "piloti", "liječnici", "profesori", jednostavno prvo zamislimo muškarce i upadamo u začarani krug previđajući i ignorirajući žene u tim područjima. Bilo mi je bitno s kolegicama na portalu Muf, a kasnije još artikuliranije na Krilu, isprobavati nove jezične mogućnosti. Tako je nastao oblik čitatelj⁞ice koji koristimo i za muški i za ženski rod pritom uključujući i sve nebinarne oblike.
Figuru domaćice i debatu o raspodjeli kućanskih poslova i samoj prirodi toga rada ne možemo bezbrižno otpraviti u ropotarnicu povijesti feminističkog pokreta, unatoč, na primjer, modernističkim idealima "pametnog stana"?
Kućanski su poslovi svojevrsni talog življenja. Moramo jesti, održavati svoj životni prostor, prati odjeću. Eventualno ih možemo prebaciti na nekog drugoga, možemo ih kolektivizirati, ali nikad ih se nećemo potpuno riješiti. U patrijarhalnoj logici muškarci ih uvaljuju ženama, a u neoliberalnom sustavu vrijednosti bogati siromašnima u vidu gospođe koja tu i tamo dolazi počistiti, često na crno, slabo plaćena i bez socijalnog osiguranja. Film "Parazit" sjajno je pokazao kako je nemoguće živjeti u eksploatatorskim odnosima, a da vam se to ne obije o glavu.
Kritički čitate Coolinarku – što vas je posebno zainteresiralo na tom mediju?
Coolinariku sam počela pratiti kad još nije bilo toliko medijskih sadržaja koji se vrte oko hobi kuhanja. Moj je interes bio sasvim neironičan — u ranim 20-ima sam se osamostalila i počela živjeti u stanovima koji imaju prave kuhinje, a ne samo nišu kao u studentskom domu te sam tražila ideje i recepte. Postupno sam počela više razmišljati o rodnim dinamikama, konzumerizmu i identitetskim pregovaranjima povezanima s iseljeničkom populacijom. Kao i s gotovo svim drugim sadržajima kojima se bavim, kategorički odbijam tzv. "pristup začepljena nosa": prvo sam zainteresirana pratiteljica, a tek kasnije analitičarka.
Zašto je pogled na ženu koja kuha u domaćinstvu toliko normalan i poželjan, a pogled na profesionalku u kuhinji mrzak? Primjer je seksizam u svijetu afirmiranih chefova.
Kuhanje za obitelj tipično se interpretira kao rad iz ljubavi kojem je najbolja plaća zadovoljstvo ukućana. Jela su ukusna, ali ne i uznemiravajuće savršena. Profesionalno kuhanje ambiciozna je i potencijalno dobro plaćena profesija koja njeguje toksičnu radoholičarsku kulturu — duge radne tjedne u kojima ima malo mjesta za obitelj. Zadnjih godina javlja se treći put — food blogovi i samouke kuharice — koji oštru podjelu inventivno dovode u pitanje, ali i pate od prekarnosti.
Kako vidite marketinške uspješnice Hygge i Čaroliju pospremanja? Klasične neotradicionalističke ideje?
Ovi su mi fenomeni zanimljivi kao novi smjerovi popularizacije kućanskih poslova. S jedne strane oni pridonose vidljivosti kućanskih poslova: dok smo na društvenim mrežama donedavno mogle pokazivati samo kuhanje, hygge je komodificirao uređenje interijera, a čarolija pospremanja i još prozaičnije poslove čišćenja i organiziranja. S druge strane oba se priručnika obraćaju primarno ženama; od nas se očekuje da probavimo nove kućanske standarde.
Zašto se i dalje pristaje na neravnopravnost u kućanstvu? Koje su tipične izlike?
Tu su već uhodana tradicionalistička objašnjenja poput onog da žene jednostavno vide više prljavštine, da "prirodno" imaju više standarde pa ima smisla da preuzmu veći dio poslova ili da je kućanstvo jednostavno njihova domena. Pritom se zanemaruje da smo od djetinjstva pripremane za kućanske poslove — vježbom do savršenstva. Muškarcima koji su kod kuće bili manje izloženi kućanskim poslovima često se naprosto ne da uhvatiti korak.
Ali imamo posla i s nešto tišom neravnopravnošću koja me više muči i zanima: kad žene načelno odobravaju ravnopravnost, ali imaju problema s njezinom realizacijom u svojim svakodnevicama. Kad sam na jednoj feminističkoj ljetnoj školi započela razgovor o kućnim frustracijama, svima je isprva bilo izuzetno neugodno uopće izreći da se kao emancipirane mlade žene još uvijek barem ponekad osjećaju neravnopravno u domaćinstvu, ali mislim da je to na trenutke neizbježno. Feminizam je proces, a ne čarobna transformacija preko noći, iskreni razgovor nam može pomoći više od srama i potiskivanja.
"Kuhanje kave" simbolički je združeno radom ispod kvalifikacija, i upravo često – žene u firmama to obavljaju. Patrijarhalne crte dadu se iščitati iz različitih konotacija pojedinih vrsta kavenih napitaka?
U knjizi sam se dotaknula tragikomičnog raskoraka između reklama za espresso koji ima muževan imidž i bijelu kavu adresiranu na žene koja kulminira u karikaturi „latte macchiato mom“, žene koja ispija skupu kavu vodeći sa sobom svoje malo dijete i utjelovljuje gentrifikaciju.
Može li se reći da savjetujete literarne kružoke kao "zajednice" za osnaživanje?
Spoj grupe za podizanje svijesti (feminističke uspješnice iz 1960-ih) i čitateljskog kluba danas doživljava renesansu. Bila sam članica nekoliko takvih klubova (jedan je preživio do danas) i bilo je svega — od razočaranja do osnaživanja. Mislim da je mali, pregledan okvir jako zahvalan za stvaranje solidarnosti, ali i za polemike s drukčijim mišljenjima.
Sjajan je tekst feministička trudnoća u devet koraka, možete li nam reći više o samoj sintagmi, da ne spoilamo previše sadržaj?
Trudnoća me bacila u jedan anakroni, hiperpatrijarhalni i klišejizirani svijet za koji sam mislila da više ne postoji i feministički tekstovi o trudnoći i roditeljstvu pomogli su mi da pronađem neki svoj put kroz tu šikaru. U srži je dostojanstvo u trudnoći i otvorenost za sve priče koje se ne poklapaju s idealiziranom trudnicom koja blista iznutra i izvana.
Što ženama savjetujete za (samo)izolaciju? Kako i što čitati, gledati?
Ovu krizu obilježava čudnovato bizaran zahtjev za hiperproduktivnošću. Budući da paralelno radim i brinem se o djetetu koje barem još mjesec dana (a vjerojatno i duže) neće ići u vrtić, suosjećam sa svima koji u ovom periodu nemaju luksuz produženih praznika, financijske sigurnosti i naizgled beskrajnog slobodnog vremena. Preporučila bih svima nama kojima je to moguće da iskoristimo ovo vrijeme ne za učenje novih jezika i bildanje životopisa, već za usporavanje, za brigu o drugima, sebi, ali i o budućnosti našeg društva koje ovim tempom i kapitalističkom nezasitnošću očito više ne može dalje. U tom se duhu vraćam onome što sam već duže vrijeme željela pogledati i pročitati ili onome što mi je u prošlosti pružilo pouzdanu utjehu.
** Biografija autorice:
Lea Horvat (1990., Zagreb) diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sa studijskim boravcima u Beogradu i Berlinu. Od 2015. živi u Berlinu i polazi doktorski studij povijesti na Sveučilištu u Hamburgu istražujući kulturnu povijest kolektivnog stanovanja u Jugoslaviji. Zanima je sjecište popularne kulture, feminizma, arhitekture i povijesti svakodnevice. Stipendistica je Njemačke nacionalne akademske zaklade i izlagala je na nizu međunarodnih konferencija (u Helsinkiju, New Yorku, Stockholmu, Bremenu, Londonu, Dallasu, Santa Barbari, Brightonu itd.). Objavljuje znanstvene, stručne i esejističke tekstove na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku. Držala je kolegije “Kolektivno stanovanje između historizacije i prenamjene” i “Feministička povijest doma” na Sveučilištu Humboldt u Berlinu i predavanja o feminističkoj teoriji prostora u sklopu obrazovnog programa Centra za ženske studije u Zagrebu. Članica je uredništva feminističkog portala Krilo.
