Velika premijerna izvedba opere "Pepeljuga" Julesa Masseneta u zajedničkoj produkciji Muzičke akademije, Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološkog fakulteta, Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu održana je u subotu 7. ožujka u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa. Predstava će gostovati i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu u petak 13. ožujka u 18:30 sati te u subotu 14. ožujka 2020. godine u 18:30 sati. Ovogodišnju produkciju izvode studenti uz mentorstvo profesora i suradnika Sveučilišta u Zagrebu, u režiji Saše Anočića, pod dirigentskom palicom Darijana Ivezića i uz suradnicu za scenski pokret, Mateju Pučko Petković.
Razgovarali smo s izvođačicama, studenticama pjevanja koje igraju Pepeljugu i Princa. One su Darija Auguštan i Emilia Rukavina, studentice pete i četvrte godine pjevanja. Realne su oko svoje pjevačke karijere, prilike su tu, kucati na vrata treba, treba vjerovati, treba raditi na sebi i netko će sigurno vidjeti - poručuju. Pepeljuga (Auguštan) se ne može požaliti na svoju situaciju, zadovoljna je sa svojom karijerom - igra u "Grofici Marici" u Komediji, pjeva "Prvu damu" u HNK. Uz karijeru u Hrvatskoj žele isprobati i europski glazbeni svijet, žele pjevati skupa, jer im se poklapaju glasovi.
Princ (Rukavina) na pitanje koliko joj je bilo teško igrati stereotipnu mušku ulogu poručuje: "Meni je bilo dosta teško jer sam ja žensko u punom smislu, bilo mi je teško i zbog toga jer smatram da imamo i jedan i drugi dio u sebi, i muški i ženski princip. Izvođač sve to treba moći izvući i pronaći u sebi. Nadam se da sam u tome uspjela."
O liku Pepeljuge, o suvremenim inačicama Pepeljuga u svakodnevnom životu - koje su inaugurirane u kulturi kao nekakav san da će netko radi tebe učiniti nemoguće, a to je da Princ dolazi i traži sirotu, jadnu, Pepeljuga (Auguštan) izjavljuje: "Mi se u ovoj produkciji nismo previše odmakli od onoga kako je priča napisana, tako da nije bilo suvremenih intervencija što me malo i začudilo jer smo u dosadašnjim projektima uglavnom miksali suvremeno sa starim. Ovako je priča ostala netaknuta i to mi je čak i lijepo jer je Pepeljuga stvarno jako prepoznatljiva. Što se tiče nadogradnje s muzikom, Massenet je napisao stvarno sve - kako se koji lik osjeća u kojem trenutku.To je vidljivo kroz protok opere, kako se mijenja, kako reagira, koliko joj znači odnos s majkom koju više nema, maltretiranje od sestara i maćehe. Jako je zanimljivo da tijekom opere nemamo niti jednu interakciju s maćehom osim na kraju kada se Pepeljuga otkrije, da je ona ta koja je bila na balu. Maćeha joj tad priznaje da joj je draga, sada - kad je nešto postigla. S tom se pričom mogu mnogi poistovjetiti - svi oni koji nisu priznati od svojih roditelja ili su gaženi. Put Pepeljuge je put borbe za sebe, svoje dostojanstvo."
Za kraj ih pitam vjeruju li kao izvođačice u tu vrstu ljubavnog narativa koji nudi priča o Pepeljugi? Odnosno, koliko je ta vrsta narativa problematična i toksična za mlade ljude? Princ (Rukavina) ističe: "Ja sam romantična duša koja uvijek vjeruje u ljubav, u bilo kojoj formi, u bilo kojemu obliku. Od roditeljske, do veze muškarca i žene. Ljubav se može pronaći na više načina, a konkretno što se tiče ove - treba pustiti malo magije u život i nekada kada nije sve savršeno, i ne izdogađa se sve kako je planirano - treba pustiti i malo maštati, srcu dati."
Pepeljuga (Auguštan) nam priznaje da je ova (njezina) priča možda samo o zaljubljivanju, i podsjeća nas da ipak ne znamo što se sve moglo s njima dogoditi nakon pet godina, na primjer. Ili, pet mjeseci.