Koji su izazovi suradnji s najvećim tehnološkim kompanijama na svijetu, iz sadašnje pozicije, kad radite za Google – pitam Nourasa Haddada, a on kroz smijeh odgovara: “Nemam zanimljiv odgovor na ovo pitanje”. No imao je na niz drugih pitanja. U Zagrebu se sve “zakuhalo” studijem na ZŠEM-u, a nastavilo studentskom razmjenom u Japanu, pa životom i radom u Londonu te završetkom MBA studija na prestižnoj poslovnoj školi Wharton u Americi. Iza sebe ima iskustva u investicijskom bankarstvu, niz vodećih pozicija, pokretanja startupova, a na LinkedInovu opisu radnog mjesta našeg sugovornika stoji: “Vice President Of Alliances at Firebolt”. O obrazovanju, životnim lekcijama, hijerarhijskim i flat strukturama upravljanja i San Franciscu pročitajte više u našem razgovoru.
Vaš obrazovni i poslovni put išao je od Hrvatske do Japana, pa preko Velike Britanije sve do SAD-a. Možete li nam ga predstaviti kao narativnu biografiju, što biste rekli da su bili ključni trenuci na tom putu?
- Svaki od tih koraka bio mi je formativan. Za vrijeme studiranja na ZŠEM-u otišao sam na razmjenu u Japan na godinu dana. Bio je to nesvakidašnji kulturološki šok i iskustvo; studirao sam s ljudima iz preko 100 zemalja, većinom izvan Europe. S obzirom na to da dolazim iz homogene Hrvatske gdje sam mislio da su Zagorci i Dalmatinci “noć i dan”, vrlo brzo sam naučio koliko je svijet stvarno raznolik i koliko malo ga poznajemo. U Londonu sam tri godine radio u investicijskom bankarstvu. To iskustvo mi je bilo u neku ruku ostvarenje studentskog sna, a u drugu ruku razočarenje jer nisam uživao u dnevnim obvezama i načinu na koji se prema ljudima odnosilo u to vrijeme. Također sam vidio puno uspješnih i bogatih ljudi koji su bili evidentno nesretni. Odlučio sam promijeniti karijeru, ali nisam znao kako. MBA studij na Whartonu u Philadelphiji pružio mi je tu priliku na nekoliko načina. Ne samo da spada u top tri MBA programa na svijetu s vrhunskim profesorima i resursima, nego sam i upoznao stotine ambicioznih ljudi koji rade na sebi i mijenjaju poslovni svijet. Također mi je pružio dvije godine odmaka od dnevnog ritma u bankarstvu, prostor da razmislim što me veseli i naučim dosta toga o drugim industrijama. Upravo to traganje odvelo me do tehnološke industrije i Kalifornije. Sada radim na trećem startupu, nakon što smo prethodni, Looker, pretvorili u projekt koji stvara 300 milijuna dolara godišnjeg prihoda te prodali Googleu za 2,6 milijardi dolara. Stvarno uživam u svom poslu i u ljudima s kojima sam okružen. Svjestan sam da imamo radne uvjete koje vrlo malo ljudi ima i fokusirani smo na to kako da budemo najbolji poslodavac kojeg možemo zamisliti.
Kako je biti u srcu poslovnog svijeta, u Silicijskoj dolini?
- Moram priznati da uživam biti na izvoru svih tih inovacija. Iako često s prijateljima ismijavam neke ekscentričnosti Silicijske doline, to gusto naseljeno područje puno inteligentnih ljudi koji žele vidjeti promjenu u svijetu mi je inspirativno i konstantno učim od okoline. U neku ruku osjećam kao da živim mjesecima u budućnosti; mnogi poslovni i životni trendovi su zaživjeli upravo u San Franciscu. Također, odgovaraju mi i mnogi aspekti liberalnog društva koje se trudi osigurati da se svaka osoba osjeća dobro u kolektivu, čak i ako iskače iz istog.
Kad govorimo o izazovima vođenja tima – što biste rekli da je posebno važno znati, u odnosu na industriju u kojoj djelujete kao i na investicijsko bankarstvo u kojemu ste također radili s ljudima?
- Vođenje tima nije promaknuće – već sasvim drugačija karijera. Morate se odučiti od mnogo navika i instinkata koji su vas činili uspješnim zaposlenikom, jer fokus sada postaje građenje sposobnosti svoga tima. Morate se prebaciti iz izvrsnog stanja uma i discipline u delegiranje, i to mnogim mladim menadžerima teško pada.Također mislim da bi tvrtke trebale osigurati promaknuća u kojima zaposlenici mogu ostati “individualci”, jer ne vole svi upravljati timovima. Mislim da je zapravo loše što većina tvrtki forsira ljude da vode timove kako bi dobili više pozicije. Što se tiče timske kulture, radio sam u vrlo hijerarhijskim tvrtkama, bankama i u relativno “flat” firmama kao što su tehnološke kompanije. Poistovjećujem ih s diktaturama i demokracijom. Diktature su urednije, zna se tko što radi i gdje im je mjesto, ali guše kreativnost i ideje. S druge strane demokracije su glasne, neuredne i kaotične. Ipak, čini mi se da bi u industrijama i tvrtkama koje zapošljavaju “knowledge workers” i visoko obrazovanu radnu snagu, bio propust imati pretjerano strogu hijerarhiju.
Koji je najvažniji poslovni feedback koji ste dobili?
- Najvažniji poslovni feedback koji sam dobio nije došao od nekog menadžera ili poslovnjaka – došao je od 70-godišnje gospođe koja me naučila da je bitno svemu pristupati s dozom “igre”. Ljudi se prirodno vole igrati, to nas opušta i tako najbolje učimo. Kada se igramo znatiželja nas vodi da učimo nove vještine, ali i vidimo što možemo ostvariti. Igra negira strah od neuspjeha. Danas se često podsjećam na to kako je sve to samo igra!
Imaju li poslovi poput vašeg radno vrijeme? Metaforički i doslovno govoreći…
- Imaju (smijeh), većinu dana, od 9-17 ili 9-18 sati. Ali zato što se aktivno trudim postaviti granice. Volim raditi i lako se uvučem u tu opasnu zonu gdje se “nikada ne gasiš”. Ali mislim da je kontraproduktivno raditi duge sate. Možeš raditi intenzivno, ili dugo; ali ne možeš oboje. U bankarstvu sam se uvjerio da dugi radni sati ne znače veću produktivnost. Također mi je bitno zadržati ravnotežu u životu, i ne dozvoliti jednom segmentu (posao, obitelj, sport, izlasci, prijatelji itd.) da dominira.
Što za vas znači disciplina i etika u poslovanju? Dvije kategorije koje su bitne za suvremeno poslovanje, ili?
- Obje su vrlo bitne. Disciplina mi je bitna kroz prizmu fokusa. Danas se više nego ikada vrlo lako izgubiti u moru opcija, ili raditi na nečemu zato što nam je pred nosom, dostupno. Ili zato što netko drugi želi da radimo na tome. Sposobnost uspostavljanja prioriteta je možda najbitnija poslovna osobina jednom kada se nađete na upravljačkim funkcijama. Etika mi, što sam stariji, postaje sve bitnija, jer postajem svjesniji štete koju mogu nanijeti drugima ako nisam oprezan. Ne mislim da imam viši moralni kodeks od ostalih, ali oduvijek sam pazio na reciprocitet s ljudima i držanja Zlatnog pravila. Na makro razini, svijet je sve povezaniji i svjetski lideri imaju sve više moći; neetično ponašanje ima globalne posljedice.
Kako danas gledate na svoj put obrazovanja? I koliko je investicijski bilo zahtjevno sebi dopustiti takav obrazovni pothvat?
- Neizmjerno sam zahvalan na obrazovanju koje mi je pruženo, onom formalnom kao i onom neformalnom. Imao sam sreću prije svega što sam rođen u obitelj koja je cijenila obrazovanje i pružila mi infrastrukturu; okruženje, financijsku i emocionalnu potporu u kojem mogu biti uspješan. Ja sam preuzeo neke manje rizike: recimo, Wharton je koštao kao veća kuća u Zagrebu, kredit sam otplaćivao pet godina nakon diplome, ali istina je da sam bio relativno siguran da će se sve to isplatiti. Američko školstvo postaje sve više elitističko; statistike pokazuju da se ulaganje u top 25 američkih škola skoro uvijek isplati, dok studiranje na niže rangiranim sveučilištima može biti kockanje.
Koji su, uz obrazovanje, bili ključni momenti za uspješno bavljenje poslom u kojemu ste danas? Postoji li “receptura”?
- Ključni “inputi” za mene su bili jaki mentori. Svi mi imamo mentore, svjesno ili nesvjesno, i bitno je birati ih iskreno i oprezno; zapitati se što učim od te osobe i formira li me to u smjeru u kojem želim ići. Također je bilo bitno odabirati rizike tj. promjene. Mnogi se boje promjena, ali jedino s njima najbrže učiš. Najbitnije je naučiti što vam odgovara – ja sam npr. naučio da volim poslove u kojima sam okružen ljudima i gdje se stalno mijenja kontekst. Volim biti “Katica za sve” više nego stručnjak u jednom polju; stoga sam našao posao koji mi to omogućava. Sada je sve igra!
