Susreli smo se, promišljali i sanjarili s poznatom zagrebačkom glumicom Csillom Barath Bastaić. Ona je nedavno jednostavno pomela televizijske ekrane ulogom Željke u seriji “Dnevnik velikog Perice”, snimane u produkciji Croatia Filma, a koja se naslanja na radnju najlegendarnijeg filma s naših prostora “Tko pjeva zlo ne misli”. To je samo dio bogatog, strastvenog i sočnog svijeta ove prelijepe mlade žene uronjene u život baš onako do kraja. Strastvena mađarska krv daje joj titulu energične umjetnice koja se na pragu četrdesetih osjeća kao da je napokon sve na svome mjestu. Njezina nevjerojatna prirodnost, i ona unutrašnja i ona izvanjska, učvršćuje dostojanstvo i slavi ženstvenost. A to je samo početak...
Što znači to vaše prelijepo, snažno i posebno ime Csilla?
- Kad se na mađarskom napiše moje ime, staviš g na kraj, onda to znači 'zvijezda', što bi na hrvatskom bilo Zvjezdana. A prezime Barath pak znači 'prijatelj'. Tako da bih ja u prijevodu bila 'prijateljska zvijezda' (smijeh). Trebala sam se zapravo drugačije zvati, ali mama se u zadnji tren predomislila. Bilo joj je prelijepo i jako je drugačije. Možete zamisliti u 80-ima, kad sam došla na svijet, koliko je stršalo. Kao mala jedino nisam željela biti drugačija. To nam je kao djeci nekako najveći strah. Ali sada sam već potpuno stopljena s njim. Autentično je i posebno.
Hrvatsko-mađarska obiteljska konstelacija. Kako je bilo odrastati u obitelji psihoterapeutkinje i psihologa?
- Imala sam jako sretno djetinjstvo. I zanimanje mojih roditelja bilo mi je kao maloj potpuno prirodno. Oni su radili i pomagali ljudima. Tako sam si to objasnila. Kad se vraćam u taj period, dolaze mi osjećaji sigurnosti, zaigranosti i znatiželje. Odrastala sam u velikoj, veseloj i glasnoj obitelji. To je bilo opušteno, gotovo bajkovito vrijeme. Mi smo bili djeca ulice, smijeha, zaigranosti i ludila. Mi smo bili djeca krađe trešanja iz susjedova vrta. Kad ste posljednji put vidjeli dijete koje krade trešnje?
Jeste li povezani sa sedam godina starijim bratom?
- Brat već niz godina živi u Americi. Kada sam imala deset godina, tata je dobio poziv za suradnju na John Hopkins University i poveo je cijelu obitelj. Živjeli smo kod bliskih prijatelja u prekrasnom predgrađu Washingtona, u gradiću Silver Springu. Moj brat je ostao tamo završiti srednju školu, upisao je koledž, dobio stipendiju i nije se više vratio u Hrvatsku. Povezani smo i naravno da mi nedostaje, ali sam istovremeno sretna zbog njega jer znam da se tamo pronašao.
Jeste li zbog zanimanja svojih roditelja dobili snažniju podršku i razumijevanje tijekom odrastanja?
- U tim godinama kada počinješ otkrivati sebe i svijet oko sebe, odnose, kad se javljaju neki neželjeni osjećaji poput srama, nedostatnosti, osjećaja da se moraš dokazati, tada je njihov utjecaj imao velik značaj. Osobito mamin. Za sve velike i važne stvari u životu nikad nisam imala osjećaj da ih ne mogu podijeliti sa svojim roditeljima. To je jako važno. Od nesretnih ljubavi do prve godine fakulteta kad sam bila potpuno izgubljena. U mojoj se obitelji uvijek njegovala kultura razgovora i komunikacije te stvarni, iskonski interes za samog sebe, svijet i odnose. S godinama se produbljivao interes za unutarnju dinamiku ljudi, međuljudske odnose i zašto se stvari događaju tako kako se događaju. U retrospektivi mogu prepoznati taj sinkronicitet motivacije za poziv glume i pričanja ljudskih priča. Fasciniraju me ljudske priče.
Još smo uvijek u ehu "pericomanije" i vašeg senzacionalnog uprizorenja lika Željke? Kako se dogodila ta nevjerojatna reinkarnacija Golikova remek-djela?
- S idejnim kreatorom i jednim od scenarista serije, Albinom Uršićem, radila sam neke projekte i veže nas uspješna poslovna prošlost. Krajem 2017. pozvao me na kavu i inicijalno „u povojima“ prepričao čime bi se htio baviti. Prijedlog me malo zatekao, petljati se u taj film, u tu svetinju… Međutim, od starta sam osjetila veliko povjerenje da će okupiti sjajnu ekipu i napraviti dobar posao. Dušan Bućan i ja bili smo jedini primarni cast. To je bilo jedno magično iskustvo s nevjerojatnom razinom profesionalnosti.
Kako je izgledao kreativni proces?
- Imala sam ogromnu tremu jer sam valjda 800 puta prije pogledala film i osjećala sam veliku odgovornost. Mislim da smo svi prolazili kroz sličan proces. S druge strane, dobar je taj osjećaj odgovornosti (u smislu da ne razočaramo korelaciju s filmom). Atmosfera u kojoj se radilo vrlo brzo i precizno, jer je Vinko Brešan i inače takav režiser, bila je divna. Savršeno nas je vodio. Od prvog trenutka imao je nevjerojatnu viziju kako želi da lik bude impostiran, kako želi luk tog lika u pojedinoj sceni, u nekim odnosima. A ja kao prava štreberica (smijeh) pripremala sam se mjesecima. Moja soba bila je prepuna knjiga iz tog razdoblja. Papiri posvuda, bilješke, knjige o šezdesetima, članci… - džumbus. I onda kad se uključila kamera, na sve to sam zaboravila. Krenuo je vremeplov. Vrhunski profesionalci i puno ljubavi. Formula za uspjeh. Serija je doprla do ljudi, izazvala cijelu paletu emocija. Ljudi su se bez opterećenja mogli nostalgično prisjećati minulih vremena.
Ekskluzivno pitanje – snima li se nastavak?
- Ekskluzivni odgovor – postoje neki pregovori, ali ne zna se još ništa službeno. Nadam se. Zajedno s cijelom nacijom.
Prepoznaju li vas ljudi nakon recentnog uspjeha serije? Je li vam se dogodio taj domaći holivudski efekt?
- U seriji imam periku (majstorski napravljenu), tako da ako me ljudi i prepoznaju, prepoznaju me zbog glasa. Mislim da nitko od nas nije očekivao da će to biti toliki uspjeh. Mi koji konzumiramo i gutamo streaming platforme i tretiramo serije kao potrošnu robu odjednom sjedimo pred televizorima i čekamo jednu seriju kao u doba moje mladosti.
Kako biste opisali trenutačni životni ciklus?
- U osmom mjesecu punim četrdeset. Osjećam da će to biti prekretnica. Općenito kao da mogu podijeliti život na cikluse po dvadeset godina. Sad slijedi razdoblje pune zrelosti. Ova cijela situacija s lockdownom, koronom i ovo anksiozno i začudno vrijeme gdje su naša stanja ovisila o virusu i mjerama kao da su mi promijenili percepciju vremena.
Imate li neki intuitivni doživljaj da u ovim zrelim godinama ono pravo vrijeme zapravo tek dolazi?
- Ne mogu reći dolazi li, ali mogu izraziti kako sebe doživljavam. A to je onaj osjećaj da stvari, ne samo profesionalno, lagano sjedaju na svoje mjesto. Da ja sjedam na svoje mjesto. U svim aspektima života. Nema grča. Izazovi života mogu se intenzivno proživljavati, ali nestao je dobro poznati grč iz mlađih dana. Iščeznuo je strah pred životom u svakom smislu. Prepuštam se životu da me vodi više nego ikad. Osjećam veću sigurnost i otvorenost. Kao da sam hrabrija za život. I to je baš lijep osjećaj. Koža mi više nije tijesna.
Kako doživljavate energiju ljubavi?
- U odnosu mi je jako važno davanje. Osjećaj ispunjenja kod mene dolazi onda kad pružim ljubav. Nema tu banke i trgovanja. Najsretnija sam kad vidim da sam nekome priuštila sreću. I taj tango davanja i primanja uvijek funkcionira u balansu. To se uvijek reflektira s druge strane, ako očekivanja nisu nezdrava. I uvijek se vrati. Kad govorimo o partnerskom odnosu, važna mi je empatija. Da je u esenciji te ljubavi empatija, da saslušam, da imam razumijevanja, da sam spremna za razgovor. Ljubav je za mene podržavanje. Ljubav je za mene slušanje. Ljubav je volja i želja da se stvari održe. Ljubav je nesebičnost.
A prepoznata sintagma ljubavi prema samoj sebi?
- Opraštanje sebi. Ne samo zbog toga što se dogodilo nego i zbog toga kakav si, kako reagiraš. Ljubav prema sebi je i hrabrost. Čitam knjigu jednog budističkog svećenika koji kaže da nema cvijeta bez mulja. Hrabrost je uroniti u sebe i neke svoje obrasce ponašanja i vidjeti što te tu povrijedilo. Hrabrost je uopće izgovoriti neke stvari, jer onoga časa kada ih izgovoriš, one postaju realnost. Ispred tebe su i možeš s njima i na njima raditi. Nositi se sa sobom i oprostiti si ako si nekoga povrijedio.
Vi ste žena dugih veza i stabilnosti?
- Jako vrednujem partnerski odnos. Cijenim trenutak vezivanja sebe za nekoga i nekoga za sebe. Mislim da je to velika odgovornost i nikada nisam imala osjećaj da mogu "protrčati" kroz neki odnos, neobavezno i nesmotreno. Emotivna sam i jako se vežem za ljude. Važan mi je osjećaj pripadnosti. U kojem god kutku svijeta bila, uz tu se osobu želim osjećati kao doma. Uz svojeg partnera Matka osjećam se doma i to mi je jako važno. Šest godina smo zajedno, ali upoznali smo se puno ranije, kad sam gostovala u njegovoj radioemisiji na Radiju 101 i bila sam uvjerena da sam grozna gošća, ali me samo opako prala trema. Poslije punih pet godina nekako smo se sudbinski i ljubavno povezali. Matko iz bivše veze ima predivnu jedanaestogodišnju kćer Jurju. Čast mi je svjedočiti njezinu odrastanju.
A bauk samoće toliko nužne za osobni razvoj?
- Stvarno mislim da je nužno proći kroz to iskustvo. Nezamislivo mi je proći kroz život da nikad, baš nikad, nisi ostao sam sa sobom. Iako mislim da su veze integralni dio rada na sebi, samački život u jednom periodu života dao mi je potpuno novu dimenziju samosvijesti i samostalnosti. Biti svoj na samo svoj način. Osjetiti sebe. Doista mislim da nije klišej. Bez toga nikad ne možeš u potpunosti uroniti i pogledati u sebe. To je iskustvo na neki način početak osjećaja koji sam spomenula, da se dobro osjećam u svojoj koži, da sam stekla povjerenje u sebe.
Kako gledate na majčinstvo?
- Voljela bih imati dijete. Zanima me stabilan obiteljski život. Smiraj. Pripadnost. Imam puno i starijih i mlađih prijateljica koje su se opredijelile da neće imati dijete. I presretne su. To nije preduvjet ostvarenja ni žene ni muškarca za mene. To je potpuno individualno. Osobno definitivno osjećam da je to nadogradnja koju bih u svom životu htjela iskusiti.
Koji dio vaših intuitivnih snova nije ostvaren, u profesionalnom smislu - što vam još pripada?
- Voljela bih pripadati nekom ansamblu i nekom kazalištu. Voljela bih proći kroz to iskustvo nakon godina i godina rada na nezavisnoj sceni - to iskustvo ne bih mijenjala nizašto na svijetu jer ja sam baš umjetnica nezavisne scene. A svi znamo njezinu krhkost. I u kakvom je stanju propadanja nezavisna scena trenutačno uslijed pandemije. Logistika, financijska potpora ne postoji, što je strašno jer je svagdje vani to žila kucavica kulture i kulturnog društva. Meni taj rad na nezavisnoj sceni toliko širi vidike kao glumici, imam slobodu propitkivanja unutar nekih zadanih granica. Ne bih nikad htjela izgubiti taj poligon istraživanja, ali bih u ovim zrelijim godinama voljela proći kroz proces pripadanja nekom ansamblu. Tu sam loša u pregovaranjima. Uopće ne znam prodati sebe jer nekako duboko vjerujem da umjetnici i ne bi trebali sami sebe nuditi.
Pamtite li adrenalin prijemnog na Akademiji o kojem svi glumci pričaju?
- Upala sam otprve. Dugo nakon prijemnog pokušavala sam ponovno prizvati taj osjećaj. Meni se tamo nije dogodila trema, već jedna eksplozija sigurnosti. Na toj mi se sceni dogodila neka čarolija. I mislim da je tu bio taj neki energetski proboj "To je to!", "Mogu i želim!", "To sam ja". A spremila sam komad koji nitko ne zna. Komad koji se zove Mađarska Medeja. O jednoj potpuno rastrojenoj ženskoj osobi koja prolazi rastavu. Muškarac ju je prevario i ona pije, kljuka se tabletama. Znači, potpuno rastrojstvo. I ja sam to s osamnaest godina izabrala i prilično dobro napravila.
Kako je izgledao život na Akademiji i umjetničko sazrijevanje?
- Bila sam u divnoj klasi. Dominantno muškoj. To su umjetnici koje dandanas iznimno cijenim. Od cura Antonija Stanišić i Kristina Krepela, a od dečki Marko Makovičić, Jerko Marčić, Borko Perić, Filip Juričić i Ozren Grabarić. Top klasa. Malo nas je bilo, ali inspirativna ekipa koja mi je pune četiri godine bila obitelj jer smo tamo zapravo živjeli danonoćno. Nisam se odmah snašla i bilo mi je jako teško na početku. Nisam osoba koja može isporučiti proizvod (kojim sam zadovoljna) pod pritiskom. Neki ljudi to mogu. Ali ja moram s druge strane imati povjerenje, baš povjerenje. Pa mi je trebalo malo vremena jer je intenzitet studiranja glume jak.
Kao slobodna umjetnica otišli ste u London 2013. Otkud poriv za tim?
- Ne volim stagnirati. U bilo kojem smislu. Ne samo u profesionalnom. Znatiželja, nova iskustva, nove vještine i životno istraživanje u svim smjerovima moj su motor i to me odvelo. Htjela sam otići na postdiplomski iz glume za kameru. Međutim, u međuvremenu sam našla agenticu koja mi je savjetovala da ne odem na postdiplomski jer je to ozbiljno školovanje koje te zaokupi. Nemaš vremena biti dostupna. A primarni razlog zašto sam otišla je to što sam htjela sebe nadograditi (profesionalno). Htjela sam malo više iskustva. Usavršavanje jezika. Taj odlazak u London beskrajno me ispunio. Otišla sam tamo sa željom da se doškolujem. Pronašla agenticu i odradila neke glumačke profesionalne projekte, a završila sam u ogromnoj švedskoj firmi koja se zove EF (Education First) i bazira se na edukaciji mladih ljudi kroz putovanja. Proputovala sam cijelu Europu i vodila velike ture u smislu logistike, organizacije, predavanja. To samo život može izrežirati. Da se nađem u nekom potpuno novom poslu. I dobijem doživotno iskustvo. A onda sam se vratila u Hrvatsku. Zbog ljubavi, predvidljivo (smijeh). To je ta moja čežnja za pripadanjem. Volim osjećaj da sam negdje ukorijenjena. Zato su mi obitelj i veze jako važni. S druge strane, to ne isključuje i slobodu. Malo sam zeznuta.
Uživate u realitetu vlastita života?
- Imam svoje snove, aspiracije i nadanja. Apsolutno. I to kamo želim ići ili gdje želim glumiti. Ali neću zbog toga patiti. Sve vrednujem jednako. Pericu, sapunicu, predstavu… Moj pristup uvijek je isti. Priprema, predanost i istraživanje. Meni je gluma platforma za istraživanje, a moj najveći afrodizijak je znatiželja. I to otkad znam za sebe. Ovisna sam o prirodi, zaljubljena u svojeg psa Betty. U šetnje. U mali vrt. U zemlju i presađivanje biljaka. U jednostavnost. U jogu, koju sam otkrila tijekom lockdowna. U mir. U mogućnost da bacim mobitel i odem u dugu šetnju. U kuhanje. Zapravo sam zaljubljena u život.
Tjelesnost i ljubav prema tijelu - kako na to gledate?
- Kao mala isprobala sam sve sportove koji postoje na svijetu. Moji roditelji bili su jako strpljivi za moje kontinuirano mijenjanje sportskih karijera (smijeh). Red sinkroniziranog plivanja, red tenisa, pa jazz dance, gimnastika, jahanje... Bila sam jako aktivno dijete. Nekako sam se uvijek dobro osjećala u svojem tijelu. Naravno da su kroz neke tinejdžerske, adolescentske godine bila neizbježna uspoređivanja zato što kao mladi glumac otkrivaš i Hollywood i neke druge glumačke sfere pa vidiš kako tamo sve funkcionira. Uspoređuješ se i želiš nešto mijenjati. Sad radim na tijelu iznutra. Nježnije. Ne podnosim bilo koji oblik mučenja jer je to kompenzacija za nešto drugo.
Možete li već primirisati zrelost koja dolazi, starenje, ideju smrtnosti?
- Jako sam svjesna protoka vremena i osviještena po pitanju koliko su neke stvari u životu konačne. Trudim se, ali već mi to i spontano dolazi, da ne uzimam stvari zdravo za gotovo. Ova korona to mi je možda i najviše otvorila i beskrajno sam tužna zbog trenutaka koje sam potencijalno izgubila... sa svojom obitelji i prijateljima. Koliko su moji roditelji ostarjeli u godinu dana. Jako sam svjesna tog protoka vremena i zbog toga znam da vrijeme treba biti ispunjeno i popunjeno. Naravno da me ideja smrtnosti plaši i svjesna sam da su naši životi ograničeni i konačni, da smo samo jedna iskrica u cijelom postojanju svemira. Bojim se te konačnosti, mislim kao i svi drugi. Postoji opravdani strah od tog ništa. Od tog potpunog gubitka materijalnog postojanja, svjesnosti, kontrole. To je jedina stvar koju u životu ne možemo promijeniti. Ali to je samo ideja. U međuvremenu nam se događa ljepota življenja.
Bitnost prijateljskih odnosa u vašem životu?
- Za mene je prijateljstvo najuzvišeniji oblik ljudskog odnosa. Lišen patologije pretjeranih očekivanja. Izbor duše. Prilika za zrcaljenje i razvoj. Jako sam bogata u tom smislu. Imam nekoliko raznolikih krugova ženskih društava, dubokih prijateljstava. Moje najbolje prijateljice od osnovne škole nemaju veze s glumom. Sklona sam čvrstim odnosima i prijateljstva su jako, jako važan segment mog života. Moj stup i utočište kojem se uvijek vraćam. Za mene je jako važno njegovati prijateljstva i konstantno ulagati u njih (kao i u svaki drugi odnos). Ne zapustiti to jer tu dobivam snagu.
Postoji li u vama ideja o slici budućnosti?
- Svi smo morali naučiti da budućnost ne možemo kristalno kreirati i da život zna najbolje za nas, ali voljela bih imati miran obiteljski život. Sigurnost. I voljela bih vječno putovati. Čak i u dubokoj starosti. Važna su mi putovanja, upoznavanja novih ljudi, običaja, kultura - to je moja strast. Ne mogu se baš zamisliti u klasičnoj mirovini. Dolazim iz obitelji gdje je ženska linija izrazito jaka i aktivna. Moja mama ima 77 i ima energiju 40-godišnjakinje. Tako nešto osjećam i u sebi.
U ljetnom izdanju magazina Gloria Glam ne propustite zanimljive intervju, modne editorijale, trendove i beauty savjete, a na dar vas očekuje maska za lice La PIEL LAB.
