Nakon što je prvi puta predstavljena krajem 2018. u Galeriji Forum u Teslinoj ulici u Zagrebu, intimistička serija fotografija suvremene umjetnice Jelene Blagović "Nove samoće", do 14. lipnja 2020. može se pogledati u Salonu Galić u Marmontovoj ulici u Splitu.
Ova poznata zagrebačka umjetnica već je s dvanaest godina, u tamnoj komori osnovnoškolskog fotografskog laboratorija, znala da je upravo fotografija njezin poziv i njezina budućnost. Nakon završenog Fotografskog odjela Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, odlazi na studij fotografije na Istituto Superiore di Fotografia e Arti Visive u Padovi u Italiji, a zatim svoje školovanje nastavlja na University of Westminster u Engleskoj, gdje završava preddiplomski i diplomski studij umjetničke fotografije i teorije. Danas je zaposlena kao docentica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za fotografiju Odsjeka snimanja, gdje već više od 10 godina predaje fotografiju mladim talentima. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i svijetu, te je dobitnica mnogih nagrada i priznanja. Jelena je i voditeljica ADU Galerije f8 čiji je koncept osmislila s kolegama s Katedre za fotografiju. Ova mlada galerija uz Jelenin strastveni angažman i veliku ljubav prema fotografiji i drugim umjetničkim medijima već dvije godine prenosi stvaralačke impulse mladih studenata, budućih umjetnika u urbani ambijent. U vrlo kratkom vremenu ucrtana je u kulturnu mapu grada kao vibrantno mjesto umjetničkih i društvenih susreta, te je iznimno posjećena.
Razgovaramo povodom Jelenine splitske izložbe, a na početku razgovora konstatiramo kako se sve njezine dosadašnje serije fotografija isprepliću jedne s drugima, sve se bave obitelji, odnosno obiteljskim naslijeđem, atmosferom doma, kompleksnim odnosom majke i kćeri i proživljenim emocijama u određenim životnim fazama. U "Novim samoćama" Jelena Blagović je promišljala kako se žene u odluci da postanu majke nalaze u situaciji ponovnog formiranja kao individue, što je suprotno često iskrivljenim i idealiziranim prizorima majčinstva nametnutim od strane suvremenog društva, digitalnih medija i društvenih mreža. Pred gledatelja, ova beskompromisna fotografkinja, kao da stavlja realne portrete stanja i očekivanja (buduće) majke, u potpunosti van društvenog konstrukta. No njezini radovi sasvim su intimni i iskreni, jer kako kaže radi se o svojevrsnim autoportretima.
Zagrebačka izložba održana prije godinu i pol ostavila je snažan utisak na posjetitelje, čemu sam i osobno svjedočila. Riječ je o fotografijama koje dugo ostaju prisutne u nama kao otkriveni prostor slobode, kao prostor najdublje intimnosti, ali i kao prostor potisnutih strahova, boli i preispitivanja koja si ne usuđujemo ni prišapnuti, a kamoli o njima progovarati. Jelena se bavi upravo s takvim temama, duboko intimnim i organskim, koje rastvaraju ono što nas čini ljudima i ono što nas čini krhkima. Njezine fotografije na neki način trajno ostaju kao zapisi u nama, o nama i o životima koje živimo. Daju nam dopuštenje da osjećamo i budemo ono što suštinski jesmo.
"Tema majčinstva, kao i ostale teme kojima sam se u svom fotografskom radu bavila do sada, naprosto se životno nametnula. Fotografije su živjele u mojim mislima puno prije nego što sam ih odlučila zaista fotografirati. One su rezultat razgovora i atmosfera kojima sam godinama svjedočila kroz druženja sa svojim bliskim prijateljicama koje su postale majke. Nakon što su rodile, a i godinama kasnije, puno su vremena provodile kod kuće, iz različitih razloga: ili su djeca premala, ili je loše vrijeme, ili su djeca bolesna.. Ukratko, puno je faktora koji zadržavaju ženu unutar doma kada imaju djecu. I onda sam primijetila da se, čak i dok imaju dijete u rukama ili pored sebe, ponekad na trenutke isključuju u potrazi za samima sobom. Osjetila sam koliko se žena može osjećati usamljena i umorna, koliko čezne za samotnim predahom, svjesna da joj se život odlukom da postane majka nepovratno mijenja“, otkriva nam o nastanku "Novih samoća".
Fotografirane žene, kako je Jelena napisala u izjavi o ovom radu, međusobno su prijateljice u privatnom životu, a prikazane su u trenucima koje volimo zvati "između" jer usprkos tradicionalnom shvaćanju majčinstva, njegovom uvriježenom kulturalnom konstruktu i određenim svjetonazorskim inzistiranjima na majčinstvu kao jedinom putu prema ženskom samoostvarenju, ono nije, niti je ikada bilo, jedina i najvažnija uloga. Žene na fotografijama - prikazane kao majke – ujedno su i nečije kćeri, sestre, partnerice, supruge, prijateljice, zaposlenice, suradnice...
Zanima nas, čime bi rekla da se unutar same fotografije bavi. "Oduvijek imam potrebu i želim progovarati o stvarnosti koju živim. Bavim se tihom, autobiografskom fotografijom. Aktivističke i dokumentarne teme mi nisu bliske. Moji su radovi popraćeni promišljanjem, istraživanjem i na kraju tekstom koji kontekstualizira radove. Sastavni dio mojih radova je popratni autorski tekst bez kojeg bih ušla u veliki rizik da će fotografije biti iščitane na način na koji to možda i nisam željela. Projekte radim i po nekoliko godina da bi na kraju, često prikazala seriju od samo nekoliko fotografija", govori Jelena i otkriva nam kakva je recepcija tih umjetničkih radova i što ljudi vide i osjete nakon izložbe.
"Kroz razgovor sa stručnjacima, pratiteljima ili zaljubljenicima u fotografiju, često čujem da odabrane prizore ove izložbe doživljavaju kao mračne ili tužne. Moja namjera nije bila reći da je prikazano stanje primjenjivo na širi krug žena, nisam željela uopćavati temu i govoriti u ime svih majki. Odabran je i prikazan uski, intiman krug mojih prijateljica, koje su razumjele moja razmišljanja i želju da kroz portretiranje njih vizualiziram svoj odraz misli. Vlastiti rad često nazivam tihom fotografijom, bez prostora za bilo koji oblik spektakulariziranja teme kojom se bavim, što je slučaj i u ovoj seriji."
"Nove samoće" kao da nam poručuju da je razmišljanje o samoći povezano s razmišljanjem o slobodi, o privilegiji spontanosti koja u majčinstvu kao da više ne dolazi u obzir. Uvijek je dominantan taj osjećaj odgovornosti, kao snažan pritisak iznutra neovisno o svoj logistici i obiteljskoj podršci koju žene mogu imati oko sebe.
Ove moćne radove velikog formata fotografirala je u analognoj tehnici, na srednji format negativa koji ju, kako kaže, uspori i dozvoli vrijeme u kojem pažljivo promisli kadar i svjetlo, a odlučila se na isprint fotografija na drvetu. Jelena nam objašnjava smisao takvog neuobičajenog koncepta prezentacije fotografija, uspoređujući višeslojnost organskog materijala drveta s višeslojnošću ženske individue i majčinstva.
"Odlučila sam se za eksperiment direktnog UV tiska na drvo, koji je metaforički značajan zbog slojevitosti materijala u odnosu na slojevitost teme. Naime, godovi drveta stvorili su koprenu na površini fotografije, ublažili oštrinu slike, a u izvedbi, nadam se, doprinijeli dojmu i atmosferi koju sam željela postići kod gledatelja", govori nam Jelena i, za kraj, otkriva što njoj kao umjetnici intimno predstavlja fotografija.
"Fotografija je za mene svojevrsna osobna autoterapija i uvijek radim u ciklusima koji reflektiraju moje životne faze. Pomoću nje se čistim, regeneriram, sazrijevam i transformiram, no tek nakon što fotografije osmislim, vizualiziram, fotografiram, odaberem, uokvirim i izložim. Atmosfera, koja se u fotografiji najčešće postiže svjetlom, za mene je najvažniji element. Uvijek zadržavam dozu intime i tame, ne govoreći baš sve i ostavljajući dovoljno prostora gledatelju da može upisati vlastito značenje dok promatra moje fotografije" - zaključuje Jelena.
