Sigurno znate ljude koji ulaze iz veze u vezu. I nekada ne možete vjerovati kako im to uspijeva? Osuđujete ih? Mislite da su zapravo promiskuitetni samo lažno moralni? I neslobodni u suštini?
Seksualno je to ponašanje temeljeno na vrijednosti i principu "vjernosti" isključivo jednom partneru dok god to objema stranama odgovara. Partneri odlučuju biti monogamni dok ne dođe do zasićenja i potom ulaze u drugu monogamnu vezu. Tu vezu dakako, iako ne nužno – proglašavaju ljubavlju. No, dobro – trla baba lan. Mogu je nazvati i kruškom.
Sama ideja monogamije doživljava svoj uspon jačanjem industrijalizacije i urbanizacije, a posebice od seksualne revolucije i feminizma. U tu je ideju inkorporirano i to da su supružnici ujedno i prijatelji kao i ravnopravni suradnici u kućanskim poslovima i odgoju djece, ali i da imaju vlastite karijere odnosno tzv. "vlastite živote".
Većina ljudi voli vjerovati (ili zna!) da im je upravo takav oblik suodnošenja važan i on im nerijetko postaje prioritetan ( "želim tu jednu osobu s kojom ću sve"- siguran sam da ste često čuli od mnogih svojih znanaca, bili trijezni ili pijani).
Međutim, moj spor s ovim, nazovimo ga – fenomenom je čista nevjerica i blagi zazor koji mi proizvodi kada uvidim da ljudi stalno imaju potrebu za drugim ljudima, i da onda još to automatski proglašavaju nečim većim. Sjećam se jednog svog odnosa koji je završio prije par godina kada sam od te osobe čuo sljedeći argument: "ja najbolje funkcioniram u dvoje". Do dan danas mi nije postalo jasno što to zapravo znači. Što znači htjeti se (svoje vrijeme, svoje prostore, svoju intimu) konstantno dijeliti s nekim, bez prestanka? Gdje je nestao užitak sanjanja, iščekivanja, provjeravanja, eksperimentiranja? Zašto pobogu odmah se "zacementirati", odrediti i imenovati?
Odnosi koliko god djelovali kao pregovor nisu samo to – njima treba vrijeme koje će verificirati taj odnos. Činjenica da živiš dogovor odnosa ne znači da taj odnos supstancijalno postoji. I da će se nužno uspostaviti one romantične posljedice koje si takozvani ljubavni odnosi stavljaju u zadatak, no nevermind. I sretno.
Provjerio sam s dvoje kolega što njima to znači, jesu li sami ikada to bili tj. jesu li se identificirali kao serijski monogamisti i što im je to donijelo?
Prijatelj Marko (48) tvrdi da u trenutcima kada nije s nekim osjeća nešto što bi najbliže opisao kao "prazninu".
"Smatram da smo mi kao društvena bića upućeni na druge i da se prava intimnost može jedino dogoditi kada dvoje ljudi odluči predano raditi na tome. Naravno da je tu potrebna "kemija", ali potrebna je i odluka i rad. Sada kada gledam na sve te svoje veze koje su slijedile jedna drugu, ne mogu reći da sam požalio. Svaka od tih veza dala mi je nešto drugo, nešto što mi je baš u tom trenutku trebalo, a kada mi je prestala davati, izašao bih iz nje."
Kolegica iz redakcije i prijateljica Ines Madunić podijelila je svoju osobnu perspektivu tog fenomena. "Bila sam serijska monogamistica dobar dio svog života. Nisam znala, a ni htjela biti sama. Često sam se vraćala u loše veze samo zato što sam mislila da je i to bolje nego da sam sama. Poznata sam u društvu kao ona koja "voli utvrditi gradivo", davala sam šanse tipovima koji su mi u lice govorili da mi "ne mogu ništa obećati" i da "ne znaju što žele". Trebalo mi je vremena da shvatim da je razlog moja nesigurnost, činjenica da nisam vjerovala sam dovoljno dobra da bi me netko volio. Pa kad bi mi netko dao i najmanje pažnje, padala sam na to i onda se grčevito držala za taj odnos, čak i ako je bio loš. To se očitovalo tako da sam u vezama zaboravljala tko sam i ekstremno se prilagođavala partnerima, izbjegavala bilo kakve konflikte, samo da ne budem ostavljena. Nikad se nisam svađala s dečkom, na prvu naznaku konflikta počela bih umirati od straha da je to sad kraj, da će me ostaviti. Dakle, godine su mi trebale da shvatim da mi to ponašanje škodi."
Marko ima suprotno, rekli bi zli umovi "tipično muško", razmišljanje i vjeruje da je sve bilo kako je trebalo biti i da je dao svoj maksimum: "Shvatio sam odavna da ne mogu voljeti samo jednu ženu, ali da tu jednu ženu mogu voljeti neko određeno vrijeme i da sve ima svoj "rok" trajanja te da to po sebi nije problem. Ljudi se strašno boje krajeva odnosa jer misle da to nešto govori o njima. Ja znam da to ništa loše ne govori o meni nego da sam samo zaljubljive prirode koji je uz to i racionalan u svemu tome". Primijetimo, Marko ipak nije htio podijeliti svoje prezime s javnošću. Njegovo pravo, ali dobro. Zato smijem ovako polucinično komentirati njegove stavove.
Ines je pak dugo vremena imala osjećaj da je teško biti sam. "Bila sam često usamljena i to stvarno boli, ali u posljednjih nekoliko godina uspjela sam nadići tu želju da budem bilo s kime u vezi, čak i ako sam bila gotovo depresivna od usamljenosti. Imala sam i problem s time da priznam da želim vezu jer sam osjećala grižnju savjesti - pojavio se taj pritisak da naučim biti sama i znala sam da mi to treba, ali je svejedno na trenutke bilo užasno teško. Svi ti govore da moraš uživati u slobodi, da možeš raditi što god želiš, biti s kime želiš, živjeti taj život neovisne kulerice koja ne treba muškarca. Ponekad sam se osjećala kao da sam iznevjerila svoja feministička uvjerenja jer želim imati dečka.#
Marko se na to duhovito i oprezno nadovezao sa zgodnim priznanjem. "Da, i ja sam se panično bojao samoće, ali to ne bih priznao ni za živu glavu. Ženama je to ipak lakše priznati, više su u dodiru sa svojim emocijama."
Ines danas na tu cijelu stvar ipak gleda drugačije, zrelije i odgovornije.
"Ukratko, trebalo mi je vremena i aktivnog rada na sebi da shvatim kako loša veza definitivno nije bolja od samoće, da samoća ne znači uvijek usamljenost te da usamljenost prođe. Također, morala sam prihvatiti tu svoju želju da ostvarim kvalitetnu vezu - to je potpuno prirodno i ne bi trebao postojati sram oko toga. Mislim da mnogi toga nisu svjesni jer je lakše o tome ne razmišljati i samo se prepustiti pa kasnije, eventualno, popravljati štetu.".
Marko se nadovezao, sav ponosan, komentarom da je prvi put u životu već šest mjeseci single i da unatoč što mu je to čudno uviđa i beneficije. "Sloboda od toga da stalno moraš biti s nekim je sloboda od konstantnog zadovoljavanja neke forme. Danas ipak mogu neoprati suđe, imati veš razbacan po stanu da me nitko ne osuđuje zbog toga i smijem se vratiti kući kad god poželim bez da sam ikome išta dužan objasniti", u tipičnoj mačo matrici odgovara Marko. Koji god stav da zauzmemo spram ovog fenomena nemoguće je zaobići par činjenica koje nas obavezuju u životu, a to je da što češće pokušamo biti sretni. Bili sami ili s drugima, a ako vidimo da je nešto već zašlo u patološko bolje: od nemogućnosti vezivanja do panične potrebe za vezivanjem, možemo se obratiti dragim ljudima koji o tome više znaju i mogu nam pomoći. Zovu se psiholozi i psihijatri. Bez srama, samo hrabro! Puno se naših navika i reakcija uspješno da preodgojiti kako bismo vodili što je više moguće lagodan i emocionalno ispunjavajući život.
