Dok će mnogima taj osjećaj biti ili nepoznat ili vezan uz dane kad im kosa nije uobičajeno lijepa ili im je iskočila bubuljica na licu, puno je pojedinaca koji sa svojim tijelom osjećaju fundamentalan raskorak, odmak koji se čini nemogućim premostiti jer je vezan uz osjećaj nepripadanja. Ovaj odmak čini se stvarno zastrašujuć kad uzmemo u obzir da je tijelo jedino mjesto u kojem provodimo svaki trenutak svog života – kako bi nam ono moglo ne pripadati?
Za brojne žene i queer pojedince, tijelo je područje stalne borbe - što sa sobom, što s društvom koje im pravo na to tijelo uskraćuje. Naposljetku, naša je kultura utemeljena na višestoljetnoj tradiciji u kojoj se tijelo skladno građenog bijelog cisrodnog muškarca uzima kao ideal, kao savršen primjer toga što je čovjek. Ovaj je kulturni fenomen vidljiv na svakoj razini, čak i na onima koje nam se na prvu mogu činiti kao znanstvene: od toga da se anatomija u školama objašnjava na modelu bijelog muškog tijela pa sve do toga da se lijekovi, alat i namještaj testiraju i izrađuju s bijelim muškim tijelom ili proporcijama na umu. Naravno, u ovoj ideji implicitno je to da je svako drugo tijelo, u neku ruku, manje idealno, a time i manje čovjek. Tako žene, nebijele osobe, transrodni, rodno nebinarni ili interseksualni pojedinci ispadaju iz jednadžbe: koliko god udovoljavali društvenim zahtjevima na svim drugim planovima, oni će uvijek biti manje-od-idealnog. Odatle i upotreba riječi "queer", da bi se označilo nešto što ispada iz norme, nešto (za)čudno što narušava "prirodni" poredak, kao i da bi se tijela queer pojedinaca označila kao "čudna" ili "neprirodna", posebno u slučaju transrodnih ili interseksualnih pojedinaca.
Ironija ove postavke leži u činjenici da bijeli muškarci, društvena grupa uzeta za ideal i reprezentativnu sliku ljudskog tijela, uopće nisu ni blizu najzastupljenijima u svijetu. U većini država žene su brojnije od muškaraca, a bijela rasa prema nekim istraživanjima čini jedva dvadesetak posto svjetske populacije. Bilo kakvi argumenti za biološku superiornost ili reprezentativnost ove društvene grupe u startu padaju u vodu jer ona nije ni jedno ni drugo. Puno se više tu radi o pozicijama moći i financijskom kapitalu nego bilo kakvoj biološki određenoj navodnoj superiornosti.
Iako nam se nejednakost među rodovima može činiti kao nešto što je tu postojalo oduvijek, to nije slučaj. Brojne povijesne zajednice diljem svijeta organizirale su svoja društva bez ideje roda i uopće nisu percipirale druge jedinke kao "muško" i "žensko", neovisno o genitalijama s kojima su se rađale. Ne samo da rod nije bio vezan uz nečije tijelo, nego rod kao koncept u mnogim zajednicama nije ni postojao. Čak i u civilizaciji koja je iznjedrila cijeli europski kulturni krug, antičkoj Grčkoj, pojedinci su se unutar društva dijelili na aktivni i pasivni princip, tj. u skladu s time jesu li mogli sudjelovati u političkom životu zajednice ili ne. Aktivni princip utjelovljivao je odrasli zreli slobodni muškarac, dok su pasivni sačinjavali svi drugi – žene, robovi, djeca i mladi. Jasno je da je i ovakva podjela daleko od pravedne, ali ono što je nužno naglasiti je da nije bila rodno utemeljena.
Kako je rod u modernom dobu počeo biti vezan za tjelesnost, a tako i korišten da bi se propisivalo kako bi nečiji život trebao izgledati, tako je rastao i raskorak koji pojedinci osjećaju u odnosu na rod koji im je pri rođenju pripisan. Ne samo to, nego se i u "znanstvenim" područjima medicine i biologije počinju događati razne nelogičnosti i kontradikcije. Dok nam se govori da su rod (i spol) određeni genitalijama, u stvarnosti se rađaju pojedinci i s "muškim" i sa "ženskim" genitalijama, bez genitalija, ili s genitalijama koje imaju obilježja i onoga što smatramo "muškim" i "ženskim". U konkretnim slučajevima kad se rodi ovakav pojedinac (danas prihvaćeno nazivani interseksualnim osobama), roditeljima se obično dopušta da "odrede" spol (dakle, da odrede "biološku kategoriju", a ne društvenu) koji će se djetetu pripisati pri rođenju. Iako se ovo može činiti samorazumljivim, "prirodnim" i logičnim, nema zapravo ništa "prirodno" u tome da nešto što je priroda stvorila silom pokušavamo ugurati u postojeće društvene kategorije umjesto da to prepoznamo kao ono što jest. Kulturna teoretičarka Judith Butler upozorava da upravo na primjeru interseksualnih osoba možemo vidjeti kako "kultura intervenira u biologiju", tj. kako nešto što je biološka činjenica biva neprepoznato, a sve da bi se održao privid opreke muško-žensko, a time i nejednakosti kakvu ta opreka osigurava. Samim time, pokazuje se da je i "biološki spol", nešto što shvaćamo prirodnim i činjeničnim, zapravo također društveno uvjetovana kategorija, jednako kao i rod.
S drugačijim, no jednako nepravednim i neprirodnim, setom problema suočavaju se transrodni i rodno nebinarni pojedinci. Razlike između pojedinih slučajeva brojne su: neki se pojedinci rađaju s osjećajem da se više identificiraju s rodom koji im nije pripisan nakon rođenja, neki se ne identificiraju ni s jednim rodom, neki se ne pronalaze u ideji roda kao takvoj, neki se pronalaze negdje između, neki će se pojedinci odlučiti za fizičku tranziciju, ako im je to dostupno, dok drugi neće. Fizička tranzicija najčešće je izrazito skupa, a legalni put do nje otežan ili onemogućen, zbog čega je u društvu puno transrodnih pojedinaca koji nisu u mogućnosti (ili jednostavno ne žele) "na van" pokazati s kojim se rodom identificiraju. Iako naše društvo pokušava sva ova raznolika i raznorodna iskustva staviti u uske kategorije te ih okarakterizirati kao "neprirodne", ona to ni na koji način nisu. Iskustva trans pojedinaca samo ukazuju na postojanje svakog živog bića u prostoru između – nitko od nas nije savršeni primjerak neke kategorije, svi postojimo negdje na spektru, u prostoru između ekstrema, pa čak i ako se s njima identificiramo.
Jedan od najvećih paradoksa vremena u kojem živimo tiče se upravo toga što stvari koje nazivamo "prirodnima" ili "normalnima" uopće nisu ni prirodne ni normalne stvari. "Muško" i "žensko" ne označavaju ništa prirodno. Te kategorije obuhvaćaju ideje pojedinaca, učestalost i statistiku, one su umjetno proizvedene srednje vrijednosti koje označavaju ideale i tipove – nipošto odraz prirode kakva ona jest. Priroda kakva jest stvara različite organizme kojima nije uvijek smisao daljnja prokreacija. Priroda stvara raznolike pojedince, a svi oni na ovaj ili onaj način odudaraju od roda koji im se pripisuje, a tako i od ideala čovjeka, tj. ljudskog tijela. Nijedno stvarno ljudsko tijelo nije u skladu s modelom čovjeka na satu biologije jer je taj model društveno i kulturno proizveden, i to, kao što smo vidjeli, na vrlo proizvoljnim temeljima.
U našem lokalnom kontekstu, često ćemo čuti da se teorijski informirani pogledi na rod nazivaju "rodnom ideologijom". Ovdje se nalazi još jedan zanimljiv paradoks, jer zapravo su pojedinci i organizacije koji se služe ovim terminom pravi primjer istinske rodne ideologije – njihova ideologija prioritizira izmišljene kategorije, kao što su kategorije spola i roda, nad konkretnim pojedincima i njihovim tijelima. Oni su ti koji misle da bi se ljudi trebali prilagoditi kategorijama, a ne kategorije ljudima. Nije slučajnost ni da upravo ti pojedinci i te organizacije često podržavaju i druge nasilne intervencije u tuđa tijela, bilo da se radi o regulaciji nečijih reproduktivnih prava, financijskim poticajima za "demografsku obnovu" ili protivljenju zakonima koji štite žene i LGBT+ osobe od nasilja. Nije ni slučajnost da su jedina tijela za koja se oni bore (osim vlastitih) upravo hipotetska tijela nerođenih, tijela koja još nisu formirana, dok stvarna tijela stvarnih pojedinaca tretiraju s nemarom ili nekad otvorenom mržnjom.
Rod kao kategorija nije uopće nužan za organizaciju društva, kao što se vidi na primjeru zajednica koje bez te kategorije opstaju i normalno funkcioniraju. S druge strane, ne možemo ga samo tako ukinuti i praviti se kao da ne postoji zbog njegove višestoljetne prisutnosti u našoj kulturi. Međutim, jednako tako nema potrebe da ta kategorija bude zatvorski represivna i da ograničava pojedince sad kad imamo svijest o njoj. Iznad svega, nema potrebe da ta kategorija nasilno ulazi u prostor nečijega tijela. Tijelo je jedini stvarni i stalni dom u kojem obitavamo cijeli život, ono je jedini prostor koji nam istinski pripada i jedina stvarna poveznica koju imamo sa svijetom, s prirodom koja ga je stvorila. I kao što priroda uvijek izmiče kategorijama u svojoj nepredvidljivosti i šarolikosti, tako ni naša tijela nikad nisu "idealna" ili obuhvatljiva društvenim kategorijama roda i spola. Tijelo prethodi rodu i spolu, a ne obrnuto.
Usprkos tome, danas svjedočimo pokušajima da nam se naša tijela otuđe, da ih se deformira i da ih se prilagodi zahtjevima kulture. Ne moramo se tu ni fokusirati na priče queer pojedinaca, jer svaka žena prolazi tu borbu na dnevnoj bazi. Zašto bi neki ljudi imali pravo na tjelesnu autonomiju, a drugi ne? Zašto bi itko mogao imati pristup u nešto toliko osobno i duboko naše? Zašto je nekim ljudima toliki problem priznati da netko postoji na način na koji ta osoba tvrdi da postoji? Odakle potreba da drugima objašnjavamo njihovo iskustvo u koje nemamo uvid? Sva naša pitanja i zahtjevi mogu se činiti jako idealističkima u svijetu gdje toliki pojedinci rastu i žive s osjećajem kao da njihovo tijelo uopće nije njihovo, i u kojem je proces odrastanja zapravo proces preuzimanja svoga tijela natrag od društva.
I ovdje nam priče queer pojedinaca mogu poslužiti kao inspiracija. Netko, primjerice, kome je pri rođenju pripisan ženski rod, ali se identificira s muškim, nije nikakav ekstreman slučaj, nego zapravo pokazatelj da priroda uvijek izmiče našim kategorijama i da bismo im zbog toga trebali pridavati manje težine nego prirodi samoj. Takva osoba sama će najbolje znati što želi učiniti sa svojim tijelom kako bi ono postalo dom u kojem će htjeti živjeti. Na društvu je da joj to omogući, a na nama da shvatimo koliko hrabrosti i snage imaju pojedinci kojima se pravo na vlastito tijelo uskraćuje. Na nama je da slušamo priče drugih i dopustimo im da mijenjaju naše predrasude. Na nama je da radimo na stvaranju društva u kojem će naša tijela zaista pripadati nama, a ne institucijama koje smo sami stvorili.
