ZŠEM je bio jedan od mojih izbora kada sam upisivala fakultet, ali sam se tada odlučila za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom preddiplomskog studija psihologije sudjelovala sam na studentskom natjecanju u kojem sam se prvi put susrela s marketingom. Tada sam počela razmišljati o vezi između psihologije i ekonomije te shvatila koliko su povezane. Istražila sam ZŠEM, konzultirala se s prijateljima koji su tamo studirali i otišla na dane otvorenih vrata, kada sam konačno odlučila da je to fakultet na kojem želim nastaviti svoje obrazovanje. Nakon gimnazije i državnog fakulteta, odnos ZŠEM-ovih profesora prema studentima je pravo iznenađenje. Profesori se ponašaju kao partneri u obrazovanju; prate razvoj svakog studenta i trude se izvući maksimum iz svakoga. Dobar rezultat je zajednička pobjeda, a za loše rezultate se traže propusti s obje strane. Mišljenja sam da je ovo jedini ispravan pristup ako želimo istinski kvalitetno obrazovanje. Dociranje od strane profesora je stvar prošlosti, pred njima su nove generacije studenata koje se uvelike razlikuju od generacije svojih roditelja. Socijalno i političko okruženje u kojem su odrastali potpuno su drugačiji i ne možemo očekivati da će nešto što je funkcioniralo prije, funkcionirati sada. Sve što sam primijetila o odnosima profesora sa studentima na ZŠEM-u, primijetila sam i na studentskim razmjenama. Provela sam semestar na Nanyang Technological Universityju u Singapuru, koje je tada bilo 11. sveučilišta svijeta prema rangiranju Timesa. Predavanja tamo bila su puno sličnija onome što sam vidjela na ZŠEM-u. Rekla bih da su oni otišli i korak dalje, pa sam tako imala kolegije koji uopće nisu imali predavanja. Literaturu smo čitali unaprijed, a predavanja su služila kao svojevrsna parlaonica na pročitano. Sama dvorana nije imala formu predavaonice kakvu zamišljamo. Radilo se o prostoriji s nekoliko okruglih stolova za kojima smo radili grupne projekte pod mentorstvom profesorice.
Upravo to mi je bila najzanimljivija forma predavanja na razmjeni jer sam bila u prostoriji s kolegama iz 15-ak država iz cijelog svijeta. Aktivnost na predavanjima bila je dosta velika stavka pri formiranju ocjene, što me uvjetovalo da se ohrabrim i krenem u raspravu sa studentima s vodećih svjetskih poslovnih škola. Ocjene su se formirale prema Gaussovoj krivulji i moram priznati da me to pomalo obeshrabrilo u početku. Kada sam provela neko vrijeme s tim studentima i kada su došle konačne ocjene, shvatila sam da se ne radi o nikakvim studentima sa supermoćima kako sam ih percipirala u trenutku kada su nas informirali o načinu ocjenjivanja. Spoznaja da si konkurentan na svjetskoj razini neprocjenjiva je za samopouzdanje i neovisnost pojedinca - zato mislim da bi svatko tijekom studija trebao otići na studentsku razmjenu. Kada me ljudi pitaju: ima li smisla i na koji način uspoređivati studije vani i ove kod nas u smislu pristupa znanju, tretmanu studenata, rekla bih da je iznimno važno - konkurentno obrazovanje danas jamac je konkurentnog gospodarstva u budućnosti, odnosno već sutra. Ulaskom u Europsku Uniju studentima su se otvorile brojne mogućnosti za studiranje u inozemstvu. Ako želimo zadržati najbolje studente, trebamo pratiti svjetske trendove u obrazovanju. Inače nećemo imati problem samo s iseljavanjem već formiranih pojedinaca, već i maturanata koje je, prema mom mišljenju, puno teže vratiti doma od nekog tko je studirao u Hrvatskoj. ZŠEM se ovdje uspješno profilirao i prije samog ulaska u EU, pa je novo stanje dočekao s međunarodnom akreditacijom koja mu je omogućila partnerstva s fakultetima iz cijelog svijeta. Na ZŠEM-ov kampus u Zagrebu dolaze studenti iz cijelog svijeta, a udio stranih studenata u odnosu na domaće veći je nego na bilo kojem fakultetu u državi. Važno mi je i što nas na ZŠEM-u kontinuirano potiču da sudjelujemo na natjecanjima i drugim studentskim aktivnostima na europskoj i svjetskoj razini. Na drugoj godini studija predstavljala sam hrvatske studente u Bruxellesu na europskoj konferenciji Junior Enterprisea. Radi se o krovnoj organizaciji koja okuplja studentske konzultantske udruge iz cijelog svijeta, a na ZŠEM-u djeluje jedina takva udruga u Hrvatskoj. Ove godine su svi studenti četvrte godine sudjelovali na Fowler Global Social Innovation Challengeu koje organizira University of San Diego, a dvije grupe su odabrane za globalno finale.
No, da ova kolumna ne bude tek pregled osobnih ostvarenja, izdvojit ću jednu mini anegdotu s razmjene: naime, profesorica nas je pitala da navedemo modernog vođu koji inspirira, a ja sam govorila o Mati Rimcu. Profesoricu se dojmio pa me zamolila da joj slovkam prezime “Rimac“ kako bi njegovo ime zapisala na ploču. Bila je 2019. i tada je samo jedan dečko iz Amerike (od nas 30-ak u grupi) znao tko je Rimac i što radi. Tada sam se osjećala kao da smo taj natpis i ja jedini dio male Hrvatske na drugom kraju svijeta. Sigurna sam kako je do danas većina iz te predavaonice čula za njega. Za kraj, podijelit ću s vama važno iskustvo s razmjene (možete ga doživjeti i kao anegdotu) koja govori puno toga o kulturnom nasljeđu, odnosu spram rituala, ali i uvjetima dobrog, uspješnog poslovanja. Naime, jedna od profesorica opisivala je Singapur kao “don’t nation” i složila bih se s njom. Singapur je država s iznimno puno zakona, a za neke od njih ne možete ni zamisliti da postoje. Danima prije polaska na razmjenu istraživala sam ih u strahu da ću napraviti nešto što je kod njih kažnjivo, a kod nas nije (npr. zabranjene su žvakaće gume, a kao stranac možete unijeti do tri paketića sa sobom). Sjećam se kada sam došla u sobu u trenutku dok je moja cimerica, koja je Singapurka, prala pod s maramicom. Pridružila sam joj se i izvadila vlažne maramica za dezinfekciju, a ona mi je rekla da je kod njih zabranjeno smočiti pod. Tada sam shvatila da je ona pod čistila sa suhim maramicama, iako smo imale pločice u sobi - Singapurci toliko vjeruju u svoje zakone da nekad ni ne razmišljaju o njima. Povjerenje u zakone osiguralo im je iznimno funkcioniranje države, a za ozbiljno kazneno djelo čula sam jednom tijekom cijelog semestra.