Znate li što je “glazbeno nakladništvo” i zašto ne? Tek kada sam saznala da u Zagrebu živi prvakinja ovog posla, za koji ona kaže da je jedini posao koji bi ikad mogla raditi jer joj i nije posao već zvanje, shvatila sam da je i poznajem. Miriam Westercappel, udana in der Muhlen, kaže da je, odrastajući u južnoameričkoj obitelji podrijetlom iz Surinama, glazba više nego posao. Ona je dio njezinog identiteta, i iako je radila mnoge poslove, već sa šest godina znala je da glazba njezino ishodište. Naravno, Miriam je Zagrepčanka jer se udala za Tomu in der Muhlena, ali njihova priča nije nimalo jednostavna i vrlo je internacionalna. Upoznali su se krajem osamdesetih u Beogradu, gdje je na međunarodnom sajmu glazbe Tomo primio nagradu za glazbenog producenta godine, a Miriam predstavljala Italiju, gdje je u tom trenutku živjela i radila.
“Konekcija je bila intenzivna i duboka. Šest smo godina nastavili surađivati i platonski se družiti. Ja sam tada puno boravila u Londonu, bila sam na prvim rave partyjima sa svojim talijanskim autorima i izvođačima. Ti rave partyji su bili u legendarnim noćnim klubovima, ali i na poljima, usred ničega. Tomo je znao doći do mene. Onda se on preselio u New York, pa sam ja znala doći do njega. Oboje smo zastupali neke autore i izvođače, pa smo 1991. odlučili da je idealno vrijeme da nešto pokrenemo zajedno, u gradu koji nikad ne spava. Kao što pjesma kaže: "If you can make it there, you can make it anywhere", zar ne? Konačno smo se oženili 1993., u njujorškoj gradskoj vijećnici, mnogo prije Carrie Bradshaw (smijeh), nakon samo tri mjeseca veze. Htjeli smo da naša nakladnička glazbena kuća bude autentična i da otkrivamo i predstavljamo takvu glazbu i takve autore, i znali smo da to možemo jer smo savršena kombinacija za posao. Tomo ima genijalne ideje, ali ja sam strateg koji radi produkcijski plan kompanije i pazi da se isti prati i razvija, dan po dan. Dakle, ja prihvatim njegovu genijalnu ideju i pretvorim je u ozbiljan poslovni plan. (smijeh) Glazbena prava su u tom trenutku bila tek ideja kad je riječ o elektroničkoj glazbi. Stvoriti kompaniju s jakim katalogom, a koja promovira autore i štiti njihova autorska prava, tada je djelovalo nemoguće, ali ja sam iza sebe imala već takav uspjeh u Italiji, gdje sam se fokusirala na pop katalog i mnoge talijanske autore koje i dan danas predstavljamo. I tako je stvoren IDM.”
Objašnjava mi kako je sama na početku tragala za novim autorima i kako joj je i dan danas nejasno zašto autori glazbe nisu barem jednako važni, ako ne i više, kao izvođači.
“Pjesma je sve. To je najjača valuta glazbene industrije. Nakon 30 godina karijere i kataloga koji imamo i suradnji na blockbusterima, indie filmovima pa sada i seriji "Euforija", ne mogu pristati na to da su izvođači u prvom planu, a ne autori. Moj cilj je uvijek bio pronaći dobrog autora, zastupati ga, dobro naplatiti”, govori Miriam koja "Euforiju" naziva najhot serijom ovog trenutka i prepričava kako je s glazbenim supervizorom serije ostala u tako dobrim odnosima da trenutno rade na novom televizijskom projektu.
“Čuli su glazbu koja im se svidjela u "Master of None", seriji Asis Ansarija, a koja je odabrana iz našeg kataloga, i htjeli su nešto slično. Prva sezona "Euforije", što se glazbe tiče, bila je izuzetno specifična, s naglaskom na hip hop koji je pratio narativ. U drugoj su sezoni htjeli nešto slađe, melodičnije. Zanimljivo je da se ta suradnja skoro nije dogodila.” Kad pitam zašto, Miriam se nasmije, podsjećajući na glazbu iz "Euforije", slatko i melodično, sa svojom savršenom kovrčavom afroameričkom frizurom, okružena gomilom ljiljana i ogromnim mirisnim svijećama, u prekrasnoj bijeloj košulji. Ali ono što odgovori otkriva žestoku profesionalku, zbog čega je, između ostalog, tako i uspješna.
“Njihova inicijalna ponuda bila je preniska. Svoje autore cijenim i stavljam na prvo mjesto. Zato sam rekla koja je fer cijena za glazbu koju su odabrali. I znate, baš sam se iznenadila kad su pristali na to. Rijetko se to događa. Ali pogledajte kako im glazba igra u seriji, tamo je glazba gotovo pa lik! Na kraju smo ostvarili odličnu suradnji i uzeli su više naše muzike nego što su isprva zamislili. I zato mislim da je to na kraju win-win situacija za sve”, smije se. Koja je to glazba, konačno pitam.
“Iz 1969-e i 1973-e, smije se. Talijanska glazba koja je moja specijalnost. I takva se glazba nažalost više ne piše. Ma i općenito, još trebam doživjeti nekog novog talentiranog autora, kao što su U2 ili Bob Dylan. Ovi hitovi danas, primjerice od Beyoncé, to su pjesme na kojima radi mašinerija ljudi, a i oni često koriste samplove glazbe iz osamdesetih pa i ranije napisane - one napisane od strane jednog čovjeka.”
Kad je pitam koja joj je najdraža suradnja na televiziji i filmu izdvaja film "Big Night", sa Stanleyjem Tuccijem i Isabellom Rossellini. “Iako je taj film kasnije postao kultan, oni doista nisu imali budžet ni za što. Nula budžeta”, smije se. “Kako je glazbeni supervisor bio Stanley Tucci, a u središtu radnje je specifična talijanska priča o dva brata koja je zahtijevala ozbiljno poznavanje talijanske glazbe, dogovorili smo se da mi ne plate ništa, ali da dijelimo zaradu. Ja još uvijek zarađujem od tog soundtracka, koji je postao jedan od najprodavanijih albuma-soundtracka ikada. Radili smo i "Kill Bill", "Sopranose" i "American Horror Story".
Doduše, Miriam naglašava kako je svaka suradnja drugačija jer nekad blisko surađuju s glazbenim producentom, a nekad samo nazovu za pjesmu. Izdvaja i kako je posebno ponosna na samplove za afroameričku ili rap nišu u glazbi jer su surađivali s JayZjem, 50Centom, A$AP Rockyjem i Eminemom.
"Meni je taj dio mog identiteta jako važan, gotovo kao Italija koja je za mene kolijevka hedonizma i sve najbolje, pa i glazba, dolazi iz Italije", objašnjava Miriam i otkriva "svoj trik" za uspjeh u vrlo izazovnom biznisu.
“Da bi toliko dugo opstala u biznisu, i to u glazbenoj industriji, a da istovremeno ne bi bila majka dvoje djece koje nikad nema, što ja nisam htjela, jednostavno moraš biti dobra u svemu. Ja sam crna žena podrijetlom iz Surinama, a sada sam i starija žena. To samo po sebi znači da me se može lako otpisati ili staviti u neku malu kutijicu. Ali moja dugotrajnost u glazbenoj industriji i moje inzistiranje na važnosti autorstva i glazbenog nakladništva sad već govore sami za sebe”, objašnjava Miriam i govori kako odbija i "kutijicu" feminizma ali dodaje: "Ja sam u Rimu zapošljavala isključivo žene u svojoj prvoj firmi - u osamdesetima, u glazbenom biznisu. Što vam to govori?"
Od Hrvata koje bi izdvojila kao vrhunske autore bira Zdenka Runjića, ali dodaje kako je Hrvatska zapravo Tomina specijalnost. Ipak, kada su u pitanju novi autori, drži se tehno glazbe.
"Sad radim na stvaranju novog labela u tehno glazbi, iako, slušam sve žanrove. I kad radim bilo što - vježbam jogu (Miriam je dovela prvi pravi profesionalni joga studio u Zagreb prije dvadesetak godina), kuham (što rezultira, kako sam svjedočila, pravoj talijanskoj gozbi), ili radim, uvijek to radim uz glazbu. Ako bih morala izabrati, na kraju bi to uvijek bio U2”, govori i za kraj nam otkriva što ju je najviše iznenadilo kada je doselila u Zagreb, nakon što je živjela u Surinamu, Nizozemskoj, Italiji, Londonu i New Yorku.
“Kad sam došla ovdje, bila sam šokirana činjenicom da Zagrepčanke ne shvaćaju da je "Seks i grad" fikcija, nego doista dižu zajmove za Manolo Blahnik cipele. Vjerujte mi, fikcija je. Bila sam tamo u devedesetima i gradila uspješan biznis! I to je, što se tiče posla, bio najveći izazov.”