Hipokrizija

O ‘tankim živcima‘, licemjerju i nezrelom društvu

13. siječanj 2021.
Ilustracija: Profimedia
Srđan Sandić
Srđan Sandić

Svašta nas je iritiralo u prošloj godini, "živci su bili tanki", međutim neke opake karateristike ostale su na tronu naših komunikacija.

Licemjerje je prokleta stvar. Prokleta praksa. Istina je – ono se više aktivira kada se u društvu destabiliziraju vrijednosti, kada se obrnu i kada ne postoje adekvatne sankcije. U Hrvatskoj smo u posljednje vrijeme svjedočili nizu prirodnih katastrofa – potresi u suradnji s pandemijom odnijeli su tragično previše života. Ljudi su iz nepovjerenja prema institucijama stvari preuzimali "u svoje ruke". Aktivni i "nevidljivi" na društvenim mrežama obavili su ogroman posao. Uostalom kao i oni koji nisu nevidljivi, ali su automatski bili prozvani – iako je njihov utjecaj u datim situacijama bio važan i često bi upravo preko mreža ukazivali na – u datom trenutku – goruća pitanja.

Bile su prozivane žene s boljim ekonomskim statusom, homoseksualci koji nisu na terenu, feministkinje koje se bave "samo" obespravljenim ženama, pjevačice koje ne kupe šutu. Inzistiralo se na sramu, posramljivanju, osuđivanju, nelagodi – kao da svi mogu jednako, znaju jednako i žele isto. I kao da oni koji prozivaju nemaju izvjestan "putar na glavi". Pseudokritizerstvo proizvodi prazne reakcije – tako je bilo i s ovom situacijom. Društvene mreže kao poligon za legitimaciju, ovjeravanje svog djelovanja (između ostalog!) postale su, usput, prostor progona, a ne dijaloga. Posljedice su to duboko polariziranog društva. Postale su i prostor nelagode jer oni koji se bave određenim javnim poslom koje zahtijeva prodaju i promociju svog rada kao da nisu smjeli to "objavljivati". Histerija moralizatorstva je vrisnula i eskalirala. Inzistiranje na kolektivnoj empatiji odmah nas je odvelo u militantni diskurs s finom notom nacionalizma (pogledajte samo odabrane pjesme koje su postale neslužbene himne!). Svatko od nas ima pravo na vlastiti doživljaj proživljenog. Nema loših emocija, svatko ima pravo osjećati što osjeća! Međutim, na taj se princip u radikaliziranim životnim situacijama očito lako zaboravlja.   

U 2020. godini sve što je vrijedilo je na tren stavljeno pod upitnik. Posebice interpersonalna komunikacija. S obzirom na pandemijsku krizu i prateće potrese, postalo je neprimjereno iskazivati radost, veselje i na neki bizaran način dokumentirati vlastitu, bezbrižnu ili ne – dokolicu. Zanimljivo je koliko se u nekom općem "narativu" isključuje mogućnost supostojanja i jednog i drugog. Ideje da si realno, praktično, djelatno empatičan i toga da, jer te kojim slučajem (sreće, po prilici!) nije pogodila određena nesreća, tvoj život ide dalje. Smije ići dalje. Okvir je to gore spomenutog licemjerja koje kao da je temelj mladih društava koja se osjećaju iskompleksiranima pred vlastitim izazovima jer jasno vide svoju nespremnost i nezrelost. Očito je težak put do zrelog/zdravog društva, ali zaista se svaki put (idući! - a bit će ih) trebamo sjetiti da ne razumijemo (uglavnom prvo sebe) druge i da ljudima, vrlo jednostavno – moramo dopustiti da žive što žive, osjećaju što osjećaju i mogu koliko mogu. Tek iz te pozicije možemo početi realno politički djelovati.