U TV seriji "Područje bez signala", nastaloj prema istoimenom romanu Roberta Perišića, kroz šest epizoda pratimo šest protagonista: jedan od njih je Branoš kojeg je utjelovio Goran Bogdan. O knjizi, seriji i emocijama razgovarali smo s nagrađivanim glumcem.
Serija „Područje bez signala“ snimljena je prema istoimenom romanu koji na zanimljiv način reprezentira tranziciju i odnos socijalizma i kapitalizma na našim podnebljima. S jedne strane serija nostalgično i emotivno tematizira neke stare trendove kao što je to radničko samoupravljanje, a s druge grad iz mrtvila bude poduzetnici. Moglo bi se reći da pokazuje najbolje iz oba svijeta. Kako vidite i tumačite tu dinamiku?
- Svaka krajnost je loša. Ona u komunizmu vodi fašizmu poravnavanja i izjednačavanja, ne priznaje sustav nagrađivanja, ne vrednuje one najbolje i teži poopćavanju, pa se psihološki dogodi da prosjek pada i usporava se rast. Zato socijalistička demokracija kroz porezno opterećenje i pravedniju raspodjelu teži boljem sustavu. Kod kapitalizma, krajnost bi bila neoliberalizam gdje se teži monopolizmu i krajnjem pojeftinjenju troškova rada, a sve u svrhu rasta profita nauštrb radnika. Na kraju se proizvodnja seli u nerazvijene krajeve, a sam privrednik kroz izbjegavanje poreza i tretiranjem ljudi kao jeftine radne snage opet stvara okolinu u kojoj se ne napreduje. Ono što je između, čini se normalnom čovjeku normalnim: težnja „pravednijem poslovanju“. Dobrim ljudima to je očigledno, samo što u zbilji to nije tako. Najbolje iz oba svijeta nije „najbolje iz oba svijeta“, nego ono što često i nalazimo samo u romanima i pripovijetkama, najčešće u bajkama, a to su dobri ljudi.
Dok ste čitali roman, jeste li maštali o ekranizaciji? Radite li to inače dok čitate, odnosno spajate li tako dva medija ili je za vas knjiga uvijek knjiga, a film – film?
- Hm, pa, ne svaki put. Posebna je literatura koja omogućuje ekranizaciju. Ja volim „težu literaturu“ koja pomalo izbjegava vizualizaciju, nju je lakše osjetiti ne vizualnim, već više nečim unutarnjim. Medij skloniji takvoj literaturi bila bi glazba, ali da, znam i vizualizirati i maštati. To je jedan od razloga zašto volim i knjigu i film. Tako razvijam i maštu i vizualno i vijuge općenito. „Područje bez signala“ kao roman vuče ka vizualizaciji, ali ne zato što nije dovoljno težak ili dubok. Naprotiv. Sam sadržaj i forma lako su shvatljivi i objašnjivi. Ljepota takvih romana je u naizglednoj jednostavnosti. Ona svojim filigranskim pomacima daje jedinstven pravac u kojem maštanja o djelu idu. Sjećam se knjige „Pitanje Bruna“ Alexandra Hemona u kojem je početak romana do krajnosti vizualno objašnjen, gotovo kao hiperrealistična slika, a ono što izaziva je toliko postmoderno istakanje svijesti da ga izuzima iz okvira. Kao i svaka dobra umjetnost. Lako je vizualizirati, ali ono što te vizije izazivaju nije nimalo lako.
Priča je izrazito emotivna, a vaš lik nosi velik dio te emocije. Kako se pripremate za takve scene, imate li neku taktiku? Je li u glumi sve zaista gluma ili se situacije proživljavaju osobno?
- Nema taktike, to jest nema nekog programa. Jednostavno zamislim to. Svaki put proživim. Boli i mene. Ne znam drugačije. Je, serija je emotivna. Kad je takva serija, lakše je i meni. Ne moram ja nadopunjavati, ne moram nadomaštavati. Sve je napisano pa je to milina igrati. Samo se prepustim, pročitam i sve imam. Međutim, nije uvijek tako, često treba popunjavati rupe pa se zadesimo tako u raznim ulogama pisca, redatelja... Nije da to ne volim, volim se izmještati iz svojih cipela, ali u slučaju kad se puno radi, volim kada je dobro odrađen posao od strane svih sektora i kad se samo mogu pustiti.
Branoš kao takav osebujan je lik, s brojim manama i vrlinama. Jeste li u djetinjstvu imali nekog sličnog Branošu, odnosno - bi li vam kao djetetu mogao biti uzor?
- Apsolutno da bi i još uvijek jest. To je moj otac, moj djed, to je cijelo moje djetinjstvo. On je temelj svih malih ljudi. Borac, nepokolebljiv, neumoran. Ma on je jedan od likova s plakata radničke klase koji su slavili borbu. Takvim likovima ništa nije teško. Oni za svakoga imaju lijepu riječ. Oni kažu izvini i hvala. Oni su naš dobar komšija, učiteljica iz osnovne škole, vozač autobusa uvijek nasmiješen bez obzira na malu plaću, oni su tetka koja uvijek dolazi s poklonom bez obzira na osobne tuge, oni su proljeće i prve trešnje. Oni su najbolji drugari, oni su Branko Kockica. Oni su multi tolerancija i neisključivost. Oni otvaraju vrata i kažu milostiva, oni ne urlaju, ne navijaju. Uvijek blagog pogleda i uvijek ti kažu „ma pusti“ i „bit će sve u redu“. Njima ne smetaju druge vjere i nacije i kažu „bitno da je dobar čovjek“. Oni nikad nisu ukrali, oni zastanu kad im drug veže pertlu i podignu kada se bilo tko posklizne na ledu. Takvi su svima uzori i svaki grad treba svoje Branoše.
Serija je koncipirana tako da svaka epizoda nosi ime i radnju jednog lika. Što možemo očekivati u vašoj epizodi?
- E, to vam je najbolja epizoda. Čekajte i vidjet ćete. Šalim se. Imao sam sreće što se po scenariju i rasplet i krešendo događaju u mojoj, petoj epizodi. Neću ništa otkrivati, brzo će to.
