Varalica s Tindera bavi se pričama triju žena koje su upoznale Simona Levieva preko aplikacije Tinder. Svaka od njih imala je sličnu priču s njim: on se predstavio kao nasljednik izraelskog “Kralja dijamanata” Leva Levieva, odveo ih je na dejt iz snova, upotpunjen skupim restoranima i privatnim avionom. Imao je pažljivo iskonstruiranu priču o sebi – njegov posao dolazio je s brojnim putovanjima, kao i s neprijateljima koji su ga pratili – i mjesecima je dejtao svoje žrtve prije nego što bi kroz prevaru iskamčio njihov novac koji bi potom koristio kako bi plaćao dizajnersku odjeću, skupe aute, restorane i sve čime će impresioniriati iduću ženu s kojom se spoji preko Tindera u nekoj drugoj državi. Leviev je tijekom nekoliko godina korištenja aplikacije pronašao i prevario žene iz više desetaka različitih zemalja, a procjenjuje se da im je sveukupno uzeo preko deset milijuna dolara. Imao je vrlo razrađene taktike koje su mu omogućavale da uspije u svojim prevarama, od mijenjanja imena i pravnih dokumenata do lažnih videa i materijala koje bi slao ženama da ih uvjeri u izmišljene stvari o svom životu.
Iako je bio tražen u sedam zemalja, a u rodni se Izrael nije smio vratiti jer ga je čekalo suđenje, policija ga nije shvatila toliko ozbiljno: iako prevarant, Leviev je u policijskim očima izgledao relativno malo i teško uhvatljivo, tako da njegov slučaj nije dobio značajnu pažnju. Međutim, Cecilie, Pernilla i Ayleen, tri žene koje su imale iskustva s njim, odlučile su započeti medijsku kampanju, dajući intervjue i gostujući u TV emisijama, izlažući svoje privatne poruke i život s njim u javnosti kao dokaz. Norveške novine dale su im dobru platformu s koje se njihova priča proširila diljem svijeta i povezala ih s drugim žrtvama Levievovih prevara, a medijski pritisak je na kraju bio toliko velik da je policija morala nešto poduzeti. Uhitili su Levieva, nakon čega je osuđen na zatvorsku kaznu od petnaest mjeseci. Pušten je nakon pet i ubrzo se vratio svom luksuznom životu, a nitko od njegovih suradnika nije bio zakonski terećen. Leviev danas radi kao uspješni poslovni savjetnik i živi potpuno slobodno u Izraelu, a žene koje je prevario još otplaćuju njegove dugove.
Reakcije na ovaj dokumentarni film brojne su: Netflix planira napraviti film inspiriran dokumentarcem, na GoFundMe je osvanula kampanja kojom žrtve pokušavaju skupiti novac da otplate dugove, čak je i sam Tinder Levievu zabranio pristup aplikaciji. Treba imati na umu da su ovakve reakcije u svojoj suštini tek performativne. Iako nastupaju iz ideje da se ova priča sve dalje čuje i spriječi daljnje Levievove prevare, one ne rješavaju puno dublji problem koji je uopće doveo do ovakve situacije i onemogućio da se ona kroz zakonske okvire riješi.
Da stvar bude gora, velik je broj reakcija i mišljenja koja Levieva pokušavaju opravdati: od argumenata da su njegove žrtve „trebale bolje paziti” pa sve do pokušaja veličanja njegovih postupaka u kojima Leviev ispada kao eklatantan primjer alfa mužjaka i uspješnog biznismena koji je samo koristio rupe u zakonu za vlastiti profit. Činjenica da je izraelski kriminalac uzeo sulude količine novca varajući ljude po cijelom svijetu predstavlja se tako kao „uspješni poslovni potez” i „snašao se”. Ovakva je perspektiva proizvod istih kulturnih patologija koje su onemogućile da mu policija stane na kraj, ili poduzme išta prije nego što je medijski pritisak postao toliko jak da ih je zapravo natjerao da reagiraju.
Kad govorimo o kulturnim patologijama, ona primarna i sveprisutna je svakako mizoginija u tome kako se pristupa žrtvama prevare. Naposljetku, kultura u kojoj policija ne reagira na zločin ovakvih razmjera ista je kultura u kojoj se ovakav zločin kroz mišljenja u javnosti opravdava ili se priče žrtava odbacuju. Svjedočanstva žena i dalje se ne shvaćaju dovoljno ozbiljno da bi se na njih reagiralo kroz zakonske kanale; naprotiv, njih se krivi što su uopće vjerovale nekome tko je hranio njihove romantične fantazije i manipulirao ih obećanjima o savršenom životu. „To jednostavno nije realno,” rekao je jedan korisnik na Twitteru.
Zašto se, međutim, ne pitamo odgajamo li uopće djevojke s „realnom” slikom romantične ljubavi? Sve fantazije na koje je Leviev igrao fantazije su koje učimo djevojke od malih nogu: jednoga dana, princ će ih spasiti, sve je moguće, samo treba vjerovati i iskoristiti priliku jer život stvarno može biti bajka. Na kraju krajeva, čak i ako fantazije ostavimo po strani, zašto je nerealno očekivati da će nas netko s kim smo se upoznali na aplikaciji za dejtanje zapravo htjeti dejtati, a ne mu u startu pripisati skriveni motiv? Zašto bi bilo nerealno pretpostaviti da je osoba koja ima sve dokaze autentičnog života koji predstavlja – samo ljudska osoba, a ne pritajeni kriminalac? Želimo li uopće svoj život ispuniti tolikom količinom opreza i sumnje da si potpuno uništimo iskustvo upoznavanja nekoga?
Ovaj se problem ne može svesti na mizoginiju jer seže puno dublje, duboko u individualizam naše kulture i kapitalističke vrijednosti koje oblikuju naš pogled na dejtanje. Većina aplikacija za dejtanje koncipirana je upravo tako da zrcali brojne mitove o romantičnoj ljubavi: mi stvaramo profil na kojem pišemo kakvi smo, kakvu glazbu slušamo, kakav život živimo i kakvog partnera tražimo. Druge osobe tek su odgovor na naš zahtjev, nešto kao narudžba koja pristiže i kojoj mi potom određujemo kvalitetu. Naravno, u ovakvom je okruženju izrazito teško kultivirati ikakav osjećaj povjerenja, a kamoli drugačiju ideju upoznavanja ljudi – primjerice onu u kojoj su oni primarno ljudi, a tek potom pet odabranih slika i opis od tri jednostavne rečenice.
Slovenski filozof Slavoj Žižek rekao je da aplikacije za dejtanje dijele jedan ključan problem, a to je da počivaju na iluziji pružanja savršene ljubavi, ljubavi bez rizika. Kad promatramo Tinder, ovo je stvarno vrlo lako vidljivo iz same mehanike aplikacije: kopamo po karticama kroz „talog” neželjenog kako bismo došli do nekoga tko nam se sviđa, a ako se mi sviđamo toj osobi, to je siguran znak da se radi o odnosu u koji vrijedi ulagati. Tinder nam daje mit romantične ljubavi utemeljen na ideji srodnih duša i inherentne komplementarnosti, a ne rada i truda na odnosu. Rijetko kome prilikom svajpanja padne na pamet da se ljudski odnosi u stvarnosti puno više grade kroz kompromise te da nam dobri partneri često neće udovoljavati na zahtjeve nego nas dovesti do toga da preispitujemo zašto baš do tih zahtjeva toliko držimo. Žižek zato podsjeća da ljubav bez rizika u stvarnosti fundamentalno ne postoji: zaljubljivanje uvijek nosi prešutni pristanak da iz veze u koju ulazimo nećemo izaći kao ista osoba. Naše ja uvijek će se promijeniti u intimnom kontaktu s drugom osobom, i tu leži velika ljepota ljudskih odnosa uopće: kroz bivanje s nekim i dijeljenje iskustava, mi postajemo slobodni od vlastitih granica i uviđamo neke nove stvari, a istu metamorfozu prolazi i naš partner.
I suprotno je točno: ukoliko se kroz odnos ne promijenimo, to znači da je odnos bio jednostran. Takav je slučaj i s Levievom: kroz sve svoje prevare, on je ostao vođen istim motivima, istom pohlepnom željom za profitom i moći koju nije poljuljao ni boravak u zatvoru ni medijski pritisak. Parazitirao je na svojim žrtvama koliko je mogao jer je poznavao kulturu koja najveći primat daje poslovnom uspjehu, a žene uči da vjeruju fantazijama i bajkama te da im je jedina šansa za istinski uspjeh da pronađu istinski uspješnog muškarca. Ista ta kultura sad u njegovim postupcima pronalazi nešto pohvalno, a za iluzije koje je sama naučila svoje žrtve krivi upravo njih. Čak i kad bi se problem Levieva riješio značajnijim zakonskim reperkusijama, on je i dalje samo kap u moru iluzija koje smo sami stvorili kroz naše nejednakosti i mitove koje gradimo. Ima li zaista nešto vrijedno idealiziranja i divljenja u čovjeku čiji je cijeli život izgrađen na laži i prijevari, koji ništa ne bi postigao a da to nije bilo na tuđu štetu? Iako bi mnogi od nas instinktivno rekli „ne”, činjenica da takav čovjek danas živi slobodan i uspješan život bez posljedica svojih zločina daje jedan drugačiji odgovor. Ali činjenica da je priča njegovih žrtava ipak pronašla put do javnosti pokazuje da se neka promjena ipak može dogoditi.
