Veze na daljinu, veze su i s daljinom. Ona je treći, nevidljivi gost te veze. Nekada djeluje kao oksimoron ta sintagma. Veza po nekim idejama koje ´operiraju´ u kulturi u kojoj živimo, a slobodno možemo reći – i u većini svijeta, shvaćena je kao nešto što ima veze s bliskošću, kako emocionalnom tako i fizičkom. U narodu se često kaže (ili ste to od svojih baba i djeda mogli čuti) "daleko od očiju, daleko od srca". Ipak, jeste li se ikada usudili ili bili primorani biti u takvoj relaciji? Koji su se problemi, ali i privilegije uspostavili iz te odluke? Je li zaista daleko od očiju daleko od ´srca´?
Veza se ne događa samo odlukom, mora postojati nešto intrinzično što nas povezuje, tako je i s fenomenom ljubavi (često ne znamo "zašto" nekog volimo, a čuje se i da je "ljubav slijepa"). Vjerujemo u te floskule s kojima smo odgojeni. Moramo vjerovati. Nemamo puno izbora. Preveliko racionaliziranje tih fenomena cijelu ˝stvar˝svede na ekonomsko suopćenje. Što je, u najmanju ruku – vulgarno.
Određene države (ponajbolji je primjer Švedska) odavno su etablirale različite forme "veza" kao legitimne. Tu su prisutni i različiti (pred)stupnjevi veza:
1.) samo povremeno viđanje – druženje + seks
2.) klasično dejtanje u kojem se (ako se posreći) počinju "razvijati" emocije, ali ipak povremeno se viđaš i s nekim drugim, i zbog toga nisi promiskuitetan nego si samo otvaraš nekoliko "vrata"
3.) ekskluzivno (neki kažu "konzervativno") dejtanje koje u svom planu i programu zahtijeva potpunu predaju jedno drugome, bez izleta u afere
4.) neslužbeno zajedništvo u kojem i dalje ispipavate teren, odnosno pokušavate dobiti još koji akreditacijski moment da biste tu drugu osobu predstavili društvu kao svoj izbor
5.) službeno zajedništvo – tzv. ozbiljna veza u kojoj su svi prijatelji i obitelj upoznati s tvojim novim ljubavnim statusom.
Sve te formacije – mogu biti i na daljinu. Set emocija koji je namijenjen za konzervativnije oblike ljubavnog subivanja jako se lako transformira i primjenjuje "na daljinu". U toj priči, zaljubljeni subjekt često mora dodatno aktivirati svoju maštu, ali i svoj realan raspored kako bi simulacija "zajedništva" bila što je moguće više osigurana. Stvar funkcionira isto kao i u "realnijim", manje virtualnim odnosima.
Očekuje se i dobro jutro i dobar dan i laka noć i pusa i dobar tek i kako si i što ti je tko rekao i je li mama danas bila luda i kako te zamalo opet lupio auto i teta u dućanu te izignorirala...
Privilegija te prisilne (ili odabrane) ljubavne virtualnosti iliti veze na daljinu je što ona ima nedostatak konstantne duple provjere tvog "emocionalnog stanja". Ako kažeš da si o.k. i još staviš smajli, a zapravo lažeš – to može lako proći. Uživo – to teže prolazi, i tijelo i glas te izdaju. Naime – tehnologija i dalje ima puno svojih ruptura, uz sve kamere, i mikrofone. Mi smo pred svim tim aplikacijama, ipak izvođači. Koliko god djelovalo da smo spontani, stavljeni u taj tehnološko-medijski kontekst – autentični možemo biti ipak nešto teže.
Mana te iste veze je izostanak fizičkog kontakta koji je zaista nezamjenjiv riječima, emotikonima, slikama. Prisutnost drugog tijela u našemu životu je uvijek lijepa (i zdrava!) potvrda našeg vlastitog tijela (govorim o seksu!), i ne da biti zamijenjena onim virtualnim, niti masturbacijom. Tijelo (govor tijela) ima svoj poseban vokabular koji je neprevodiv, i kada nedostaje, onda nedostaje jedan supstancijalan oblik komunikacije. Da bi uopće ljubavna komunikacija bila cjelovita i funkcionalna.
Veze na daljinu nisu posebno "zdrave" za hipersenzitivne pojedince niti one sklone velikim izmaštavanjima života, ljudima koji vole svoje (dječje) iluzije. One su mišljene za realne – konkretne, down to Earth ljude koji će s time znati operirati i koji će znati kuda to "ide".
Autor ovih redaka spada u ovu prvu (sam sam je izmislio!) kategoriju ljudi koji pokušava prebjeći u drugi tim – ove tzv. realne, samo je tranzicija prebolna. Dokidanje izmišljavanja i maštarenja zna biti prilično dosadno.
