Nedavno je netko od mojih prijatelja na Facebooku podijelio komentare ispod teksta o bračnom silovanju i napisao da su njima "šokirani, ali ne iznenađeni". Nažalost, i sama sam u takvom stanju. Nakon godina čitanja komentara o nasilju, pogotovo nad ženama i djecom, jasno mi je puno stvari o našem društvu. Stav da je nasilje "privatna stvar" i da je "to tako u braku" mainstream je narativ kojim smo bombardirani sa svih strana.
Na jednom druženju prije nekog vremena svjedočila sam sceni u kojoj muškarac dolazi svojoj partnerici s čašom pića i govori: "Draga, ja sam mađioničar. Pretvorit ću ovu čašu u obiteljsko nasilje!" Uslijedio je smijeh okupljenih, dok je njegova partnerica kroz kiseli smiješak procijedila nešto u stilu: "Daj, prestani, nije smiješno". Ne kažem niti znam da je on zaista nasilnik. Ali znam da mi nije bilo smiješno, baš kao ni njoj, kao i što znam da, kad sam to spomenula kasnije u društvu kao nešto neprimjereno, pokušali su me uvjeriti u to da je to "samo šala" i "ništa ne znači" i "treba se znati nasmijati na sve", a ispod svega bio je ton koji mi je ukazivao da pretjerujem s političkom korektnosti i da se trebam malo opustiti.
To nije bilo moguće jer sam, kao prvo, žena, a kao drugo, upoznata s problemom obiteljskog nasilja koje mi nimalo nije smiješno. Ne zato što pokušavam biti politički korektna, nego zato što sam bolno svjesna društva u kojem živim. To je društvo u kojem je prošle godine ubijeno 13 žena, a njih 10 ubili su njihovi intimni ili bračni partneri, sadašnji ili bivši. U prvih 10 mjeseci ove godine ubijeno je 16 žena.
Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i djecom, koji se diljem svijeta obilježava 25. studenog u sjećanje na sestre Mirabal, dominikanske feministkinje i aktivistkinje koje je dao ubiti diktator Rafael Trujillo, održano je i posebno izdanje panela "Gloria osobno" na tu temu. Rasprava pod nazivom "Dosta je šutnje" organizirana je u suradnji magazina Gloria te Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike te Europskog socijalnog fonda, a moderirala ju je Barbara Kolar.
VIDEO: POGLEDAJTE VELIKI GLORIA PANEL 'DOSTA JE ŠUTNJE' I IZJAVE MINISTRA JOSIPA ALADROVIĆA TE PROFESORICE SANJE MUSIĆ MILANOVIĆ
Upravo tamo iznesene su šokantne brojke spomenute gore, a statistika iz cijeloga svijeta govori da to nije samo hrvatski, nego globalni problem. Prema podacima Ujedinjenih naroda iz 2017., svaki dan u svijetu 137 žena ubije član obitelji. Da, u cijelom svijetu muškarci su najčešće žrtve ubojstava, no žene su najčešće ubijene od strane intimnih partnera ili drugih članova obitelji, što pokazuje da su one žrtve nasilja upravo zato što su žene. To nazivamo femicid.
U njega mnogi ni danas - ni suočeni s hladnom statistikom niti šokantnim svjedočenjima žrtava - ne vjeruju. Mnogi i danas komentiraju kako "silovanje u braku ne postoji", kako je žena sigurno "nešto napravila" da isprovocira muškarca da je istuče toliko da završi na intenzivnoj njezi ili da je ubije pred njihovom djecom. Mnogi kažu da je "to tako u braku" i da je to "privatna stvar", da se u to ne treba miješati. No, to nije istina. Naime, obiteljsko nasilje, bilo ono psihičko, verbalno, ekonomsko, fizičko ili seksualno, predstavlja izravno kršenje temeljnih ljudskih prava, koja su država i društvo obavezni štititi.
Čitam često i kako ljudima nije jasno zašto žena nije ostavila nasilnika, o tome kako si "ja to nikad ne bih dopustila" i da si je "sama kriva", a "možda joj se to i sviđa kad nije pobjegla". Strašno, sramotno, nevjerojatno - komentari tih ljudi me, baš kao na početku, šokiraju, ali ne iznenađuju. Teško je shvatiti kompleksne probleme s kojima se žrtve suočavaju, a koji nisu tako prosti, što oni koji nasilje nikad nisu doživjeli ne mogu shvatiti - odnosno, mogli bi, kad bi pokušali, kad bi im bilo stalo da shvate.
Za početak, kako je istaknula Ljubica Vrsaljko, odvjetnica i nekadašnja pravobraniteljica za djecu, naš je pravni sustav prepun apsurda, ali i tako manjkav nije uvijek dostupan svim žrtvama. Ivan Blažević iz Zaklade Solidarna to je opisao kao "institucionalno nasilje", koje žrtve proživljavaju nakon što su doživjele nasilje u svom domu. Tu je i psihološka manipulacija koju nasilnici provode ne samo unutar doma, nego i u pravnim postupcima, koja definitivno utječe na njihovu percepciju u društvu - a što ponovno dovodi do okrivljavanja žrtve. Često je to razlog zbog kojeg žene šute, boje se, ne samo formalno prijaviti nasilnika, nego i reći bilo kome, pa i svojim najbliskijim osobama, da trpe nasilje. Misle da im nitko neće vjerovati - što je vrlo često i istina.
"Okrivljenici su često prekrasne osobe, imaju krasan osmijeh, lijepe oči i uopće ne izgledaju demonski. Na njima ne piše: 'Ja sam ubojica' ili: "Ja sam silovatelj". Na prvi pogled i na prvi razgovor, oni su često veliki šarmeri, lijepo vam se obraćaju, najčešće su zaposlene osobe s krugom prijatelja i susjedima koji će uvijek reći: 'On? Pa uvijek me tako lijepo pozdravlja.' Mi očekujemo da vidimo osobu i zaključimo da je nasilnik. Nikako ljudi ne mogu shvatiti da, kad se kućna vrata zatvore, tada padaju maske i ponašamo se na drugačiji način. Vrlo je važno da se žrtve povjere nekome, da to ne ostane njihova tajna", rekla je dr. sc. Lana Petö Kujundžić, sutkinja i predsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu.
O nasilju se, dakle, ne priča ili se priča jako malo. Jedna od priča koja je ove godine pogodila mnoge ona je Kristine Ivanuš, uspješne studentice koja je odrastala u SOS dječjem selu Lekenik upravo zbog nasilja u obitelji. Ona je istaknula kako joj se mnogo vršnjaka javilo nakon što je u javnosti ispričala svoju priču, i to zato što su i sami bili ili još jesu u takvim situacijama. Kristina, koja je dobitnica nagrade Hermann Gmeiner, istaknula je kako o tome treba razgovarati, dok je Ivan Blažević iz udruge Solidarna rekao kako primjećuje da mladi u Hrvatskoj prepoznaju nasilje kod drugih, no rijetko kad kod sebe, u svojim odnosima.
Strašno zvuči podatak da više od 15 posto hrvatskih srednjoškolaca u dobi od 14 do 18 godina ne smatra da je šamar nasilje, isto toliko ne bi prijavilo nasilje u vezi te misle da je provokativno odjevena žena kriva za silovanje. Svaki deseti misli da je nasilje privatna stvar partnera, a svaki treći da žrtva ponekad traži nasilje. Istraživanje je provedeno u sklopu projekta "(Ne)budi mi (ne)prijatelj!" prije dvije godine.
"Mislim da smo još uvijek negdje u srednjem vijeku kad govorimo o percepciji nasilja. U 18. i 29. stoljeću krenuli smo naprijed s ljudskim pravima, u 20. stoljeću govorili smo o pravima žena i djece, a čini mi se da nas 21. stoljeće opet vraća u patrijarhalne odnose, odnose moći, a to tko zarađuje i tko ima moć. Tako naša djeca odrastaju, to im je instruirano", rekla je na panelu Gloria osobno dr. sc. Lana Petö Kujundžić.
I na to trebamo obratiti pažnju. Na to što govorimo i što pokazujemo djeci i mladima. Što ih učimo - ne samo formalno, nego i vlastitim primjerom. Smijemo li se na šale o obiteljskom nasilju? Govorimo li da je žrtva "sama kriva" iz raznih razloga? Moramo postati odgovorni za takva ponašanja.
Na panelu je sudjelovala i državna tajnica u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Margareta Mađerić, koja je istaknula odlučnost Vlade da stane na kraj nasilju, a javio se i ministar Ivan Aladrović. Pohvalno je i utješno čuti odlučno suprotstavljanje koje su oboje izrazili prema nasilju te mjere koje su poduzeli. Ipak, to je proces koji će trajati još dugo.
Jer živimo u društvu koje je iznjedrilo nevjerojatno licemjerstvo prije otprilike dvije godine, kad su neki načelno podržavali zaustavljanje nasilja, a istovremeno odbijali Istanbulsku konvenciju zbog semantike. Njezin je puni naziv Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, a neki nisu htjeli da je naša država potpiše jer im je smetala riječ "rod" - htjeli su da ostane "spol" i vidjeli u tome neku zavjeru. Time su samo pokazali kako se panično boje promjene statusa quo, odnosno kako se grčevito drže za postojeće odnose moći u društvu koji idu na štetu ženama i djeci.
Voditeljica Službe za promicanje zdravlja u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, Sanja Musić Milanović, istaknula je važnost ekonomske neovisnosti žena u sprečavanju nasilja nad obitelji, što je iznimno važno - pogotovo u društvu u kojem postoje stavovi o tome kako se žena treba prvenstveno baviti djecom i obitelji, a muškarac će se pobrinuti za financije.
Da, važno je imati svoj novac, važno je imati mrežu potpore, povjeriti se prijateljima i obitelji. A ako ste prijatelji i obitelj - važno je imati razumijevanja saslušati i ne osuđivati. Ako ste dio sustava, također - važno je sagledati kompleksnu situaciju i dati sve od sebe da zaustavite nasilje. I kao društvo, važno je da se o nasilju priča i da ga se demistificira, da se nasilnike prikaže onakve kakvi oni jesu - ne uglađena, cijenjena gospoda, nego obični agresivci koje se mora zaustaviti.
Nacionalna SOS linija psihološke pomoći za žrtve obiteljskog nasilja - 116 006 (svaki dan 0-24h)
Žensko savjetovalište za žrtve nasilja (Autonomna ženska kuća Zagreb) - 0800 55 44 (svaki dan 0-24h)
SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja (Ženska pomoć sada) - 0800 655 222 (svaki dan 0-24h)
Besplatna pravna pomoć žrtvama nasilja u obitelji (B.a.B.e.) - 01 4663 666; 0800 200 144 (radnim danom 8-17h)
Centar za žrtve seksualnog nasilja (Ženska soba) - 01 6119 444 (radnim danom 10-17h)
