Vjerovali ili ne, u kulturi laži u kojoj, čini se, predano živimo – njezina osnovna sastavnica dosta visoko kotira. Stekla je niz sinonima. Metastazirala je. U poslovnom kao i u privatnom "svijetu". Iskrenost i dobronamjernost se ritualno kažnjavaju – djeluju za ovaj svijet pun mimikrija kao neka vrst odmazde, provokacije, a ponekad i eklatantne naivnosti.
Laž je dobila svoje koloritne verzije u jeziku, proizvoljno je određena: bijela (nevažna, light), šarena (duhovita, ona koja te naivnog obrlati), pink laž (zavodljiva, seksi, u svrhu postizanja nečeg orgazmičkog)... Ukratko: autentična, istinolika komunikacija nije često na repertoaru. Većina ljudi je teško bira. Zahtijeva izlaganje, preispitivanje, odgovornost, kritičko sagledavanje – kome se to da u ovoj "hipernabrijanoj" Insta kulturi, pitate se? Zaista malom broju ljudi – u pravu ste. Temeljno poštovanje istine ono je što izostaje u našim "suvremenim" interakcijama. I tu, kao i uvijek dolazimo do odgoja: naime, istinitost informacija koje dobivamo tijekom života su temelj za ispravnu/ ispravniju percepciju svijeta kao i ophođenje s istim, djelovanje. Laži ugrožavaju život drugih ljudi, njihovu percepciju, njihovo stečeno povjerenje, a ponajviše (vjerovali ili ne) lažova samog. Prave laži dakako nisu fikcijski dokumenti, umjetnost. One se odnose na komunikaciju koja ima namjeru ostavljanja neispravnog dojma u trenutku kada se iskrenost očekuje ili barem – pretpostavlja. Maliciozne, eufemističke, hiperbolične, trivijalne - laži imaju svoje oblike i funkcije.
Namjerni propusti iskrenosti, namjerna neizgovaranja istine ili objektivnih činjenica također spadaju u laži. Pogotovo onda kada "samo" zadovoljavamo socijalnu normu. Zašto ljudi najčešće lažu? Po mnogim istraživanjima – navodno "samo" zbog toga što im je "lakše", odnosno jer procjenjuju da im se "isplati", kratkoročno ili dugoročno. Iako su posljedice često neprepričljive i ne daju se lako izmjeriti: od osveta, smrti, tjelesnih povreda, psihičkih i emocionalnih boli… Mnoge posljedice, nažalost, ne možemo predvidjeti. A laž je djelovala toliko nevažno, na njezinu početku, kada se "rodila". Lažljivci svojim postupcima, po prilici, nesvjesno odguruju svoje voljene od sebe (radi li se o autodestruktivnom instinktu?). Velik broj laži koje proizvedemo u određenom odnosu/odnosima nas nužno čini socijalno anksioznima, a do toga dolazi zbog manjka poštovanja, straha od posljedica, kao komunikacijska navika. Za laganje se u mnogim socijalnim odnosima de facto prima nagrada, a za iskrenost "pljusku".
Obmanjivanje je prisutno i u ostatku životinjskih i biljnih vrsta. Odnosno – kamuflaža, i mimikrija. "Činjenje" nečeg u ime nečeg drugog. Ukratko, prevaranti očito (povremeno) znaju biti i evolucijski nagrađeni. Iz koje god da su vrste. Danas imamo i "zgodna" teorijska opravdanja, ublaživanja svega onoga što nije (kao) radikalna laž. Filozofija bulšita i psihologija bulšita danas su legitimni prostori unutar ova dva istraživačka polja. Iako bulšiter nije nužno lažljivac (nekada je zaista puno gori), on vas je u stanju dovesti do "ludila" - on će vas tražiti "striktnu definiciju", ubacit će vam neprovjerljive ili ne sasvim pouzdane podatke te vas svesti na razinu u kojoj ćete se osjećati nedovoljno sposobnima za razgovor.
Bulšit je u velikom porastu pogotovo u ovoj eri koju sve češće zovu "post-činjeničnom". Mnogo je faktora koji podržavaju ovo (zapravo) light laganje: nekonzistentno medijsko praćenje, (opet) medijsko podržavanje neznanstvenih diskursa o temama koje se u pravilu jedino tiču znanosti, ekonomska unazađenost, polarizirane društvene zajednice nakačene primarno na "identitetske politike" i pseudoideološke teme. Što možemo učiniti? Male korake koji rade čuda: prestati s navikama nepotrebnog laganja, prestati vjerovati i podržavati vlastite laži (uvijek znamo koje su), shvatiti da istina nije nužno bolna, dapače – i distancirati se od prijatelja i poznanika koji podržavaju tu vrst "interesne" lažljive obnevidjelosti. Aktivirajmo volju u sebi koja nas lišava tih nepotrebnih tereta koji nam samo rade loše, uvode nas u "nemoguće" zavrzlame, umaraju "dušu i srce". Zaista je lakše bez njih: zavodljivih, slatkih laži…
i za kraj, a propos teme, imamo jednu ozbiljnu knjigu za preporučiti (koja će, doduše, oporgnuti sve provučene teze u ovom tekstu). "Filozofija laži" Larsa Svendsena koju je nedavno objavila zagrebačka izdavačka kuća TIM press postavlja dva ključna pitanja: zašto lažemo prijateljima i zašto političari lažu nama te koja je razlika između laži i sličnih fenomena, poput istiništavnosti i muljanja? Što je "etika laži" i kako živjeti u društvu u kojem se laže? Autor se primarno fokusira na laži u politici, od Platonove teorije o "umjesnoj laži" pa sve do laganja koje nam je uprizorio Donald Trump. Srećom, autor nije upoznat s hrvatskim političkim inačicama. Šokirao bi se. Unatoč svemu oprimjerenom u knjizi, zaključak koji autor nudi je doista iznenađujuć i šokantan. Naime, usprkos činjenici da svi ponekad lažemo, većinu vremena smo, čini se, ipak iskreni. Povjerenje u druge čini nas (očekivano!) ranjivima i to će nas s vremena na vrijeme koštati barem našeg ponosa, no radije biramo iskrenost i ranjivost nego život u neprestanoj sumnji. Složili se (mi/vi) ili ne...
