Posvećena. Predana. Uspješna. Serena. Williams. Teniska zvijezda. Neusporediva. To je ta atribucija koja ide redovito uz njezin lik i "posljedice": njezinu ogromnu karijeru. Serena je, prije svega – Amerikanka, ona iz naših predrasuda, iz naših snova, ona na vrhu. Njezin javni diskurs je sve, samo ne simptomatičan, vrlo je očekivan, općenit, neintiman i po prilici, pametno vođen i "editiran". Ispred vas su rečenice koje je nerijetko, opetovano u svojim intervjuima izgovarala, a sada će - iskompilirani - zvučati kao jedan monotoni govor ideološki jasno strukturiranog govornika koji vjeruje u moć, pobjedu i rad – klasične neoliberalne žudnje i "ključne riječi" velikih, poduzetnih, uspješnih pojedinaca suvremenog doba. Na tren će vam djelovati kao svojevrsni vodič za uspjeh:
"Ne volim gubiti - u bilo čemu, ipak kao osoba nisam izrasla na pobjedama, već na neuspjesima. Svačiji se san može ostvariti ako ga se uporno držite i marljivo radite na njegovu ostvarenju. Nije važno kojeg ste podrijetla ili odakle dolazite, ako imate snove i ciljeve, to je jedino što je važno. Ako plan A ne funkcionira, uvijek imam plan B, plan C, pa čak i plan D. Ne dopustite da itko radi više od vas. Stvarno mislim da šampione ne definiraju njihove pobjede, već način na koji se oporavljaju nakon pada. Nadjačati. Prestići. Nadvladati. Uspjeh svake žene trebao bi biti inspiracija drugoj. Najjače smo kad bodrimo jedna drugu."
U nedavnom intervju za američki Vogue priznala je da se teško nosi s odlukom o umirovljenju od profesionalnog sporta: "Nerado sam si priznala da moram prestati igrati tenis. To mi je kao neka tabu tema. Pojavi se misao o tome u glavi i počnem plakati. Mislim da je jedina osoba s kojom sam zaista razgovarala o tome moj terapeut." U korelaciju je stavila i rodno pitanje, inzistirajući na tome da je slučajno - muškarac, ovaj potez možda ne bi morala napraviti. Naime, ideja o proširenju obitelji, čini se, bila je dodatni (ili jedini?) motiv ovog poteza.
Čak joj je i sama riječ "umirovljenje" duboko problematična i ne zna se nositi s njom. Ponajviše radi toga što u njoj (pretpostavljamo) vidi kraj, nakon kojeg ne vidi - novi početak. Ili, možda čak, svojevrsni životni poraz. Što posebno i ne čudi ako je odgajana u gore spomenutom, (op.a - dramaturški spojenom) slijedu njezinih misli, uvjerenja.
"Nikada nisam voljela riječ umirovljenje. Ne čini mi se kao moderna riječ. Razmišljala sam o ovome kao o prijelazu, ali ujedno želim biti osjetljiva na to kako koristim tu riječ, koja znači nešto vrlo specifično i važno za značajnu zajednicu ljudi. Možda je najbolja riječ za opisivanje onoga što namjeravam činiti - evolucija. Ovdje sam da vam kažem kako se udaljavam od tenisa prema drugim stvarima i poslovima koji su mi važni. Prije nekoliko godina tiho sam pokrenula Serena Ventures, tvrtku rizičnog kapitala. Ubrzo nakon toga zasnovala sam obitelj. Sada tu obitelj želim povećati."
Nevjerojatno iskren intervju koji je dala magazinu Vogue pokazuje da je odstupila od mnogih umjetnih reprezentacija koje su se profesionalno, a možda i (zaista) intimno nadavale kao logične. U ovom atipičnom eseju iz kojeg smo preuzeli izjave odlučila je ne biti očekivano "pozitivna".Dapače, predstavila je svoju ranjivost, slabost i zbunjenost.
"U ovoj temi za mene nema sreće. Znam da to nije uobičajeno reći, ali osjećam veliku bol. To je najteža stvar koju sam mogla zamisliti. Mrzim to. Mrzim što moram biti na ovom raskrižju. Stalno si govorim, voljela bih da mi je lako, ali nije. Rastrzana sam: ne želim da bude gotovo, ali sam u isto vrijeme spremna za ono što slijedi. Ne znam kako ću moći čitati ovaj časopis kad izađe, znajući da je to - to, kraj priče koja je započela u Comptonu u Kaliforniji, s malom crnkinjom koja je samo htjela igrati tenis. Ovaj sport mi je dao jako puno. Volim pobjeđivati. Volim bitku. Volim se zabavljati. Nisam sigurna da svaki igrač to vidi tako, ali volim aspekt izvedbe - moći zabavljati ljude iz tjedna u tjedan. Neke od najsretnijih trenutaka u životu provela sam čekajući u tom hodniku u Melbourneu, i izlazeći u Rod Laver Arenu sa slušalicama u ušima pokušavajući ostati usredotočena te prigušiti buku, ali i dalje osjećati energiju publike. Noćne utakmice na stadionu Arthur Ashe u Flushing Meadowsu. Udaranje asa na postavljenoj točki..."
Prošle godine je sa suprugom Alexisom željela proširiti obitelj te su krenuli u proces. Tek nedavno su od njezinog liječnika dobili neke informacije koje su ih umirile i vratili im povjerenje u šansu, ali je i ona čvrsto odlučila da ne želi ponovno biti trudna kao sportašica jer mora biti "s dvije noge u tenisu ili - van njega.”
Ovog je proljeća imala želju da se vrati na teren, prvi put nakon sedam mjeseci te je tim povodom razgovarala s Tigerom Woodsom, koji joj je dugogodišnji prijatelj. Tražila ga je savjet u vezi teniske karijere i njezina završetka. Rekla mu je: "Ne znam što da radim: mislim da sam završila svoju priču, ali da je nisam preboljela." Dao joj je jedan ultimativno ljubavan, solidaran, hvalevrijedan savjet: "Serena, što ako si daš samo dva tjedna? Ne moraš se ni na što obvezati. Samo izađeš na teren svaki dan dva tjedna za redom i daš sve od sebe i vidiš što će se dogoditi.” Djelomično ga je poslušala, i dalje podvojena oko svoje odluke koju je očito, sada, donijela. Evolucija, transfer, ali ne umirovljenje - kako je i sama rekla.
U obraćanju Vogue čitateljstvu poručila je da ne voli razmišljati o svojoj ostavštini. "Puno me pitaju o tome, a nikad ne znam točno što bih rekla. Ali voljela bih misliti da zahvaljujući prilikama koje su mi pružene, sportašice osjećaju da mogu biti ono što jesu na terenu. One mogu igrati s agresijom i pumpati svoje šake. Mogu biti jake, a opet lijepe. Mogu nositi što žele i govoriti što žele i razbijati se i biti ponosne na sve to. Napravila sam puno grešaka u karijeri. Pogreške su iskustva iz kojih se uči i ja prihvaćam te trenutke. Daleko sam od savršene, ali sam također podnijela puno kritika, i voljela bih misliti da sam prošla kroz zaista teška vremena kao profesionalna tenisačica kako bi upravo sljedećoj generaciji bilo lakše. Nadam se da će s godinama ljudi o meni razmišljati kao o simbolu nečeg većeg od tenisa.”
