Američki veteran ghostwritinga J.R. Moehringer je Harryjeve emocije i sjećanja po svemu sudeći pretvorio u hit-prozu. Novinara ovjenčanog Pulitzerom i piscem koji stoji iza memoara tenisača Andrea Agassija i osnivača Nikea Phila Knighta, navodno je s princem Harryjem upoznao glumac George Clooney. Za svoj doprinos dobio je milijun dolara, a na naslovnici knjige neće stajati njegovo ime.
Uloga ghostwritera, odn. pisca iz sjene, jedna je od najčudnijih u književnom svijetu. Moglo bi se reći da je to kombinacija terapeuta, prevoditelja, tumača i muze. Njegove usluge unajmljuje poznata osoba nevična spisateljskom zanatu. Zanimljivo je da su gotovo više od polovice publicističkih bestselera napisali ljudi iz sjene, baš kao i znatan broj romana. Samo jedna od pet slavnih ličnosti, poput glumaca, sportaša, političara, chefova, pop zvijezda i biznismena, koji su se našli na listi najčitanijih, su zapravo stvarni autori svojih knjiga. Princ Harry je bio sklon angažirati Moehringera, ali većina ghostwritera je stavljeno po strani, pa surogat pisac često ostaje nevidljiv. Možda možemo suditi knjigu prema koricama, ali ne i prema onome tko ju je napisao, jer se ghostwriter skriva u sjeni. Mozarta su plaćali da piše glazbu za bogate mecene kako bi se lažno predstavljali kao genijalci. Knjiga Johna Kennedyja iz 1956. "Profiles in Courage", koja opisuje hrabrost osam američkih senatora, pomogla mu je da objavi svoju predsjedničku nominaciju. No, njegov pisac govora Ted Sorensen 2008. je otkrio da je upravo on napisao tu knjigu. Ime Hillary Clinton također je otisnuto na naslovnici njezinih memoara "Teške odluke" (Profil knjiga), a tek pretkraj knjige ovlaš spominje tim od troje ljudi koji su joj pomogli u pisanju. Neki, pak, ne skrivaju da su unajmili druge da im pomognu prenijeti njihove misli.
"Čuo sam da je riječ o odličnoj knjizi. Kad nađem vremena, svakako ću je pročitati", izjavio je Ronald Reagan za svoje memoare "An American Life".
Izraz ghostwriter skovao je književni agent američkih sportskih zvijezda Christy Walsh 20-ih godina prošlog stoljeća. Njegovo najvažnije pravilo glasilo je: "loš ghostwriter obično griješi misleći da mora pisati na način na koji smo navikli da celebrity govori. To je pogreška. On mora pisati na način na koji publika misli da ta osoba priča." Pisanje iz sjene je oblik obmane, jer dopušta nekome da preuzme zasluge za nešto što nije napisao, i to često anonimno. No, ono može biti veoma lukrativno zanimanje. U prošlosti je pisac iz sjene mogao tražiti trećinu iznosa unaprijed, uključujući i tantijeme. Danas je ta svota bliža iznosu od deset posto ukupnog honorara, ali svejedno donosi pozamašnu zaradu piscu kao što je Moehringer. Etablirani pisci na ghostwritere gledaju kao na prevarante i pisce za najam, no taj posao je mnogo teži nego što se čini. Naime, oni moraju pronaći finu granicu između udovoljavanja egu osobe koja ih je unajmila i pisanja nečeg čitljivog, stvarnog i, po mogućnosti, nepoznatog i skandaloznog. Pisac iz sjene je poput književnog advokata - raspravlja o autorovom životu sa što više elokvencije, ali ostavlja krajnju presudu drugima. Neobiča veza između unajmljenog biografa i subjekta istražena je u romanu Roberta Harrisa "Duh" (Vuković&Runjić), prema kojem je Roman Polanski snimio film "Pisac iz sjene" - neobičan ples u kojem se susreću taština, istina i manipulacija.
Većina pisaca iz sjene na kraju preziru svoje "stranke". Taj posao zahtijeva sposobnost što Hadley Freeman, koja je napisala modnu knjigu Victorije Beckham "That Extra Half an Inch", naziva samopredajom, odn. nastojanjem da omogućite drugima da se vide na način na koji oni to žele. Jedan ghostwriter anonimno je za Guardian rekao: "Osjećam se poput sluge. Bolno je pisati takve gluposti." Tony Schwartz je napisao knjigu Donaldu Trumpu "The Art of the Deal" i zatim požalio nakon što je doživjela uspjeh. "Duboko se kajem", izjavio je.
Andrew Crofts, jedan od najpoznatijih britanskih ghostwritera, koji je za druge napisao više od 80 knjiga, svoju ulogu opisuje kao onu "odvjetnika, ispovjednika, terapeuta i prijatelja". Bi li prijatelj stvarno potaknuo princa Harryja da mu otkrije kako je nevinost izgubio sa starijom partnericom u polju iza nekog puba? John Moehringer je proveo mjesece slušajući prinčeve monologe, većinom osvetničke, naivne, gnjevne i često nevažne, tjerajući ga na veća otkrića - transkribirajući Harryjeve solipsizme, kimajući glavom i s vremena na vrijeme sigurno umirući od dosade. Koliko god da su pisci iz sjene plaćeni - često to nije dovoljno.
