Pet godina nakon što je doživjela književni proboj osvajanjem VBZ-ove nagrade za svoj roman "Katarina, velika i mala", autorica Olja Knežević u izdanju Hena Coma objavila je novu knjigu "Strada fortunata" - o životu žene koja prati supruga po svijetu i pritom gubi sebe. U romanu, slično kao i u životu, glavni lik Megi shvati da je vrijeme da ugodi sebi, ostvari svoje snove i odvaži se smjeti. Rečenica njezine majke kako je najteže prvih dvadeset godina braka odzvanja cijelim romanom, jer očito je da nikad ne postane lakše. U svim njezinim romanima provlači se tema ljubavi, gubitka, identiteta i izmještenosti, ali ona svaki put čitatelju nudi neki drugi, dotad nepoznati dio sebe. Osim ova dva romana, 56-godišnja Olja Knežević objavila je naslove "Milena i druge društvene reforme" kod nas izdan 2012. te "Gospođa Black" koji je napisala 2015. Njezin život je sve samo ne običan: kao srednjoškolka iz Crne Gore otišla je u Kaliforniju, što je bio početak njezina nomadskog života. Živjela je u Milanu, Londonu, Zagrebu i Podgorici, no stalna preseljenja potaknula su je da svoje utočište pronađe u pisanju. Ključnu prekretnicu donijelo joj je preseljenje u London i magistarski studij kreativnog pisanja na fakultetu Birkbeck. Pisanje je za Olju bilo terapija, ali i izazov. Između brige o djeci i obiteljskih obaveza, pronalazila je trenutke za rad, često u neobičnim uvjetima, što je opisano i u njezinu novom romanu. Njezini sin i kći sad su odrasli, a od supruga se razvela pa ima sve vrijeme svijeta. Razgovor smo vodile nekoliko dana prije njezina odlaska u New York - grad u kojem je nakon Zagreba odlučila živjeti. Koliko dugo, ni sama ne zna. Zauvijek? Teško je reći. Jer nomatkinja u njoj vjerojatno nikada neće biti mirna samo na jednom mjestu.
Jedan od likova u vašem novom romanu "Strada fortunata" kaže kako su spisateljice emocionalno nepristupačne majke. Ili to, ili će omašiti kao pisci. Slažete li se s njom? Može li se istovremeno biti dobrim piscem i dobrim roditeljem?
- Jesam li tako napisala, "emocionalno nepristupačne"? Pitam se zašto tako, a ne, na primjer, "ćaknute"? Sigurno zbog toga što to izgovara jedna Engleskinja. Engleskinjama je lako izgovarati fraze poput "emocionalno nepristupačne". Mi s ovih prostora ipak se na to smrznemo. Nama srce i dalje klizi iz rukava. Ipak, spisateljice su, blago rečeno, drugačije od drugih žena, i to u svim društvenim ulogama. Neobične su kao kćeri, sestre, supruge, majke. Nisu sjajne sudionice u građanskom životu. One uvijek i neminovno gledaju u neku sjenu iza svega toga. Majka pisac vidi općeprihvaćeni kič u toj ulozi i želi ga izbjeći. Ali taj kič ostalim, normalnim majkama olakšava stvari u ranim godinama majčinstva. Ne i njoj, njoj smeta, rado bi mu se u svojim pisanijama podsmjehnula. Ona čezne za bijegom u svoj kut i svoj svijet, u kojem će neometano pisati, no, barem u početku, "neometano" ne postoji, ne može se uroniti u pisanje, ne smije se, jer se često mora brzo, s površine, reagirati na situacije s malom djecom. Zato majka pisac živi podvojeno, stalno doma, a odsutna. Da barem kao pisac ima kancelariju i redovnu plaću… pa da se iza tih stupova društva može sakriti i na miru ludovati u sebi. No, to bi značilo da joj se dalo previše slobode.
Čitajući vašu knjigu odlučila sam da je riječ o autofikciji, da je to knjiga o vama, iako ne znam gotovo ništa o vašem životu, osim ono što sam pročitala u intervjuima koje ste dali.
- Već sam na nekoliko promocija i u par intervjua bila hrabra, rekla da je u pitanju autofikcija. Kažem da sam bila hrabra zato što je ženama piscima teško priznati da pišu autofikciju. Znaju da će tako naići na još jednu prepreku. Vjerujem da se sve što dotakne papir, a iz osobnog je iskustva, istoga trena pretvara u fikciju ako se ima potreban odmak. U protivnom, bez odmaka, to ne bude književnost, nego trač, lamentiranje, izvještavanje.
Pitam vas to jer ste me podsjetili na nobelovku Annie Ernaux, koja smatra da osobno iskustvo nije nešto što treba minirati ili otpisivati, već nešto što iznova treba reinterpretirati i vraćati mu se. Naime, ona, kao ni vi nije pisala do tridesete, kada je već bila udana majka dvoje djece, a nakon razvoda se nikada nije udala jer preferira slobodu i samački život. Jesam li barem malo u pravu?
- Da, da, u pravu ste, slobodno me usporedite s Annie Ernaux! Osobno iskustvo kod pisca više je osobni svijet. Pisac iskustvo automatski preseljava u svoj svijet i tu ga promatra, propituje, čudi se, proširuje, produbljuje na svoj način, iz svog svjetonazora. Tako nastaje piščev glas, ritam, stil.
Je li, prema vašem mišljenju, stvarnost važnija i veća od fikcije?
- Stvarnost kakvom je vidi pisac koji odmalena ima taj svoj način gledanja svakako je najvažnija. Ako je fikcija izmišljanje, onda je ona prazni konstrukt i trebala bi biti nevažna. Ali to je izmišljanje postalo raširena pojava jer prati trendove. Ja to ne mogu čitati. Kod mene to ne proizvodi nikakvu emociju, samo dosadu, zbog silnih riječi koje kao da su u stavu mirno utisnute u papir, ne nose ništa. Međutim, to se uvelike objavljuje, prodaje, hvali, nagrađuje, čita. Imala sam i ja izlete u čisto izmišljanje i to su sada dijelovi moje proze koji su mi najmanje interesantni, ne osjećam ništa dok ih čitam, premda su neki od njih lijepo napisani, senzacionalni, pa čak i uvjerljivi.
Koliko je teško izlagati se u svojim romanima na taj način? Pogotovo jer u tom procesu možda možete povrijediti neke ljude.
- Imam tu vrstu želje i hrabrosti da ispričam svoje priče iz svog kuta i podijelim ih sa svijetom. Nema za mene tu ničeg teškog. Meni je skijanje teško, svi zimski sportovi; ili bočno parkiranje. A bacanje u sebe, u tajnovito, bolno, i objavljivanje rezultata tog bacanja za mene je poziv na koji se odazivam. Uz potreban odmak, kako sam rekla, a koji je dio talenta, kao i uz moj karakter, tu neće biti povrijeđenih.
Je li vaš bivši suprug pročitao "Stradu fortunatu"?
- Da.
I što je rekao?
- Da je to moj najbolji roman dosad.
Koliko dugo ste ga pisali?
- Tri pune godine. Da me izdavač nije čekao, pisala bih ga sigurno još uvijek. Možda je dobro da je netko čekao na rukopis, da se to mora u nekom roku privesti kraju. Inače pisanje romana može lako skliznuti u višedecenijski posao za svoju dušu.
U jednom dijelu romana, gdje vaša glavna protagonistkinja Megi pokušava doći do Vivienne Westwood čiji je ured preko puta njezinog stana, pišete kako svijetom vlada strah - strah od nepoznatog, od drugačijeg, od istočnog ili južnog. Je li kod vas strah manji jer ste gotovo cijeli svoj život bili izmješteni, drugačiji...?
- Eto, srećom, taj strah nemam, ubilo ga je iskustvo izmještanja, u pravu ste. Dobro je to iskustvo, premda teško. I nije za svakoga. Ljudi tada moraju izgubiti svoje zablude, identitet, svoje uloge u dotadašnjoj postavci, moraju da bi ponovno mogli živjeti s radošću duha, u nekom novom mjestu, među nepoznatima, bez sigurnosne mreže koju plete prvobitna zajednica. Ta sigurnosna mreža pruža mnoge olakšice. Stabilnost prije svega. Stabilnost i rutinu. To nekoga uspava, ali većinu ljudi to osnaži, moraju uvijek stajati na svom korijenju da bi napredovali u životu. Mnogi genijalni ljudi nisu mrdnuli iz svog kraja, a napisali su, promislili i stvorili značajne stvari. Meni je sudbina dodijelila drugačije karte. Stalno iznova počinjem. Sada sam se prekalila. Prvo izmještanje bilo je kada mi je bilo sedamnaest godina. Sjećam se da sam tad, sama na zapadnoj obali Amerike, prvi put imala osjećaj da ne znam tko sam. Tako mladoj, to mi je izgledalo kao da ću poludjeti. Nigdje ne pripadate, dugo vremena, a onda ipak, postupno, svugdje. I opet nigdje. Edward Said to je objasnio gotovo matematički, jednadžbom u koju se mora udubiti. Rekao je da je čovjek kojem je domovina slatka samo početnik; da je onaj koji svojim smatra svako tlo već jak; ali savršen da je tek onaj kojem čitav je svijet strana zemlja.
Jeste li doista u jednoj londonskoj knjižnici sreli Juliana Barnesa?
- Doista jesam, napisala sam kako sam ja doživjela taj susret, čemu je poslužio. A što se stvarno dogodilo, ono što bi fotozapis mogao pokazati, manje je važno.
Nedavno je objavljeno kako su tri izdavačke kuće kojima su 2022. dodijeljeni najveći iznosi državnih potpora u 2023. objavile 43 domaća prozna naslova, od toga 34 muških autora i samo devet ženskih spisateljica. Je li moguće da i danas muškarci imaju monopol na "dobro" pisanje?
- Nemaju monopol na "dobro" pisanje, naravno, nego imaju veći autoritet, više im se vjeruje kada pišu o bilo čemu, i kada pišu o ratu i kada pišu o, recimo, majčinstvu. Teško je toliko povjerenje u muške pisce promijeniti kod generacija čitateljica odraslih na muškom pismu o svim vrstama iskustva, pa čak i o - ženskom iskustvu. Ipak, mijenjaju se stvari, u finalu ovogodišnje nagrade Booker bilo je pet žena i jedan muškarac, a ja to nisam čak jasno ni registrirala dok taj podatak, tako izdvojen, nisam negdje pročitala.
Koliko vam znače književne nagrade? Jesu li one uopće potvrda nečije vrijednosti?
- Volim kako je veliki John Le Carré zabranio da ga se ikada nominira za ijednu književnu nagradu. To bi bilo nešto čemu težimo. Nema tu neke velike misli s moje strane. Nagrada je zarada - za pisca. Zato mnogi i pišu za nagrade. Postoje načini i teme koji će se nagraditi. Nagrade donose veću vidljivost, određeni period mira, ponekad netko otplati dugove, ponekad jedna nagrada vuče drugu, bude i zasluženih.
Što vam predstavlja nasljeđe, s obzirom na to da dosta pišete o tome?
- Pisac mora znati odakle dolazi, rekla je Flannery O‘Connor. Ona je stvarno znala. Imala je svoj teritorij - američki jug i njegovu grotesku. Poznajem i ja dobro svoj teritorij, uvijek krenem iz njega, ima i tu juga i groteske, upijala sam ih otkad znam za sebe. To je moj centralni vokabular, moj način i duh. Tu su glavni odnosi i likovi. Obojani su kod mene posebno jer sam od njih otišla u mladosti i zauvijek ću ih gledati tako, u odlasku, dok se udaljavam. Nisam ih se, dakle, nikada zasitila. Pa i kada radnju smjestim u neku drugu zemlju, a za likove odaberem strance, i dalje pišem iz svog nasljeđa, i ne pokušavam drugačije jer onda bi to bilo ono izmišljanje koje sam već spomenula.
Koliko vam nedostaje Crna Gora, žudite li za zemljom svoga djetinjstva?
- Poželim se svih tamo. Nedostaje mi majka. Ona je jedna od onih genijalki koje nisu nikada napustile svoj rodni grad, a sve su znale. Uvijek je bila aktivna sudionica modernog vremena, otvorena, mudra, s nevjerojatnom energijom i idejama. Mogla sam dugo biti jako mlada i opuštena pored takve majke, i bila sam, vraćala mi je snagu kada bih došla k njoj s poljuljanom vjerom u sebe uslijed, kako sam već rekla, izmještenog života. Mislila sam da će me upravo sada, kada su i moja djeca velika, majka pratiti na mojim putešestvijama. Ali neće, ne može, nažalost. Moj je otac davno umro, mlad, on je zbog studija i posla živio tamo-vamo, boemski, opasno, ali nije mi stigao ispričati mnogo toga iz svog života. Zemlja svačijeg djetinjstva doista postoji samo u sjećanju.
Živjeli ste deset godina u Londonu, a potom ste došli u Zagreb. To je prilično velika životna promjena, jeste li se ikada oporavili od toga?
- Oporave nas ljudi koji s nama dijele poziv, strast. Prva godina nakon preseljenja iz Londona u Zagreb bila je teška, sve dok nisam i tu, u Zagrebu, upoznala svoje književnice, umjetnice, redateljice. One su velike iscjeliteljice.
Koje su vaše životne radosti?
- Žene pisci mnogo su bolje majke odrasloj djeci pa me sada moja djeca raduju na način koji mi najviše odgovara jer oni su neovisni, trebaju me najviše za razgovor, a razgovori su nam duboki i to me raduje. Imam dobre odnose s članovima obitelji. Životna su mi radost i moje bliske prijateljice, ta spoznaja da me dobro poznaju, da ne moram krotiti autentičnost.
Kako izgleda vaš dan?
- Pijem kavu. Pričam, pišem, prevodim. Pakiram se.
Nasmijala me rečenica u vašem romanu: "Odlazak na posao je precijenjen." Mnogi su vjerojatno ljubomorni na pisce koji su gospodari svoga vremena. Jeste li vi gospodarica svoga vremena?
- Najčešće jesam, nisam to uvijek bila, ali jesam oduvijek imala barem dva sata u danu kada sam bila apsolutno sebična i posvećena sebi.
Što je za vas luksuz?
- Moći izdvojiti vrijeme za kreativnost, za rast, za svoju dušu.
Što trenutačno čitate?
- Knjigu "Kći" Claudije Dey, poeziju Irene Matijašević, Darije Žilić, Suzane Matić…
Jeste li već donijeli novogodišnju odluku?
- Bit ću u New Yorku. Bit ću imigrantica u New Yorku. Tako se poklopilo. Moja je odluka da dam sve od sebe, podignem samouvjerenost i energiju na viši nivo, a onda pustim sve neka ide svojim tokom. Mogu biti sretna jer već imam svoje dvije baze kojima se mogu vraćati. Možda i tri, ako ubrojim London.