Olja Savičević Ivančević je pjesnikinja, dramatičarka, prozna spisateljica. Dugi niz godina piše i songove i adaptacije za kazališne predstave. Trenutno surađuje s Ivanom Bodrožić u zanimljivom kolumnističkom dijalogu. Dobitnica je niza nagrada za svoj rad. Nova zbirka "Divlje i tvoje", koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, povod je našeg razgovora.
Olja, odmah na početku andrićevsko pitanje – možemo li ikada nadrasti svoje djetinjstvo, u smislu da ga ne tematiziramo?
- Ali zašto bismo?! Mi smo posljedice našeg djetinjstva. Barem polovica najljepših knjiga na neki način govori o djetinjstvu. Moraš otići tamo prije ili kasnije i sresti sebe. Nekome treba više puta jer je znatiželjan, ali i bojažljiv pa se polako primiče sebi. Možda sam i ja ta. Možda kružimo oko vlastite rane, svako malo ogulimo krastu da provjerimo kako zarasta. Pazi, tu se sve događa prvi put, prva saznanja, senzacije. Prijateljstva, muzika, knjige, razgovori, jela i tuge, naravno velika razočaranja, sve je veliko. Kasnije se naviknemo, lošije primjećujemo, izgubimo kompas, pa začahurimo i ne vjerujemo sebi. I svijet se smanji. Mislim da je postignuće odrasti, dakle postati odgovorna i zrela, ne samo starija osoba, a sačuvati fasciniranost životom, otvorenost. To ne treba nadrasti, to je blagoslov, pogotovo za nas koji se bavimo kreativnim radom. Ono što bi trebalo nadrasti je neki sveopći pubertet u kojem je zaglavilo čovječanstvo, neodgovornost prema ljudima, riječima, svom i tuđem životu i radu.
Je li zbirka 'Divlje i tvoje' najautobiografskija zbirka do sada i je li – zapravo, sada kada vas to pitam – to važno znati? Osobno me ne zanima autentično iskustvo, vjerujem i dobro konstruiranim izmišljotinama...
- Najotvorenija prema biografskom, recimo, ali manje privatna, intimna od prethodnih. Možda je i zato najuniverzalnija, u smislu da puno više govori o drugima i obraća se čitatelju, komunicira. Nemoguće je ne izmišljati, kao i to da se posve odijeliš od vlastitog iskustva, a i nepotrebno. To su nanosi neposrednog ili čitateljskog iskustva, a na nama je da iz toga oblikujemo novu stvarnost, eto, na primjer, u pjesmu. Činjenice su nevažne stvari koje nas trebaju uvjeriti u emotivni sadržaj pjesme, rekla je jedna velika pjesnikinja i to bi bilo to otprilike.
Što želimo dobiti iz tih priča iz slika iz djetinjstva? Razrješenje?
- Ne znam. Dom?
Ova zbirka poezije donosi i umjetničko – autotematiziranje. Što znači biti pjesnikinjom – u smislu odgovornosti?
- Autotematiziranje je ipak sporedno, osobno iskustvo poslužilo je kao argument. Možda je moje povjerenje u poeziju i njenu ulogu u vanjskom svijetu, njenu relevantnost, pretjerano, iako prema reakcijama čitatelja ne bih rekla. Tu je, naravno, i odgovornost prema tekstu. Ljudima, čak i načitanima, sviđaju se i grozne stvari, jer igraju na neku površnu emociju i hinjenu nepatvorenost ili je, još gore, u pitanju neko snobovsko prenemaganje; mnogi često nisu u stanju uložiti malo napora i proniknuti u iole zahtjevniji tekst. To je zato što su, bar što se poezije tiče, čitateljski zapušteni, što je dijelom “krivnja” i onih koji se pjesničkim zanatom bave, a a priori odbacuju mogućnost čitateljske publike izvan najužeg kruga, što je elitizam. Ne može postojati samo jedan dobar pjesnički postupak koji će onda svi redom oponašati. Trebamo ih mnogo različitih koji se nadopunjavaju u čitateljskom iskustvu. Moja zadnja zbirka ima ishodište u pjesništvu Kavafija, Brechta, Anne Sexton te u poeziji velikih poljskih pjesnika, više negoli u našem pjesništvu, mi imamo dobrih i odličnih pjesnika, ali trebao mi je neki sasvim drugi otvoreni izraz.
Feministički puls se osjeća – kako ste odgajali svoj feminizam? I na kojemu je mjestu sada?
- Taj moj feminizam je zapravo feminizam povlaštene osobe: nije da nije bilo sukoba, ali kasno sam se počela ljutiti na ovaj muški svijet, otac mi je bio podrška i prijatelj, a već dvadesetak godina podrška i prijatelj mi je muž. Mnogi moji najbolji prijatelji od ranog djetinjstva su muškarci. Uvijek smo se dobro razumjeli. Odrastali smo u klapi, na ulici, zajedno djevojke i dječaci, ali kako sam rasla, obrazovala se, upoznavala ljude koji pripadaju intelektualnom krugu, jaz između žena i muškaraca bivao je veći ili sam ga s odrastanjem postajala svjesnija. No, ipak mislim da se radi o tome da sam stupila na teren na kojem muškarci, rjeđe i žene, imaju određenu moć, a onda je neki od njih i koriste onako kako je koriste: ucjenjuju, patroniziraju, omalovažavaju, isključuju uglavnom žene. Pa i naslovi intervjua sa spisateljicama su jedno vrijeme bili izrazito seksistički, gnjusni, ali to se, čini mi se, malo promijenilo. Sad je u naslovu u pravilu neki feminizam, što je puno bolje, ali opet i neka vrsta getoiziranja.
Suočena s mizoginijom počela sam drugačije, pozornije gledati i na svijet u kojem sam odrasla, ono što je izvan kruga mog doma, obitelji pa i unutar nje. Životi žena su male historije velikog nasilja i društvenog pritiska. U priobalnoj Dalmaciji patrijarhat se uglavnom zasnivao na glorificiranju tradicije i strogo određenoj ulozi žene unutar iste, a koja se zatim također glorificirala, dok je na primjer u dinarskim krajevima ta žena bila lišena i tog lažnog poštovanja. Danas se to samo naizgled promijenilo. O tome je najbolje pisala Tanja Mravak u "Našoj ženi", mislim da ta knjiga još nije dovoljno i na pravi način pročitana. Nasilje i patrijarhat koji uništava žene, ali i muškarce - to su postale moja top teme. A ljubav - za ravnotežu. U novinama su mi kao mladoj autorici bili rekli da moja kolumna ne može ići subotom, nego nedjeljom (ili obrnuto), jer u subotu već imaju kolumnu jedne autorice. To su susreti sa stvarnošću koji su se nastavili nizati, svaka od nas bi mogla knjigu kratkih priča napisati samo na tu temu. U tim okvirima, živjela sam i pisala po svom, inače me ne bi bilo. Ono što mi uvijek izaziva mučninu je upravo društveno prihvatljivi seksizam, recimo svima simpatična dalmatinska malomišćanska verzija patrijarhata. Ili neosviješteni seksizam i mizoginija u kulturnim krugovima koji o sebi vole misliti da su slobodoumni. O njima sam ono što mislim rekla u pjesmi "Ne čitaš žene".
Što vam se čini da je radikalno danas misliti u polju književnosti?
- Uvijek slične stvari, samo ne u isto vrijeme. U književnosti je radikalno sve što je u određenom trenutku "svetinja" u društvu. Tako i neki stari klasik može odjednom ponovo postati aktualan, pa i radikalan. Danas bi to možda bio, na primjer, suvremeni brak, majčinstvo iz perspektive žene, ženska poliamorija i monogamija, abortus, seksualnost kakva god ona bila, naravno crkva, u domaćem kontekstu Domovinski rat, ali iz druge perspektive. Radikalan bi bio glas marginaliziranih i željela bih ga čuti u književnosti, ali baš iz njihova pera, toga gotovo da nema i to je loše. Dobru književnost oduvijek i zanima samo ono "radikalno"; ili se služi radikalnim jezikom ili vječnim tabuima pristupa na radikalan način. Nešto se mora pomjeriti u tom tekstu, jer ono što se miče živi.
A u životu?
- A u životu treba oteti slobodu kao razbojnica. Nisam slučajno rekla "razbojnica", žene nasljeđuju neslobodu koja se očituje u puno manjoj mogućnosti izbora, mi se za svoju slobodu u svakom segmentu života moramo izboriti, a nekad je to u očima javnosti gotovo ilegalno.
U Hrvatskoj je gotovo svaka društvena pora kontaminirana nekom vrst korupcije – pa je tako i u umjetničkom svijetu, slažete li se i je li se teško od tog poriva emancipirati? Upleteni smo, htjeli – ne htjeli.
- Nisam sigurna jesam li prava osoba za tu temu, a mogu govoriti samo u svoje ime. Meni je književnost dala sve, kao prvi pravi i jedini posao. A sve sam joj i dala. S dvadeset i nešto imala sam diplomu, indeks s postdiplomskog pun uzaludnih petica, malu bebu, na zamjeni u školama radila u dvije smjene, da bi uvijek na kraju netko drugi dobio stalan posao. Posebna je priča nezgodno ime i prezime, dobila bih neki honorarni posao u medijima, da bi mi već sutradan rekli da ne mogu tu raditi. Ali nije me to pokolebalo, uvijek je bilo i bit će ljudi koji ti pruže ruku, kod nas svako kuka, pogotovo oni kojima je dobro, ali mislim da je potrebno o ovakvim stvarima javno govoriti zbog mnogih koji imaju slična iskustva, ne bi li se jednom nešto promijenilo nabolje. Uglavnom, kad sam pobijedila na natječaju za kratku priču, napisala i objavila "Nasmijati psa", stvari su se promijenile, to moje ime opet je postalo izgovorljivo, dobila sam kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji. Onda je došlo sve ostalo, neke nagrade, prijevodi, bilo je i ružnih stvari, ima ih i danas, ali ne, ne moraš nužno "biti upleten", kako kažeš. Niti, recimo, biti šteker, ali svatko bira svoj put.
Prirodno je da se sprijateljiš sa srodnicima, pa s kim ćeš se družiti ako ne s ljudima s kojima možeš razgovarati o stvarima koje te zanimaju. Kod nas je baš zbog toga što se mnogi poznaju bitno zadržati profesionalnost, a to je moguće samo na način "družba je družba, a služba je služba". Para tu nekih nema, slavan je danas skoro svatko kome se to da ili tko mora. Na kraju ostaje samo to ime i ono što imenom potpisuješ, tvoje knjige.
Zamišljate li svoje čitateljice/čitatelje kojima se obraćate?
- Obično se u glavi obraćam nekome koga volim. Dosta sam jednostavna po tom pitanju.
"Mlada pjesnikinja odgovara na pitanje odakle crpi inspiraciju" jedan je odista lijep pjesnički odgovor – smijem li pitati što bi "starija" pjesnikinja rekla na isto?
- Profesionalac postaneš kad discipliniraš i inspiraciju i ono što je nasuprot inspiraciji, a što se spominje u toj pjesmi. Pisac piše, sve ostalo je potpuno sporedno. Ima li stolar inspiraciju dok izrađuje stolariju, kuhar dok kuha? Ako su dobri imaju znanje, strast i marljivost. Tu vrstu inspiracije priznajem: predanost svom radu, svom pozivu. Razlika je u tome što u umjetničkim zanimanjima trud ne može nadomjestiti nedostatak talenta.
Radite i kolumne u formi javnog pisma – jak je i politički diskurs unutar istog. Gdje biste rekli da je poetski jezik u odnosu na vaš politički jezik?
- Kod mene je to isti jezik. Spomenute kolumne pišem s Ivanom Bodrožić, a ona je neustrašiva spisateljica, na sreću realnija od mene, ali obje smo gorljive i jedna drugoj dodajemo šibicu. Politički sam vjerojatno naivna, iako ne i nepismena, ali držim da je takva naivnost ipak dobra za moj, kako kažete, poetski jezik. Dok utopija postoji u umjetnosti, ona postoji i moguća je povremeno i ponegdje u stvarnosti. Zanimljivo je kako jezik bunta, izravan i drzak jezik oduvijek pripada nekim, ne svim, pjesnikinjama, dakle ženama, tamnoputim autorima i autoricama, manjinskim pjesnicima, pjesnicima i pjesnikinjama sa socijalne margine i slično. Netko tko je odrastao u srednjoj klasi i pripada joj po habitusu, neće pisati takvim jezikom, ako je ljevičar, njegov politički i poetički jezik će se mimoilaziti, bez obzira na stavove. Ali to zaslužuje više prostora nego što mi ovdje imamo. Nekad dođeš u fazu da te u pisanju ne zanimaju delikatese, što bi rekla Ingeborg Bachmann, dapače, postanu ti potpuni višak, neuvjerljive drangulije. Meni se to dogodilo u ovoj knjizi, mislim da je to zbog vremena u kojem živimo. Zašto bi poezije bila utočište ili igralište, a ne i širenje područje borbe?
Kako se razračunavate sa statusom slobodne umjetnice – opasna je to sintagma, zar ne?
- Nema tu baš neke slobode kada prihvaćaš gotovo svaki posao koji ti se nudi, jer ne znaš kad će sljedeći. Ali radim ono što volim, mogu živjeti od toga, a to nije malo, dapače.
Kada ste se počeli doživljavati kao umjetnica? I koliko je opasno/teško/lako vjerovati u to određenje u kulturi koja ne potiče umjetnost i umjetnike, zapravo…
- Hm, pa trebalo je nešto vremena i knjiga, možda kad su me svi drugi počeli tako doživljavati, nema pravila, netko objavi tri pjesme na internetu pa je sebi i svojima pjesnik i umjetnik. Autori dobre literature iznimno su važni ljudi u mom životu, to su oni čija su djela vrlo živa i prisutna i utjecajna, čak i ako ih nema u javnosti. To je sjajan paradoks u današnjoj selfie kulturi. Poznato je da je našoj kulturi najbolji umjetnik onaj koji je mrtav, a živima preostaje fanatizam i upornost, inače bolje da mijenjaju zemlju ili branšu.
Na čemu sada radite?
- Pripremam radionicu poezije, pa intenzivno čitam i biram pjesme, radim i na internacionalnom projektu Every Story Matters s mladom spisateljicom Mirnom Brođanac kojoj sam mentorica. Hajde, pišem i roman, u zadnje vrijeme ne stižem koliko bih htjela.
Dolazite živjeti u Zagreb. Što očekujete, odnosno zašto odlazite iz Splita? Obje kulture gaje lokalni fašizam koji žele prodati pod autentično i svoje, slažete li se?
- Obje kulture gaje zapanjujući lokalni idiotizam, ali nadam se da još uvijek gaje i neke vrijednosti. Radije bih se nekako koncentrirala na te dobre stvari koje vrijedi spasiti, inače nam ne gine propast. U Splitu sam već predugo više stranac nego u Zagrebu, pa i u Rimu ili San Franciscu – naposljetku, u tim se gradovima, za razliku od Splita, moje knjige mogu vidjeti u izlozima knjižara. Kao i mnogi drugi, nažalost, nemam priliku profesionalno se razvijati ako ostanem u Splitu, koji je tradicionalan i isključiv i gdje je još uvijek najpoželjnije biti neka inačica pokojnog Smoje, kojemu svaka čast i poštovanje, ali radije ne bih bila ničija inačica. Zagreb ipak ima i neke oaze, neke odlike grada u kojem se događa živa kultura koja ima veze s vremenom i svijetom.
