Marin Klišmanić
Odrastao sam u Kaštel Štafiliću, a kao dijete bio sam sanjar i maštao o životu u Americi. Svaki film koji bi mi se svidio s prijateljima sam rekonstruirao, a najdraže nam je bilo igrati se Harry Pottera, a ja sam, naravno, bio Harry jer sam bio najstariji premda mu uopće nisam sličan. Prvi sam se put susreo s kazalištem u osmom razredu osnovne, u predstavi u sklopu čakavske večeri, gdje sam imao dvije replike, a pred kamerom sam se pojavio prvi put u seriji 'Crno-bijeli svijet'. Glumu sam odabrao jer se na taj način mogu osloboditi frustracija koje mi izaziva svakodnevica. Sve što me muči mogu izraziti kroz tuđe riječi, misli i probleme. Trenutačno ne mogu zamisliti da radim išta drugo osim ovoga.
Ugo Korani
Odrastao sam u Puli, gradu koji je imao Uljanik, Kud Idijote, Fracija Blaškovića, Monte Paradiso, Matu Parlova, prijateljstvo, budućnost, skromnost i slobodu. Vrijeme sam provodio na ulici ili u šumici gradeći kućice na stablu, igrajući se lovice, skrivača i ponekad nogomet. Prva predstava koje se sjećam bila je 'Alisa u zemlji čudesa' u Istarskom narodnom kazalištu, a film 'Armageddon' pogledao sam barem tristo puta, i dandanas, sada kao emancipirani muškarac, na njemu zaplačem. Kako je ponavljanje majka mudrosti, na prijamni za glumu izlazio sam dva puta. Prve godine nisam bio spreman, kao mladić od osamnaest, prvi put sâm u velikom gradu, izgubljen u vlastitim očekivanjima. Gluma je za mene prostor ljubavi i prijateljstva, gdje možeš pokazati pravoga sebe bez straha. U karijeri nastojim puštati stvari da se odvijaju same od sebe. Lakše je, a i manja je vjerojatnost da ću se razočarati.
Ivan Colarić
Odrastao sam u Zagrebu i imao bezbrižno i neopterećeno djetinjstvo, lišeno rasporeda i društvenih mreža. Bio sam hiperaktivno dijete, ali kažu da sam bio sladak pa me to izvlačilo. Glumu sam upisao iz trećeg pokušaja, pa recimo da je taj zadnji, ovako retrospektivno, bio zapravo blizu nekom ugodnom iskustvu. Gluma mi daje mogućnost da se osvještavam, budem ponekad u trenutku, zaronim u svoj unutrašnji pejzaž i uskočim u neke druge cipele, bez straha. Vrijeme studiranja na Akademiji bilo je uzbudljivo i izazovno. Neki od profesora promijenili su i rafinirali moj pogled na kazalište i život. Idealnu karijeru zamišljam ispunjenu radom s profesionalcima, novim ljudima, učenjem, slobodom, slušanjem sebe i drugih te vlastitim izborom.
Boris Barukčić
Navodno sam kao dijete bio jako živahan s obzirom na ratom potaknute selidbe iz rodne Banjaluke u Ljubljanu, pa Sesvete, Batinjane i konačno Daruvar. Sjećam se Unproforovog mlijeka u prahu. Kako su mi se roditelji rastali, živio sam s majkom i sestrom, oca posjećivao jednom u dva tjedna, uglavnom dosta konfuzna situacija za klinca. U Daruvaru sam pohađao osnovnu i srednju školu, bio sam blago introvertiran, ali imao sam dobro, kreativno društvo. Škola mi je dobro išla iako mi je knjiga najčešće koristila kao jastuk - pomno sam slušao ono što me zanimalo ili vješto koristio šalabahtere. Puno sam spavao. Slušao punk, metal, hip hop, popio puno lošeg vina. I igrao se kazališta. Na glumu sam upao iz petog pokušaja. Mislim da za mene vrijedi onaj klišej da sam trebao malo sazreti. Bio sam preopušten, nisam znao kako pristupiti i prkosom i kvalitetnim radom, i eto, isplatilo se. Ne mogu zamisliti da radim išta drugo s jednakom strašću. Idealnu karijeru zamišljam između toga da sam na ulicama sa šeširom, pozornici nekog kazališta u Berlinu i na setu nekog dobrog filma ili serije, samo da radim ono što volim - časno, predano, temeljito, bez muljanja, s odgovornosti prema društvu.... i da tu tamo snimim neku reklamu za lovu da bih imao za hranu i krov nad glavom.
Ivan Pašalić
Moje djetinjstvo se dijeli na dvije etape, to jest, na dva grada. Rođen sam u Zagrebu, ali od druge do osme godine živio sam u Beču , i to je bilo presudno za moj odabir glume. Roditelji su mi, naime, ondje držali videoteku, a kako sam jedinac, najbolji prijatelji su mi bili - filmovi. Pogledao bih film i onda ga cijelog odglumio, tako da mogu reći da se glumom bavim otkad znam za sebe. Djetinjstvo u Zagrebu je bilo jako cool. Pripadam generaciji koja je kompjutore i internet dobila vrlo kasno, tako da smo, neminovno, vrijeme provodili na ulici, i to je nešto što te formira kao dečkića iz kvarta. U srednjoj školi upisujem dramski studio Učilišta ZeKaeM-a, i gluma postaje hobi, a upisom na ADU životni poziv. Živim glumu od jutra do mraka, analiziram sebe, procese, odnose među ljudima, odnos prema životu. Kroz glumu sam naučio prihvatiti sebe takvog kakav jesam i korigirati se kao čovjek, a time i kao glumac. Moja idealna karijera bila bi ? Ufff... baš ona iz snova? Osvojiti Oscara, iskreno.