I Čehov i studenti glume majstori su humora i pronalaze ga u svakodnevnim, jednostavnim situacijama. A njihovi problemi i naši su problemi. Uz glazbenu pratnju koja oblikuje ritam i poentira komentarima te uz mnoštvo razigranosti i slobode u stvaranju, kao da su se vodili onom dobrom starom – Igraj svakog Čehova kao da ti je posljednji! Ovaj neodoljivi mladi autorski tim fotografirali smo na sceni Akademije, a kolegu Luku Kneza koji se baš taj dan razbolio, sami su kreirali. U Satiričkom kazalištu Kerempuh, 8., 9. i 10. svibnja oni koji dolaze, razotkrit će nam pikantne društvene probleme i bizarnosti ljudske psihe, ismijavajući se s kazališnim svijetom u koji se upravo spremaju kročiti i vlastitom pozicijom u njemu.
"Oni su posvećeni, čestiti, imaju velika srca i to ih povezuje. Imali smo vrlo otvoren proces od samog početka semestra. Baš sam ih željela istinski upoznati, a i sama sam bila u fazi da još slojevitije želim upoznati svijet oko sebe. Svi smo se otvorili jedni prema drugima i nekako transformirali zajedno kroz rad. Bez fige u džepu su, vrlo predani, pravi mladi profesionalci. Čehova i njegove humoreske sam izabrala jer mi se činilo zanimljivim da ih oni sami dramatiziraju. Koliko je meni poznato, barem za mojeg života, nitko ih još nije uprizorio u teatru. Željela sam da rade na materijalu koji će im omogućiti slobodu autorstva. To se uistinu i dogodilo. Svima im želim blistavu budućnost jer to doista zaslužuju", kaže nam njihova profesorica Dora Ruždjak Podolski.
RUŽICA MAURUS (2. godina diplomskog studija glume)
- U diplomskom ispitu igram sedam likova, ali ću opisati svog najdražeg Ivana. Ivan je stariji čovjek koji je došao u dućan, ali je zaboravio po što je došao. Na sve moguće načine se pokušava sjetiti stvari koju je zaboravio, ali ne ide. Boreći se nogama i rukama da objasni što treba, situacija postaje sve bizarnija. Sve humoreske koje smo odabrali bave se aktualnim temama, tipičnim likovima i situacijama u kojima smo se svi zasigurno ponekad našli. Iako možda naša glumačka budućnost statistički nije obećavajuća – ja joj se s uzbuđenjem veselim. Vjerujem da sve uvijek nekako dođe na svoje mjesto.
SLUČAJ TAMBURICA
- Kao djevojčica sam bila vrlo razigrana, vrckasta, živa, često bih zabavljala, odnosno ‘‘davila‘‘ članove svoje obitelji plesom, pjevanjem i imitiranjem, a isto tako bih se lako rastužila i zaplakala. Rekla bih da sam i radost i tugu intenzivno osjećala. U školi sam bila odlikašica, a doma izuzetno lijeno dijete, uvijek sam pronalazila načine kako da izbjegnem pomaganje mami oko kućanskih poslova. Voljela bih reći da su se stvari promijenile...(ali nisu.) Za mene je škola bila divan dio života, i osnovna i srednja. Voljela sam učiti, ići na dramsku i novinarsku skupinu, zborove, sakupljanje petica me posebno veselilo, bila sam vezana za svoje prijatelje s kojima sam voljela provoditi vrijeme i odrastati. Paralelno sam išla i u glazbenu školu gdje sam, iz ne znam kojeg razloga, kao glavni instrument odabrala tamburicu. Moji roditelji, zbunjeni mojim odabirom, nagovarali su me na klavir, ali moja ljubav prema Slavoniji je prevladala. Ubrzo sam požalila, pa sam odlučila upisati Srednju glazbenu školu i svirati klavir. Tu se rodila ljubav prema glazbi i pjevanju, što me je kasnije uvelike približilo meni samoj, kazalištu i umjetnosti općenito.
GLUMA NA PRVU
- S glumom sam se prvi put ozbiljnije susrela u srednjoj školi u dramskom studiju u Gradskom kazalištu Požega gdje sam stekla prvo glumačko iskustvo. Vrlo brzo sam spoznala da me to veseli i poželjela saznati nešto novo i naučiti ‘‘kako se glumi‘‘, tako da je odlazak na prijamni na akademiju bio logičan slijed. Moji roditelji, kao većina roditelja, nisu bili oduševljeni mojim odabirom, nadali su se da će se ponoviti "slučaj tamburica", ali eto... tu sam. Sad su i oni sretni zbog mene. Prijamni je pretežito stresno iskustvo s proplamsajima radosti, ali ipak sa sretnim krajem. To je svakom glumcu i glumici poseban događaj u životu jer je želja u većini slučajeva ogromna, a istovremeno znaš da je malo mjesta na listi. Srećom, upala sam iz prvog pokušaja pa nisam morala prolaziti tu agoniju više puta.
RAT I MIR
- O studiranju na Akademiji, pojedinim profesorima i iskustvima bih mogla napisati hrvatski "Rat i mir", ali ću ovaj put biti pozitivna i kratka. Budući da sam tamo praktički živjela zadnjih pet godina, proživjela sam i doživjela zaista svašta, od najljepših do najgorih trenutaka života, kako to već biva u životu. Naučila sam puno o glumi i o sebi, studiranje me izgradilo u osobu koja sam sada i nikada to ne bih mijenjala. Posebno sam zahvalna nekim profesorima i profesoricama koji su mene i kolege usmjeravali, učili i bili profesori u pravom smislu te riječi.
MOJE PJESME
- Moja velika strast je glazba, odnosno pjevanje. Upoznala sam mnoge žanrove, ali sam se odlučila pozabaviti ozbiljnije sevdahom. Iako imam bosanskih korijena, za sevdah sam prvi put čula u srednjoj i to je bila ljubav na prvo slušanje. U zadnje vrijeme sve češće imam koncerte i svirke i to mi uistinu veseli i ispunjava. Tek sada pred kraj studija sam opet počela imati vremena za prijatelje, izlaske, putovanja, češće odlaske doma u Požegu i zbog toga sam sretna.
MOJI SNOVI
- Voljela bih raditi i u kazalištu i na filmu i probati raditi sve što je u opisu glumčeva posla. Obzirom na trenutno stanje u našoj državi i omjer glumaca i radnih mjesta, budućnost nam, statistički gledano, nije nešto obećavajuća. Ipak, neizvjesnost i neka vrsta straha i iščekivanja dio su puta i rasta skoro pa svakog glumca, tako da vjerujem da će stvari doći na svoje mjesto. Za sad sam zadovoljna trenutnom situacijom, zahvalna sam na svim dobivenim prilikama i mislim da nas čeka uzbudljiva budućnost. Također, u budućnosti se vidim u teretani kako dižem utege i kako kažem "NE!" jumbo capricciosi iza ponoći.
LENA MEDAR (2. godina diplomskog studija glume)
- Igram jednu zaljubljenu djevojku, njemačkog trgovca, pobunjenog seljaka, ženu-morža, u tri nesreće omršavjelu staricu i kazališnog vlasuljara. Ukratko, igram sve što vole mladi. Mislim da je moja generacija trenutno u nekom ludom vremenu velikih i stalnih promjena. Okruženi smo trendovima koji se neprestano mijenjaju munjevitom brzinom, a ja ih uopće ne mogu slijediti. Ne želim generalizirati, ali nekako osjećam da se nalazimo u nekom prostoru generalne inertnosti, ne činjenja, svejednosti, što bih voljela da se promijeni. Najsretnija bih bila kada bi cijela moja generacija, ali i svi ljudi, postali hrabriji, usuđivali se i više se zabavljali.
MALA ŠEFICA
- Imala sam super djetinjstvo. Bila sam jako živahno i nestašno dijete, tako da sam svoje roditelje uvijek držala u treningu. Stalno sam izmišljala igre ili koreografije i tjerala roditelje, didu ili nekoga tko se tamo našao, da sudjeluju u mome showu. Voljela sam biti mala šefica. Kroz cijelu osnovnu i popriličan dio srednje škole moj život je bio obilježen sportom, moja obitelj je vrlo sportski orijentirana, pa sam takva i ja. Kao mala počela sam trenirati gimnastiku, pa ritmičku gimnastiku, nakon koje su slijedili skokovi u vodu, a na kraju sam najduže ostala u taekwondou u kojem imam i crni pojas.
SPORTSKA GLUMICA
- Išla sam u učilište ZKM-a još od desete godine, ali o upisu na studij glume počela sam razmišljati tek u srednjoj školi. Iako sam bila vrlo dobra učenica, ni u kojem predmetu nisam briljirala, činilo se da ništa neće bit od moje profesionalne sportske karijere, pa je ostala samo gluma… (smijeh). Studiranje na Akademiji je sigurno najljepši dio mojeg obrazovanja. Iako je bilo divnih i groznih trenutaka, ovdje sam odrasla, naučila nešto o ovom zanatu, upoznala neke od najvrjednijih ljudi koje trenutno imam u životu i saznala puno o sebi. Mislim da niti jedan fakultet ne može promijeniti osobu kao Akademija, jer ovdje stalno radimo na sebi. Bavimo se svojim glasom, svojim tijelom, svojim umom, svojom dušom, svakodnevno imamo priliku istraživati dijelove sebe i to je ono što je u ovoj profesiji najdragocjenije.
SRETNA I HRABRA
- Sebi u budućnosti želim da budem sretna i hrabra, što god radila i gdje god bila. Voljela bih moći živjeti od svog posla i nadam se da će taj posao biti gluma. A što je za mene gluma? Za mene je gluma naprosto super!
GEMIŠTI I REALITY
- U svom životu izvan ADU zgrade najviše volim biti sa svojom obitelji, čistiti, otići u prirodu, piti gemište i gledati reality emisije (to je moj najveći guilty pleasure).
NIKOLINA PRKAČIN (2. godina diplomskog studija glume)
- Svi igramo više lica i imamo prostora igrati se u potpuno različitim situacijama što je najveća ljepota ovog ispita. Pa sam tako ja: zbunjena zaručnica, čovjek koji mora reći prijatelju da mu je žena umrla, ali ne zna kako da mu to kaže; pijani operni pjevač, mlada udovica i rabijatni glumac koji umire. Težina moje generacije je neizvjesnost ne samo posla koji smo izabrali nego i društvene situacije u kojoj živimo. Mi smo generacija koja čini mi se lako pušta stvari, previše kalkuliramo i čini mi se da nismo odgajani u duhu da budemo predani i doslijedni u stavu, principima, radu i ostalom. Ljepota je to što smo mladi.
RAZIGRANOST
- Kao dijete bila sam zaigrana, ali iznimno sramežljiva i šutljiva. Djetinjstvo najviše pamtim po baki s kojom sam provodila većinu vremena budući da nisam išla u vrtić, a kod nje su vladali: red, rad i disciplina, ali ljubav i pažnja prije svega. Osnovnu školu sam nekoliko puta mijenjala, selila se, puno sam se mijenjala u tom periodu. Dok je srednja škola bila čisti gušt…
GLUMA KAO STRAST
- Strast prema glumi rodila se u srednjoj školi u raznim dramskim grupama koje sam pohađala. Sestra mi je oduvijek i zauvijek najveća podrška u životu. Roditelji se nisu previše uplitali, a mislim da su sad sretni i zadovoljni s mojim izborom. Sjećam se da mi je prijamni ispit bio stresno i lijepo iskustvo u isto vrijeme. Najviše ga pamtim po tome da nikad nisam bila umornija navečer nego u tih tjedan dana užeg izbora. I onda sam praktički provela zadnjih nekoliko godina danonoćno na Akademiji. Pojedini profesori su me divno usmjerili i na tome sam im jako zahvalna.
SLIKA BUDUĆNOSTI
- Idealna slika bi bila da radim i razvijam se iz projekta u projekt. Trenutno mi je to jedini fokus.
PRIVATNI SVEMIR
- Druženja, čitanje, istraživanje. Teško mi je odvojiti privatno vrijeme od vremena koje provedem radeći za ispit, predstavu ili snimanje jer zapravo se sve to pretapa. Ne mogu pobjeći od onoga što trenutno radim i to mi ni ne smeta.
LUKA KNEZ (2. godina diplomskog studija glume)
- U ovih naših deset ludih humoreski svatko od nas utjelovljuje više likova. Pa tako i ja igram kazališnog producenta s padavicom, manipulirajućeg zaručnika, isfrustriranog ratnog lječnika, dresiranog plemića i seksualno povodljivog voditelja. Moja generacija je generacija kojoj je sve dostupno nadohvat ruke, navikli smo da stvari i informacije dobivamo odnosno nalazimo brzo. Zaboravili smo ili smo jednostavno naviknuti na preskakanje procesa dolaženja do ljepote. Pokušavam se iz dana u dan izmicati iz te kolotečine u kojoj se nalazimo. Možda se baš i zato bavim glumom jer nekako vjerujem da bez procesa ne postoji ljepota stvaralaštva.
ZAMAŠTANI MULTITASKER
- Kao dijete sam bio neumoran, nasmijan, živio sam u mašti, sve što sam gledao zamišljao sam da sam ja u tome svijetu. Sramežljiv prema vanjskome svijetu, otvoren prema svome krugu ljudi, iskren, nisam nikad znao lagati, a kad bih i pokušao sve bi mi se vidjelo na licu. Atmosfera djetinjstva mi je bila zaigrana i sretna, rado je se sjetim. Neprekidno sam morao biti negdje osim kad sam trebao spavati. Osim škole, pohađao sam sve što se moglo pohađati: sportovi, glazbena, dramska, a ono slobodnog vremena što bi mi ostalo provodio bih s prijateljima u kvartu. Te izvannastavne aktivnosti ujednačeno su pratile izgradnje kućica u šumi i prodavanja školjki na ulici za vrijeme osnovne škole do prvih ljubavi i izlazaka u srednjoj školi. Nekako se i u tom ispunjenom “rasporedu” našlo i vrijeme za učenje. Pretpostavljam da mi je sve navedeno bilo dopušteno jer sam bio odličan učenik.
GLUMAČKO RAZOTKRIVANJE
- Glumu sam otkrio zahvaljujući mami koja mi je došla s prijedlogom da upišem dramsku krajem osnovne škole i da se okušam u tom smjeru, a paralelno da se probam riješiti sramežljivosti koju sam imao prema vanjskom svijetom kroz igru. Nakon toga su se stvari slagale same, otkrio sam mjesto gdje sam se osjećao najugodnije, i preko jedne, druge došao sam do treće dramske Drame plus, gdje sam upoznao Vinka Radovčića koji me uveo u svijet gdje postoji mogućnost da se time i bavim, pa tako i mogućnost studiranja glume na Akademiji dramske umjetnosti. Obitelj mi je bila podrška u želji da se bavim onime što volim.
PRIJAMNI KAO DIJETA
- Sam prijemni je bio stresno, toliko stresno iskustvo da sam na svoje mršavo tijelo izgubio par kila. Neizmjerna želja da upadneš tjera te da pretjerano analiziraš svaki svoj korak u tom kratkom periodu. Ali, sve se odvilo kako treba, hvala Bogu. Kad odgovaram na ovo pitanje automatski se sjećam svog užeg kruga u koji sam prošao s kolegom Jakovom Zovkom, a evo nas sad - diplomiramo zajedno. Teško mi je sročiti godine studiranja u par rečenica. To je nešto toliko široko. Osim što sam se upoznao s divnim prijateljima, kolegama bez kojih danas ne mogu zamisliti svoj život, mogu reći da uz sve dobre i loše stvari, Akademija mi je omogućila da upoznam ključne stvari koje čekaju svakog glumca u procesu stvaranja pod mentorstvom inspirativnih profesora.
IGRA
- Vidim sebe u nekom prostoru, možda i na otvorenom, u pokušaju da se ostvarim najkvalitetnije kao osoba, okružen obitelji, ljudima koji su s razlogom tu, skupljajući iskustva u kazalištu i na filmu. Na razgovoru za upis na diplomski studij glume redatelj Bobo Jelčić me pitao gdje bih baš volio raditi, pa sam ja odgovorio Royal Shakespeare Company - možda je to bilo sanjarenje bez zadrške, ne znam što će biti za 5 ili 10 godina. Vodim se time da radim svoj posao najbolje što mogu, ali da se pritom ne zaboravim igrati, da se ne zatvaram u prostoru koji ti nudi da se otvoriš i prepustiš slobodi stvaranja. Gluma je za mene taj prostor.
STVARNOST
- Slušanje muzike, gledanje serija i filmova, veliki sam fan "Gospodara Prstenova" pa pokušavam barem jednom godišnje pogledati trilogiju. Volim druženje i izlaženje s prijateljima, imam veliku želju putovati pa me nekako veseli budućnost da to i krenem ostvarivati. Kuham, treniram i na zimu čekam ljeto, a na ljeto zimu, kao i uvijek do sada.
TONI KUKULJICA (2. godina diplomskog studija glume)
- Svaka generacija sa sobom nosi određene probleme i prednosti, po tome nismo ništa drugačiji od ostalih, ali mislim da se više nego ikad prije moramo zauzimati za sebe i boriti se za ono što zaslužujemo, paziti jedni na druge, biti prije svega kolege i prijatelji, a ne konkurencija, jer samo zajedno možemo napraviti promjenu i ostaviti trag…
TRAGANJE
- Kao dijete sam bio dosta povučen i sramežljiv, uvijek sam se skrivao iza mamine noge i virio kada bi nekoga sreli na ulici. Atmosfera mog djetinjstva je bila jako ugodna, puna ljubavi i zabave, a najviše bih istaknuo ljeta provedena u Splitu kod bake i djeda, nema do splitske ekipe. U osnovnoj školi sam se bavio svim i svačim - od pet, šest različitih sportova, dramske grupe i igranja video igara do druženja s prijateljima i nabijanja lopte po igralištu. Srednja škola je bila komplicirano razdoblje, nisam točno znao što želim u životu, gdje pripadam i većinu vremena sam provodio u teretani izbacivajući svoje hormone i negativne osjećaje.
ODLUKE
- S glumom sam se prvi put susreo u osnovnoj školi, preko dramske grupe u kazalištu Marina Držića pa zatim i u školi, no pravu odluku da se želim baviti glumom sam donio tek u drugom ili trećem razredu srednje škole kada sam morao odlučiti čime se želim baviti u životu. Moja obitelj mi je oduvijek bila podrška i dugujem im jako puno zbog povjerenja i financiranja koje su mi pružili. Iskustvo prijemnog ispita užasno je stresno i važno, o tih sljedećih dvadesetak minuta ovisi ostatak tvog života. Divim se svakome tko je ikad morao proći kroz to. Ne bih ga više nikada htio ponoviti, ali sada imamo audicije koje nam nadomjeste taj osjećaj.
VOŽNJA VLAKOM SMRTI
- Studiranje na Akademiji, to jest akademijama u mom slučaju, u Rijeci i Zagrebu je kao jedna vožnja vlakom smrti, ima svoje uspone i padove, muka ti je većinu vremena, no na kraju preživiš i otiđeš sa osmijehom.
FILMSKI OVISNIK
- Moja najveća ljubav je FILM, uvijek bio i uvijek će biti, te svoju idealnu budućnost zamišljam baš tako, na filmu. Prvenstveno ispred kamere kao filmski glumac ali potencijalno i kao scenarist jednog dana, možda čak i redatelj, ali to bih ostavio za kraj. San mi je sudjelovati na filmskim festivalima, radit dobre filmove, gledat dobre filmove i naravno skupit koju nagradu, barem jednu palmicu iz Cannesa.
NEPRIJATELJ DOSADE
- Ja sam čovjek s puno hobija jer se užasavam dosade, dosada je moj najveći neprijatelj jer sa sobom donosi puno depresije i egzistencijalne krize. Zbog toga konstantno uživam u glazbi, skupljam gramofonske ploče, sviram i radim svoju glazbu. Trudim se trenirati, bilo da je to trening snage, joga ili basket s ekipom, volim se oznojiti i biti fizički aktivan. Također uživam u fotografiji, pogotovo analognoj, iako je to danas postao jako skup sport.
JAKOV ZOVKO (2. godina diplomskog studija glume)
- Igram mnogo likova, ali najdraži mi je ipak gospodin Pomojev. On je savršen prikaz svega što ne valja u Lijepoj našoj i vjerujem da će se svatko tko ga vidi, složiti s mojom tvrdnjom. Jedino o čemu sanjam je da imam priliku birati što želim raditi, da zadržim svoj privatni život za sebe i da znam da u svakom trenutku dajem sve od sebe. A sad, gdje ću biti i što ću raditi – to prepuštam životu…
MAMA, NEMOJ OVO ČITATI!
- Ja sam bio mlađi brat, što bi značilo nekoliko stvari: nasljeđivao sam odjeću od brata, bio sam razmažen i obožavao sam pažnju. Jedna stvar ostala je ista i dan danas - volim pažnju! Osnovna i srednja škola su mi bile kompletne suprotnosti. Dok sam u osnovnoj bio miljenik svojih učitelja i redovni marljivi učenik, u srednjoj sam bio nešto manje redovan, nešto više kao razredni klaun.
POKUŠAJI
- Želja za studiranjem glume mi se javila u srednjoj, ali zbog straha od neuspjeha nisam se ozbiljno primio tog sna sve do par godina nakon što sam završio srednju školu i počeo studirat povijest. Zahvalan sam na divnoj obitelji koja mi bila podrška i vjetar u leđa tijekom nebrojenih pokušaja na prijamnom ispitu. Tri puta sam pokušavao i drago mi je što jesam jer me to izgradilo, jer sam imao prilike razvijati se kroz neuspjeh. Sjećam se dvije stvari s prijamnog. Jedna je da sam bio s mojim dragim Lukom Knezom u grupi, a druga je da sam na zadnji dan prijamnog došao u crnom odijelu i cipelama. Bio je to zapravo dosta dobar prijamni!
GLUMI NE ZAMJERAM NIŠTA
- Studiranje glume je prije svega izazovno - možeš zaboraviti na prijatelje, hobije i vanjski svijet, barem prve dvije godine, a nakon toga ionako više nemaš ni prijatelja, a bome ni hobija. Privatnih strasti nemam mnogo, osim psa, teretane i košarke. Zbog glume nisam stigao održavati stvari u svojoj blizini. I moram priznat glumi ne zamjeram na tome…
VID LEŽ (3. godina preddiplomskog studija Dramaturgije)
"Čini mi se da moju generaciju i mene skupa s njom čekaju grozne stvari. U idealnoj slici svoje budućnosti sam natrag u Zagorju. Sretan..."
Studij dramaturgije upisao je slučajno. Tako tvrdi. Do četvrtog razreda srednje škole bio je uvjeren da ću studirati informatiku ili nešto slično od čega se može živjeti, ali nakon što ga nisu primili ni na FER ni na ZŠEM bio je prisiljen upisati Dramaturgiju.
"Prijemni ispit za mene je bio dosta zbunjujuć jer su ga najavljivali kao najstrašniju stvar na svijetu, a zapravo te jedan čovjek gleda kako pišeš pet sati i onda drugi dan pričaš o tome što si napisao, pa upadneš. Ako je tako lako upasti na dramaturgiju, sigurno je i na glumu. Što se studiranja na Akademiji tiče, preporučio bih svakome. Moj život van ADU zgrade izgleda tako da odgovaram na poruke ljudima koje gledam u ADU zgradi."
PATRIK SEČEN (1. godina diplomskog studija Kazališne režije i radiofonije)
"Režiranje Hamleta na Eiffelovom tornju, svjetske turneje, kratka epizoda u Hollywoodu, pa onda možda jedan Krleža u HNK. Možda. Tako zamišljam svoju budućnost. Mislim da smo razočarani svijetom i da mu pristupamo ili sa cinizmom ili s rezignacijom. Čini mi se da je vrijeme u kojem mi mladi živimo puno prijelomnih točaka u svim sferama života: informatici, politici, ekologiji, medicini, općenito u tehnologiji... Pitam se trebamo li se u umjetnosti baviti tim prijelomnim točkama, ili ponuditi neku alternativu, bila ona neka vrsta eskapizma ili otvaranje nekih novih pitanja. I kako se odnositi prema novim tehnologijama, posebice u kazalištu?"
Patrik je prije upisa na Akademiju dramske umjetnosti studirao na Filozofskom fakultetu i tamo je izrežirao jednu studentsku predstavu. Nakon toga je dobio osjećaj da je to "to", da je režija ono s čime bi se trebao baviti u životu, da je intuitivno razumije, da ima neki poriv da se njome bavi i da može u to unijeti puno strasti. Prijamni ispit mu je prošao iznenađujuće glatko.
"Ljudi ti svašta napričaju o tome, i vjerujem da je nekima stvarno loše iskustvo, ali ako se temeljito spremiš, ne bi trebalo biti problema. Mislim da je najviše stvar motivacije. Što se tiče studija, svačemu sam svjedočio. Bilo je lijepih, ali i vrlo upitnih stvari. Puno idem u prirodu kad stignem, planinarim. Sviram bubnjeve, igram košarku. Uglavnom, pokušavam se opustiti i raditi nešto fizički zahtjevnije."
FILIP RUTIĆ (3. godina preddiplomskog studija Dramaturgije)
"Generacija smo kojoj se previše toga predbacuje. Mislim da se dobro držimo s obzirom da vrijeme u kojem živimo podrazumijeva više nesigurnosti i promjene nego ikad. Volio bih oboriti neki rekord. Recimo da prestignem Dinu Pešuta po broju nagrada Marin Držić."
Trebalo mu je par godina i završen preddiplomski studij sociologije da odluči upisati dramaturgiju. Nakon malo lutanja i istraživanja procijenio je kako mu je studiranje na ADU dobra šansa da se bavim onime što ga zanima i inspirira.
"Na prijamnom je, sjećam se, bilo jako vruće, ali to mi je jedina zamjerka. Studij dramaturgije na Akademiji je odličan i preporučam ga svakome tko ima interes za izvedbene umjetnosti."
TEA ĆORLUKA (1. godina diplomskog studija Kazališne režije i radiofonije)
"Mi smo pripadnici generacije koja sigurno može puno više nego što nudi. Čeka me još jedna godina studija, a nakon toga – tko zna. Znam da bih za početak željela malo putovati i upoznati se s kazališnom praksom u inozemstvu."
Dugo joj je trebalo da se ohrabri i pokuša upisati akademiju, iako je oduvijek bila fascinirana kazalištem i filmom. Nekoliko godina je sudjelovala u radu dramskih skupina i shvatila da je proces stvaranja kazališne predstave nešto čime se želi baviti.
"Od djetinjstva sam govorila da želim živjeti u kazalištu, a to se na neki način sada i ispunjava. Za prijemni ispit se potrebno dobro pripremiti, a ‘najstrašniji‘ dio je usmena eksplikacija koncepta pred komisijom. Studiranje na akademiji može biti i jako lijepo i grozno, kako koji dan. Teško je opisati iskustvo studiranja na ovom fakultetu ljudima koji su izvan tog svijeta."
U privatnom životu joj uz silne studentske obveze uvijek ostane nešto vremena za kavice i druženje s prijateljima, dobre serije, filmove, koncerte, izlete... Jedino što trenutno ne stigne su neka duža putovanja, ali, i na to će doći red.
