Ako nemate ništa protiv, potpredsjedniče, dozvolite mi da završim pa možemo voditi razgovor, ok?", rekla je Kamala Harris, demokratska kandidatkinja za potpredsjednicu SAD-a Mikeu Penceu, koji trenutno obnaša tu funkciju. Sa smiješkom. Bio je to samo jedan od mnogih trenutaka koji su postali instant meme. Harris je još jednom s velikim smiješkom, ali odlučno rekla: "Ja govorim" kad ju je Pence prekinuo usred rečenice. Više puta.
Osim tih odgovora, i njezine facijalne ekspresije postale su meme jer mnoge su se žene prepoznale u tim situacijama - kad ih muškarci prekidaju usred rečenice, ne dopuštajući im da dovrše misao.
Pence je isto radio i moderatorici Susan Page, novinarki USA Today. Stalno je govorio preko nje, prekidao je, nije poštovao vrijeme koje je dobio i, kritičari pišu, nije odgovorio ni na jedno pitanje izravno. Slično se ponašao i njegov šef, predsjednik Donald Trump na prvoj debati s Joeom Bidenom, što je toliko izludjelo demokratskog kandidata da je, izmučen stalnim prekidanjima, u jednom trenutku očajnički rekao: "Hoćeš li više začepiti, čovječe!?"
Kamala Harris nije izgubila živce, a sve žene znaju i zašto. Kao žena, k tome još i ne bijela žena u Americi, ova odvjetnica i senatorica navikla je na ovakvo ponašanje. Muškarci koji je ne shvaćaju ozbiljno, patroniziraju, objašnjavaju stvari koje ona zna bolje od njih, prekidaju dok priča jer ju ne poštuju i misle da nema ništa pametno za reći.
Pojava prekidanja često ide ruku pod ruku s mansplainingom, situacijom da muškarci objašnjavaju nešto ženi ili drugom muškarcu u patronizirajućem tonu, često zanemarujući činjenicu da druga osoba ima veće znanje i/ili iskustvo o određenoj temi. Točnije, prekidanje usred rečenice jedan je mogući dio mansplaininga.
Slično je radio Donald Trump Joeu Bidenu, dakle i muškarci sami mogu biti "žrtve" mansplaininga. Problematično je što je za žene to uobičajeno ponašanje s kojim se moraju naučiti nositi u životu, dok se muškarcima to događa sporadično, ako baš naiđu na nekog svog malog Trumpa.
Također, naravno da se i žene mogu tako ponašati, ali je činjenica da se to događa rjeđe zbog kulture u kojoj živimo, a u kojoj se muški glasovi češće i više čuju nego ženski. Kad ste posljednji put čuli ženu da nekom muškarcu s patronizirajućim tonom govori: "Oh, dušo. Sad ću ti ja objasniti kako to treba ići..." Ne govorim samo o profesionalnom životu, gdje se nerijetko može čuti da muškarci nazivaju žene "srećo" i "dušo", ali obrnuto i ne baš. To je problem s kojim se žene suočavaju i kod kuće, u intimnim vezama ili odnosu s članovima obitelji, a sve zbog pretpostavke da žene ne znaju i ne mogu napraviti nešto, dok muškarci znaju bolje.
Tako su neki od najčešćih primjera mansplaininga oni kad muškarci objašnjavaju ženama nešto o njihovim tijelima, životima, iskustvima ili feminizmu.
Osobno sam doživjela da mi muškarac objašnjava menstruaciju (Wow, hvala, nije da je imam svaki mjesec već 20 godina), oralnu kontracepciju, odnosno kontracepcijske pilule (Wow, hvala, nije da sam ih koristila gotovo cijelo desetljeće), moje seksualne fantazije, odnosno kakve bi one trebale biti (Wow, hvala, ali zaista - ne), a čula sam i kako mi govore da nemam pojma o glazbi jer mi se nešto sviđa ili ne sviđa. Muškarci koji nisu novinari i nikad se novinarstvom nisu bavili također su mi objašnjavali kako bih trebala raditi svoj posao, koji radim već skoro 10 godina, a možda jedno od najdražih mi je bilo pitanje o jednom filmu. Nakon prvog pitanja je li mi se film svidio, uslijedilo je: "Ali, jesi li ga razumjela?"
Znali su mi muškarci objašnjavati i feminizam, bilo je teza o pobačaju i silovanju, a jedan bivši dečko objasnio mi je i kako su žene same krive jer se boje muškaraca koji im dobacuju na ulici ili onih koji ih slijede kući po mraku i slično. Zašto, pitate se?
"Zato što ste slabiji spol, ali ne morate biti. Možete sve vježbati kako biste bile jače i mogle istući muškarca koji vas želi napasti. Umjesto toga, vi vježbate jogu i slično, normalno da se bojite."
Mansplainanje je i kad vas rođak pita kad ćete imati djecu, a onda na vaš odgovor da "niste sigurni da ćete ih uopće imati" zgroženo kaže da ćete se "sigurno predomisliti jer se ništa ne može uspoređivati s majčinstvom".
Prijateljici je bivši dečko rekao da je sama kriva što ne može doživjeti orgazam i da bi morala malo poraditi na tome jer to utječe na njihovu vezu. Prihvatila je sugestiju i našla novog.
Ukratko, da, muškarci vole objašnjavati ženama kako su u krivu, kako trebaju živjeti svoj život i kako se trebaju ponašati. Koji je razlog za to, ne znamo. Je li ego, nesigurnost, osjećaj da imaju pravo na to? Da spriječim odmah komentare u stilu "ali, nisu svi muškarci takvi", naravno da ne mislim da su svi muškarci takvi - nitko to nije rekao. Ali, govorimo o društvenoj pojavi pa pokušajte ne shvatiti ovo kao izljev gnjevne feministkinje koja mrzi sve muškarce. Samo gnjev i feminizam su točni u toj rečenici.
Mansplaining je nešto što bismo mogli nazvati mikroagresijom - nitko vas nije udario ili izravno oštetio, no pokazuje duboko nepoštovanje i zanemarivanje vašeg mišljenja i znanja. Činjenica da se češće događa ženama pokazuje kako se radi o seksističkoj praksi koja za cilj ima ušutkavanje žena i umanjivanje njihove vrijednosti.
Nisam nikad osobno uvrijeđena kad mi se tako nešto dogodi, ali moje mišljenje o toj osobi odmah se mijenja na gore jer mi je jasno da me ne poštuje dovoljno da bi mislio da znam nešto o, npr. svom orgazmu ili feminizmu.
Ključ svega, naravno, je u patrijarhalnom sustavu u kojem su muškarci naviknuli na to da ih se sluša i da su u pravu te da nitko ne propitkuje njihovu kompetenciju, dok žene uvijek moraju dokazivati da su dobre, čak i ako su objektivno bolje. Zato je Kamala Harris reagirala smireno i odlučno. Znala je u kakvoj se situaciji nalazi, ali je bila i potpuno sigurna u ono što govori. Očekivala je da će je se prekidati, da će ju pokušati degradirati patronizirajućim pristupom i nije dopustila da je to zaustavi.
Također je znala što će se dogoditi ako pretjerano agresivno reagira - prozvat će je histeričnom. Previše je emocionalna. Ne može se kontrolirati. Ne zna se ponašati pred kamerama, ne može izdržati pritisak, kako će onda obnašati tako visoku i odgovornu dužnost? Nitko se nije pitao može li Biden biti predsjednik ako ga je Trump toliko izbacio iz takta. On nije "histeričan", ali Kamala bi zasigurno bila takva.
Možda niste pratili nijednu od debata, ali ono što su one pokazale potpuno je suprotno uvriježenom mišljenju da su žene previše emocionalne da bi obnašale visoke dužnosti. Dok Biden nije mogao sačuvati smirenost uz živčane upadice Donalda Trumpa, Kamala Harris ostala je staložena i uvjerljivo pobijedila. No, ne moramo potezati do SAD-a da uvidimo paradoks ovog stereotipa o "emocionalnim" ženama i "racionalnim" muškarcima.
U posljednjih desetak dana svjedočimo nabacivanju loptice i mjerenju veličine dovitljivih uvreda i doskočica premijera i predsjednika države. Dva visokopozicionirana muškarca međusobno su se izvrijeđali, a predsjednik je otišao i koji korak dalje pa je počastio svakoga tko mu se usput našao na putu.
Dečki, što je bilo, zašto ste tako nervozni? Jesu li oni dani u mjesecu? Očito je da su muškarci nesposobni kontrolirati svoje emocije, ne znam zašto ih uporno izabiremo za najviša mjesta u državi i drugim važnim institucijama i kompanijama...
Dakle, jasno je koliko su licemjerna mjerila koja imamo za muškarce i žene. Jer da su se žene na visokim pozicijama počele tako "častiti", proglasili bi ih ludima, histeričnima, osjetljivima, previše osjećajnima, nesposobnima za argumentiranu raspravu, našli bi se i neki "šaljivci" koji bi zaključili da dugo nisu imale spolni odnos pa su zato nervozne... Borba ova dva nervozna pijetla prolazi tako da se svi tobože zgražaju, ali nitko ne stavlja pod upitnik njihovu sposobnost racionalnog odlučivanja.
Kad muškarci izražavaju mišljenje i ne primaju kritike, oni su samopouzdani i asertivni; kad se žene ponašaju na isti način, onda su pune sebe i bahate. "Ponašanje je isto, samo je rod drugačiji", rekla je nigerijska spisateljica i aktivistkinja Chimamanda Ngozi Adichie.
I zbog toga, treba zahvaliti Kamali Harris na svim reakcijama tijekom debate kojima je uspjela srušiti stereotipe o ženama na visokim pozicijama i dati nam neke mehanizme koje ćemo s radošću i velikim smiješkom primjenjivati svaki idući put kad nas muškarac prekine usred rečenice ili na naše izražavanje stava krene s: "Pa, zapravo..."
