Mike Walsh je futurolog, globalni nomad i izvršni direktor globalne konzultantske tvrtke Tomorrow koja se bavi svojevrsnim projektiranjem, osmišljavanjem tvrtki za stoljeće pred nama. Autor je tri bestselera: "Algoritamski vođa", "Futuretainment" i "Rječnik opasnih ideja". Pisao je ili piše za niz međunarodnih publikacija uključujući Inc. Magazine, BusinessWeek, Forbes i Wall Street Journal te je suradnik časopisa Harvard Business Review, Inc., BusinessWeeka, Forbesa i Wall Street Journala.
Povodom gostovanja na nedavno održanoj konferenciji "Future Tense" u zagrebačkoj Laubi, razgovarali smo o sutrašnjici, neoslobođenim potencijalima i gdje radimo nakon pandemije.
Budući da ste CEO tvrtke Tomorrow, ne mogu si dopustiti da vas ne pitam – kako definirate "sutra". Kada sutra zapravo počinje/završava?
- Odabrao sam naziv "Tomorrow" jer za mene taj naziv predstavlja paradoks između "biti u budućnosti" i biti joj dovoljno blizu da te tjera na akciju. Shvatio sam u razgovoru s ljudima da, primjerice, osobama koje govore španjolski jezik mañana (sutra) znači nešto sasvim drugo, tj. da vjerojatno neće ništa napraviti (šala). Ideja o "Tomorrow" je o stvaranju bliskosti budućnosti. Također, budućnost nije nešto neizbježno, nego proizlazi iz naših sadašnjih odluka.
Moramo preispitati kako i gdje radimo – što je veći problem? Kako to vidite?
- Bilo je puno rasprava o radu na daljinu. Smatram da je to za mnoge od nas bio intrigantan društveni eksperiment u kojem smo si morali postaviti ključno pitanje: "što se događa kada napustiš ured i nastojiš odraditi svoj posao uz djecu, kućne ljubimce i sve ostale smetnje i dnevni kaos u svakodnevnom životu?" Osim toga, moraš imati uključenu kameru koja prati kako reagiraš te izgledaš li primjereno ili ne. U jednu ruku, rad na daljinu je mnoge spasio od putovanja na posao, dok je za druge predstavljao veliki izazov. Prema mom mišljenju, promjena se nije dogodila u pogledu toga gdje radimo nego kako. Vjerujem kako je ovo samo početak istraživanja kako će se u budućnosti promijeniti organizacije i radna mjesta. Ne radi se samo o tome da sada možemo raditi posao izvan ureda, nego ćemo se zapitati što je uopće ured. Što je zapravo organizacija? Kako ćemo donositi odluke? Kako ćemo stvarati timove? Što znači karijera? Hoćemo li i dalje jednako razmišljati o radnim pozicijama i titulama? Kako ćemo osigurati redovito učenje novih vještina? Pandemija nas je natjerala da se zapitamo vrlo interesantna pitanja o načinu rada, a mislim da zapravo tek počinjemo odgovarati na njih.
Kako osloboditi naš budući potencijal? Postoji li neka opća formula?
- Najbolji način za postizanje budućeg potencijala, bilo da se radi o pojedincu ili organizaciji, je postavljanje tzv. opasnih, nelagodnih pitanja. Opasno pitanje za mene znači izazivanje nelagode kod ljudi kojima je pitanje postavljeno jer predstavlja direktan izazov statusu quo, tj. standardnom razmišljanju i tradicionalnom načinu rada. Mislim da je Oscar Wilde rekao "Sve dobre ideje su opasne". Vjerujem kako nas postavljanje nelagodnih pitanja vodi prema novim perspektivama što je dragocjen način postizanja budućeg potencijala.
Što biste rekli da je najveći izazov u ovom kriznom razdoblju?
- Trenutno nam je najveći izazov proći kroz dan što uspješnije te donositi svakodnevne odluke u neizvjesnom vremenu. Ponekad je teško stvoriti nove aktivnosti kada postoje dokazi o patnji i kaosu koji se trenutno događaju. Nažalost, morat ćemo se s vremenom prilagoditi jer trenutno doživljavamo veliki stres. Svaki mjesec ili dan događa se nešto drugačije što nam otežava planiranje. Mogućnost donošenja dobrih odluka u neizvjesnim vremenima postat će ključna vještina za lidere. Tijekom pandemije sam naglasio da pogledamo ljude oko sebe koji su dorasli zadatku, koji se znaju prilagoditi i "biti hladne glave". To su ljudi koje ćemo trebati u budućnosti jer ovo nije zadnja kriza koju ćemo doživjeti.
Govorili ste o pojavi generacije AI – možete li nam reći više o njima?
- Ovo je interesantna tema. Za sve koji imaju malu djecu, ova je tema zanimljiva već nekoliko godina. Svi oni koji su s djecom morali proživjeti karantenu zapravo su gledali generaciju koja odrasta sa setom digitalnih iskustava koja su oblikovana pomoću baza podataka i umjetne inteligencije. Ako samo razmislite, vaša djeca ne slušaju samo glazbu, oni slušaju Spotify; ne gledaju televiziju, oni gledaju YouTube; ne igraju se s vršnjacima, nego igraju Minecraft ili bilo koju drugu digitalnu igricu. Sve to stvara potpuno novu generaciju koja ima potpuno drugačija očekivanja o svijetu rada. Kako ta generacija odrasta i prijavljuje svoje prvo osiguranje ili počinje razmišljati o karijerama, njihova očekivanja o dizajnu tih usluga te odanosti brendovima bit će drastično drugačija od prethodnih generacija.
