Odgovor je DA na oba pitanja? Ništa neobično, rodnim stereotipima prožeti su nam životi i često se moramo dobro potruditi da ih ne "mislimo" i prema njima djelujemo. Upravo zbog toga smo u suradnji s tvrtkom Auto Benussi povodom Dana žena odlučili propitati stereotipe o ženama u prometu pri čemu su nam sugovornice: glumica i redateljica Sara Stanić, poduzetnica i dizajnerica Josipa Maras te inspicijentica i fotografkinja Sonja Dvornik.
Pretpostavka njihove emotivne, intimne i svakako – poslovne emancipacije bila je vozačka dozvola. Dotakli smo se (klasičnih) stereotipa, autoseksizma, ali i destinacija koje vole, glazbe koju slušaju te sigurnosti.
JOSIPA
- Iako sam uvijek veliki optimist, poprilično sam sigurna da će me nadživjeti postojeće predrasude da su muškarci bolji vozači. Korijen leži u povijesnom položaju ženu. Budući da je žena bila ta koja je uglavnom više orijentirana na obitelj i domaćinstvo, samim tim, njezino kretanje bilo je znatno manje od muških predstavnika. A vožnja je, kao i sve - potrebni su samo prijeđeni kilometri kako bi bili što bolji i sigurniji za volanom.
SARA
- Osobno, najviše me smeta kad je tip u nekom skupom, ogromnom automobilu smatra se da je on „baja“, sam ga je kupio i logično je da je bahat na cesti, a kad je žena onda se komentira „što joj je tip (tata, dečko) kupio toliki auto kad ga ne zna voziti“? Ima ih hrpe, naravno, ali ovaj me uvijek izbezumi. Borba protiv stereotipa nije samo na polju vožnje, nego u društvu generalno i još moramo raditi korake u smjeru jednakosti. Što se prometa tiče, mislim da se radi napredak povećanjem broja instruktorica u auto školama jer mnogim ženama mnogo znači opcija da ih vožnji uči žena.
SONJA
- Najčešći stereotipi su da su žene loše vozačice, da loše parkiraju i da im je loša orijentacija. Osobno se pronalazim u ovom zadnjem: ako ne upalim GPS, vrtim se kao mačka oko vruće kaše.
SARA
- Moj stil vožnje se može opisati kao „pravedno-uzrujano-komentatorski“ – što znači da ne radim razliku po spolu, ali često naglas opletem po inteligenciji. Jako sam pedantan vozač: vodim brigu o ograničenjima, pazim na druge, koncentrirana sam, ali moj temperament reagira kad vidim nešto glupo, da ne spominjem opasno. Uvijek mi poslije bude žao i često tek naknadno pomislim: ”Stvarno, Saro, čemu toliko uzrujavanje?”
JOSIPA
- Budući da sam majka kćeri i sina, zaista se trudim na takve stvari uvijek gledati objektivno u odnosu na spol. Vozač je vozač, važno je samo da se poštuju pravila. Zaista mi loše sjedaju komentari poput "sigurno je žena za volanom", ali zato višestruko uživam kada se uspostavi da je suprotno.
SONJA
- Eh, ja vičem na sve pa i na sebe samu. Mediteran u meni odmah proradi.
JOSIPA
- Pa čak ih i nemam (smijeh).
SONJA
- Da, moja loša orijentacija koja spada pod stereotip. I moj vlastiti autostereotip, ujedno. Puno sam se puta dobro nasmijala na svoj račun.
SARA
- Baš sam neki dan u obitelji provodila interno istraživanje o mojoj samouvjerenosti u prometu. Zapitala sam se da možda puno griješim, ali ne primjećujem, i da možda tako – da su oni u pravu - misle i ljudi koje svakodnevno srećemo na cesti u nekim suludim kršenjima prometnih pravila. Malo je reći- oprala me paranoja. Svi su me uvjeravali da super vozim ali… Vozila sam u trenutku istraživanja pa je možda za njih bilo pametnije da me ne ljute onime što stvarno misle.
SARA
- Procjena u kojoj brzini moram biti na uzbrdici. Nikakvih problema s parkiranjima, raskrižjima, ni s čim drugim, ali osluškivanje motora i koliko se muči na uzbrdicama, prebaciti u veću brzinu ili ne - to mi i sada traži malo koncentracije.
JOSIPA
- Moj sustav za orijentaciju je poprilično zakazao, stoga određivanje lijeve i desne strane za mene svakodnevno predstavlja velik utrošak koncentracije. Srećom uvijek znam kojom se rukom prekrižim. Kada vozački ispit polažeš u gradu koji ima jedan kružni tok i jedan semafor koji radi samo za sv. Antu, svaka situacija u prometu koja ti se može dogoditi mimo ljubuških kapaciteta u početku zaista predstavlja veliki izazov. Ne moram vam ni govoriti kako sam se osjećala na trećoj godini faksa, u Los Angelesu na cesti s osam traka. Mi iz Ljubuškog se tek u Mostaru imamo prilike naučiti prestrojiti, a ja tu priliku nisam iskoristila pa sam zazvala Sve One Kojima Se Molim da me izbave iz tog kružnog toka. Čuli su me.
SONJA
- Kad sam tek učila voziti bilo je prestrojavanje, a danas vozim automatizmom i ne vidim ništa kao prepreku.
JOSIPA
- Iz obitelji sam u kojoj su žene generacijama bile itekako sposobne i samostalne, što je uključivalo i vožnju. Moram spomenuti antologijsku priču kako je moja baba Joka prva u selu kupila auto i otvorila gostionicu, a bila je samohrana majka. Dok sam slušala i priče kako je mama kao dijete znala voziti autobus. Ovo sad smijem reći budući da ni jedna odgovorna, tad punoljetna osoba, više nije na ovom svijetu pa se nadležne institucije nemaju kome obratiti za očitovanje. Mama je i dalje odličan vozač. Iako ima 60 godina, još uvijek s lakoćom sjedne u auto i dođe u Zagreb ili gdje god treba.
SARA
- To znači jednako plaćanje rada ženama i muškarcima za isti posao. Mislim da će sve ostalo lakše doći uz ekonomsku ravnopravnost.
SONJA
- Nažalost, mislim da za svog života neću doživjeti potpunu ravnopravnost, što ne znači da se ne treba nastaviti truditi svim silama u osiguravanju iste. Moje podneblje posebno inaugurira tu razliku.
SARA
- Zanimljivo, ali za moju vozačko-životnu emancipaciju i samostalnost odgovorniji je moj tata nego mama, tata je inzistirao da mu sve kćeri odmah s punoljetnošću dobiju i vozačku, neprestano je ponavljao da moramo moći same sebe odvesti na posao i doma, brinuo je da sve tri vozimo, uz njegov nadzor, sve dimenzije automobila, po svim vremenskim uvjetima na svim udaljenostima. Njemu dugujem i to da se u razgovoru s automehaničarima dosta dobro snalazim.
JOSIPA
- Mislim da su loše odgojne metode u mnogim ženama izrodile velike strahove koje nisu uspjele savladati kada im je bilo najpotrebnije. Vožnja pomaže u tom preodgoju.
SONJA
- Da, jer si tek s njom potpuno neovisan u svom kretanju. U svom temeljnom ljudskom pravu, pravu na kretanje. Samostalnost je zrelost.
SARA
- Sve što završava pogledom na more priznajem pod omiljeno.
SONJA
- Putovanje je uvijek prilika za kvalitetno bivanje sa samim sobom, a to je važno savladati, tu praksu. Tek kada smo sa sobom u miru i ljubavi, svijet ima šansu.
JOSIPA
- Jako sam zahvalna zbog činjenice da smo si muž i ja organizirali život i posao tako da uglavnom nismo primorani voziti auto svaki dan. Živjeti u Zagrebu, imati dvoje djece i ne gubiti vrijeme u jutarnjim gužvama je prava privilegija. Kada smo to postigli, nama je svaka ruta na kojoj smo zdravi – omiljena. Ovo nisu klišeji, zaista osjećam veliku zahvalnost za sve napisano.
SARA
- Mislim da bi se sigurnost u prometu morala naslanjati na solidarnost i na misao/brigu o drugome. Mislim da bi onda viđali puno manje ljudi koji parkiraju u zavojima „na sva četiri“, mislim da bi ljudi misleći na druge radije napravili krug nego se naglo prestrojavali time ugrožavajući ostale, mislim da bi da misle o drugima više poštovali razmak koji se mora držati među vozilima.
JOSIPA
- Odmorna i koncentrirana glava, siguran auto i dobre ceste.
SONJA
- Prije sam uživala u brzoj vožnji, danas uglavnom uživam u sigurnosti.
S obzirom na to da smo razgovarali prvenstveno o stereotipima prema ženama kao vozačicama, glavni asistent nam je bio novi Range Rover Evoque koji je u potpunosti opremljen za urbane pustolovine zahvaljujući naprednoj tehnologiji, a bit će idealan partner u gradskim vožnjama - ali i u onim avanturističkim terenskim. Tipični ženski auto - mnogi ne bi rekli tako, ali to je samo još jedan od stereotipa, a njima se ne želimo voditi. Dapače, ako se pita žene (prema izboru iz 2019.) Land Rover je najbolji SUV. S izborom bi se složile i naše sugovornice - novi Range Rover Evoque osvojio ih je profinjenim linijama, paletom profinjenih materijala, ali i performansama. Kako su sve tri (više-manje) strastvene vozačice, zanimalo nas je što slušaju kad voze, kako se "pripremaju", koje su im omiljene rute...
