Mnogi od nas žive s pretpostavkom da su eksplicitne i često divlje seksualne fantazije, koje nam se čine tako smionima, proizvod recentne kulture. To, po prilici, znači da obrađene motive slobodnog seksualnog općenja i njegove simulacije možemo sretati u različitim medijima, žanrovima, inačicama našeg posredovanog komuniciranja. Madonna, Cher, Harry Styles, Pedro Almodóvar, Stanley Kubrick, reperice novog vala - svi su oni i mnogi drugi u svom radu manje ili više ozbiljno obrađivali ovu temu. Bilo da vizualnim aspektom rada približavaju estetiku, bilo da direktno potiču i pozivaju, bilo da fetišistički obrađuju, ali rijetko kada je djelovalo da je period u kojem to predstavljaju dovoljno povoljan. Navodno nikada nije, a s druge strane, stalno se prakticira, stalno se javno ili privatno ta "raskalašenost" živi. Ipak, govor i umjetnička obrada i dalje su ili hiperestetizirani ili prvoloptaški.
Često smo skloni sve veću seksualnu slobodu, povezivanje putem Tindera ili Grindera i inih aplikacija te divlje zabave iz studentskog razdoblja promatrati kao nešto modernog izuma. Ali nije baš tako - niti je moderno niti je suvremeno. Dapače, orgije su anakrone, stare k‘o Biblija - znam da je nepopularna usporedba, ali volim nepopularne usporedbe. Nepopularno je, dakako, ako se "stvar" promatra kroz okvire puritanske tradicije i estetike koja je polako preuzimana i stvarana s pojavom i usponom kršćanstva.
Iako danas imamo Pornhub, OnlyFans i tajne svingerske zabave, ništa se ne može mjeriti s nemilosrdnom i ekstravagantnom seksualnošću onih koji su se našli u društvu rimskog cara Kaligule, na primjer. Oni malo više zainteresiranog pogleda u povijest orgija imat će svašta za naučiti. Možda je za početak važno napomenuti da su uvijek bile popularne. Kad je riječ o divljem, tom "ljigavom" grupnom seksu, većina ne zna da je 16. stoljeće vrhunac kulture orgija. Uvukle su se u noćni život "običnih" ljudi, koji su se šuljali na skrivena mjesta kako bi organizirali seks zabave uz svijeće. Orgije, ponavljam, nisu ništa novo. Ako je išta u vezi s njima novo, onda je to da nam se "gade".
Stari Egipat je, primjerice, između tvrdokornih vjerskih stavova i opsjednutosti zagrobnim životom bio bogato i plodno tlo za odvijanje seksualnih orgija pa su se tako neke od najluđih u povijesti odvile u drevnom gradu Bubastisu. Ništa manje opsjednuti orgijama nisu bili ni Grci. Povjesničar Herodot piše o svetkovini poznatoj kao Bastet koja se održavala u čast istoimene božice govoreći da su tada prakticirali potpuno nesputan seks, uz pohvalno prijateljski odnos prema konzumaciji vina. Jedi, pij i imaj orgije, čini se da je bio moto kada bi se ovaj festival zakotrljao. Kad je riječ o antičkom svijetu seksa, gradovi države antičke Grčke proslavili su se po tom pitanju. Hedonistički seks im nije bio nepoznat. Ostaci nekoliko tisuća godina stare grčke umjetnosti, od slika do keramike, pokazuju da nisu bili sramežljivi u pogledu svoje seksualnosti te da su bili glasni i ponosni na svoju razuzdanost.
Ipak, od svih kultura u povijesti Zemlje, vrlo malo, ako ijedna od njih, uspjela je uživati orgije poput starog Rima. Sa svojim pretjeranim predstavama, nevjerojatnim bogatstvom i slavljeničkim duhom, Rimljani su radili orgije kao što su radili sve drugo - ekstravagantno. Kao što se Dioniz transformirao u rimskog Bacchusa s jačanjem grčke kulture u Rimu, tako su i seksualne prakse apsorbirane u kulturu koja je započela kao mali grad, agrarna farma, izdanak starih Etruščana. Bacchus je bio rimski ekvivalent Dioniza, zajedno s vinom, plodnošću, slavljeničkim festivalima i da - orgijama. Bacchus je bio Dioniz s rimskim sjajem, a svetkovine koje su se održavale u njegovo ime zvale su se bakanalije. Čak i danas na engleskom riječ "bakanalija" može značiti "orgija". Ova pijana gozba izvorno je bila mala svetkovina koju su, iznenađujuće, održavale samo žene, ali kako je Rim rastao, rasle su i bakanalije, a ubrzo je to bio godišnji festival grupnog seksa u pijanom stanju koji je Dioniza mogao samo posramiti. Nemojte dopustiti da vas kršćanski spisi i prikazano ponizno ponašanje zavaraju; bilo je orgija i kroz srednji vijek, iako je grupni seks doživio prilično nagli pad popularnosti pod budnim okom Crkve. Ali siromašne klase općenito nisu imale društveno lice koje bi mogle sačuvati i stoga su svoje pustolovine preselile na mjesta u društvu kamo bogata elita nije išla - što je često, ironično, bila Crkva - sve do talijanske renesanse, odnosno kad je u orgije ubrizgan novi dašak života u vidu maskenbala.
Orgije pod maskama održavale su elitne klase, a s obzirom na to da su sutradan morali spasiti obraz, nakon razvratne noći pretjeranog opijanja i raskalašenog seksa maske su služile upravo kako bi osigurale anonimnost - da sačuvaju obraz - jer svaki drugi odjevni predmet osim maske vjerojatno će se skinuti. Zaštita identiteta bila je od najveće važnosti, jer su se svi trebali probuditi i sutradan pretvarati da su ugledni kršćanski građani visoke klase. Popularnost maskenbala s vremenom je pala, kao i divlji seks općenito, zamijenjen puritanskim i razboritim praksama viktorijanskog doba, zajedno s dugim haljinama i prekrivenom kožom da ne mame poglede - ili ruku drugoga. Zapadna kultura postala je nesklona seksu.
Doduše, to je potrajalo do kraja 19. stoljeća kada su snimljeni prvi filmovi pornografske prirode - barem prema onome što je "preživjelo". Tako djelomično sačuvan film iz 1880. godine prikazuje ženu koja potpuno gola hoda gore-dolje stepenicama i šepuri se kao na modnoj pisti. Ipak, tek 40 godina nakon, u vrijeme divljih 1920-ih, snimljeni su filmovi zbog kojih bi i danas mnogi pocrvenjeli - seks utroje, orgije i pornografija s dvije djevojke u prvom planu. Čini se da je recept bio poprilično jednostavan: ljudi su imali tijela, imali su kamere i seksali su se pa ne čudi da su se ti elementi na kraju spojili i da je nastao pornografski film kakav danas poznajemo. Nova seksualna revolucija dogodila se pak nakon svjetskih ratova, u Sjedinjenim Državama 1960-ih kada se rodila nova kontrakultura. S hipijima su ljubav i seks doživjeli novu slobodu, a seksualni činovi su, čak i u grupama, imali novo značenje - a to je bio miran prosvjed protiv rata u Vijetnamu. Umjesto maskenbala, glavno mjesto radnje sada su bili festivali koji su donosili željenu anonimnost. Ispod šarene površine hipijevskog mira i ljubavi kuhalo se i mračno crnilo koje je provodilo vlastite "povučene" orgije: Sotonina crkva. Anton LaVey, osnivač, održavao bi živahne orgije u ogrtačima i vjerskoj odjeći, čije se fotografije danas mogu pronaći na internetu.
Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su vrijeme kada su mnogi odbacivali društvene norme i pomno ispitivali razborite doktrine koje su bile dominantne stoljećima. Brzi napredak tehnologije također je učinio pornografiju lakšom za proizvesti i znatno pristupačnijom, a pokreti poput onih koji se bore za LGBTQ prava i prava žena bili su u porastu. Opet je popločan put novoj generaciji orgija koje će doći, jer se zapadno društvo bunilo protiv tradicionalnog puritanizma koji je stoljećima uzimao maha. Sredina i kraj 20. stoljeća izmjenjivali su odnos prema njima. U jednom periodu - do pandemije AIDS-a 80-ih godina - su se ohrabrivale, tada je seks bio razbibriga, a ne mjesto tabua i političke stigme. Ta užasna pandemija seks je iznova tretirala kao bolest i kao nešto što se treba kontrolirati. Sve veća svijest o seksualnom zdravlju, korištenje različitih prevencija, prvenstveno kondoma - pitanje orgija je s vremenom sve više "razvodnjavala". A danas - u eri PreP-a (predekspozicijske profilakse, odnosno peroralnog uzimanja antiretrovirusnih lijekova radi sprječavanja zaraze HIV-om), u eri kondoma i svih mogućih dostupnih i odgovornih zaštita našeg seksualnog - tjelesnog - emocionalnog zdravlja, orgije ne mogu i ne smiju biti tema čuđenja, niti nadgledanja, a svakako ne mjesto suđenja niti moraliziranja. Samo i tek - izbora pojedinca, određenog društva. Zar ne? Tko voli, nek‘ izvoli - stara je narodna deviza.
