Made in Olga Pakalović - i ovako bi mogao glasiti naslov ovog intervjua. Jer na čitavoj planeti ne postoji još jedna takva poput Olge Pakalović. Neprikosnovena kazališna diva. "Ja sam toootalni introvert. Tipski svemirac i melankolik. Ja sam promatračica. Pristojni voajer. U vanjskom svijetu kao da ni nisam glumica", još pamtim kako mi se jednom opisala. Iako imam privilegij da je poznajem od najranijeg djetinjstva dok smo haračile hodnicima dramskog studija ZKM-a, doći do intervjua s Olgom Pakalović zahtijeva karijeru i upornost profesionalnog marinca.
"Ali ja nemam ništa za reći. Ajmo nakon premijere, kad vidimo kako je prošlo!", pokušala je šarmantno izmigoljiti u smrtnoj nelagodi od davanja intervjua. Nije mi uspjela pobjeći. Pustila me u svoj divni bluzerski svijet. Intervju smo radile u njezinom isto tako divnom i toplom životnom prostoru s magičnim balkonom okruženim zelenilom u društvu njezinog partnera, njegovog psa, njezine predivne osmogodišnje kćeri i njihova dva kanarinca kroz čije zviždanje su se probijali naši euforični napadi radosti i smijeha. Danas kad je promatram kao zrelu ženu i istinski duboku glumicu, kroz oči joj svako malo bljesne ta zarazno zaigrana, neodoljivo duhovita djevojčica koju se jednostavno mora obožavati. Neko almodovarsko ludilo joj neprestano pleše u auri. Olga je na sceni i na platnu i na ekranu SVE. Krhka. Ženstvena. Tajanstvena. Suptilna. Moćna. Snažna. Tiha. Glasna. Britka. Prisutna. Vulkanska. Divlja. Pitoma. Olga je umjetnica koju moramo čuvati.
Kako se u ovom razdoblju života osjećate kao žena, a kako kao glumica?
- U profesionalnom smislu, naslov intervjua bi bio "Vraćam se!", a naslov koji opisuje moje trenutno stanje zvučao bi "Umirujem se", "Ustaljujem se", "Sazrijevam". Sviđa mi se ovo razdoblje života. Kao da ne percipiram niti jedan djelić svoje prošlosti na dramatičan ili žalostan način. Pojavio se jedan umirujući odmak od toga što mi se događa, što mi se događalo, kamo idem. Jednostavno, moj put je prohodniji. Osjećam se stabilnije. Oslonila sam se na podršku koju dugo u životu nisam imala. Uživam u toj podršci i osjećam da je zaslužujem. Želim je njegovati.
U svojem matičnom HNK otvorili ste sezonu koju nazivaju feminističkom, predstavom "64", prema dramskom tekstu višestruko nagrađivane autorice Tene Štivičić. Igrate glavni lik - Evu. Kakva je Eva žena i koliko je možete prizvati kroz djeliće same sebe?
- Riječ je o tekstu koji razotkriva intimu suvremenog bračnog para koji se lomi pod teretom očekivanja. Činjenica da ne uspijevaju napraviti dijete i da se moraju upustiti u proces izvantjelesne oplodnje primora ih da preispituju i svoju vezu, i sebe same, i sva svoja uvjerenja. Eva je vrlo inteligentna i obrazovana žena kod koje postoji i humor, i sarkazam, i samokritika. Otvorenog je svjetonazora. Ima divnih dijelova u tekstu u kojima se pita mora li se ostvariti ono što si je ona zacrtala. Pokušava iskontrolirati život da se dogodi baš onako kako si je zamislila. Da je trenutak imati dijete i ono se mora dogoditi. Uopće ne želi vidjeti da se ne događa. Vrlo je napeta u toj situaciji i ta napetost razara njezine odnose. Ono što mi se sviđa kod nje je da je ne moram opravdavati zato što je takva, nego da, jednostavno, stanem iza nje koja je i lijepa i ružna u tome kako se predstavlja. Jer je i otrovna prema svom muškarcu, kojeg voli, ali se, jednostavno, i ona "ogoljuje". Jako je stvarna. Čak su mi i neki dijelovi predstave - terapeutski. Za neku mene koja, isto tako, postoji. I ja sam Eva!
Kad gledate svoju osmogodišnju kćer Galu i kad se prisjećate sebe kao djeteta, gdje se spajaju vaši svjetovi?
- Gala je iznimno osjetljiva. Ne želi gledati crtiće u kojima ima tuge jer onda dva dana to proživljava. Tuđe povrede je strašno diraju. Empatična je i osjeća sve što se događa. To je nešto što nam je zajedničko, ali mogu biti samo "nijemi svjedok" svega toga i, tek kad shvatim da nisam korektivna, dati joj neki savjet, pobodriti je, ohrabriti je i dati joj vjetar u leđa jer, zapravo, na neki način gledam i samu sebe. Ona je kreativna, mudra, sve vidi, a ne znaš da je vidjela jer to prizna puno kasnije (smijeh). Teško mi ju je uhvatiti jer me stalno iznenađuje. Svoja je. Ostavila sam je nedavno na klasičnom šišanju kod frizerke, otišla sam do dućana i ona ju je u tom kratkom periodu nagovorila da joj napravi undercut. Gala zna što hoće.
A Olga kao djevojčica?
- Bila sam "dečkasta". Slobodna, znatiželjna, jako osjetljiva. Pročitala sam knjigu "Govorili su da sam preosjetljiva" i ona mi je pomogla da razumijem bolje te oči nekog mog djeteta koje i danas vidim tu negdje. Bila sam vrlo osjetljiva, ali postoji taj neki divlji dio mene koji mi ne dozvoljava da odustanem, ali sve potiho. Borim se i koprcam, ali nisam glasna. A živa sam. Prisjećam se da sam se itekako znala izboriti za sebe kad je trebalo. Možda me neće svi shvatiti, možda neću prva dići ruku, ali ćete znati za mene jer ja bih vam rekla nešto. Kao neka nenametljiva snaga. Tako nekako. To je nešto što sam si zamjerala - da nisam nametljivija. A sad sam u razdoblju da cijenim tu nenametljivost i konačno je prihvaćam. Znam da ispod nje ima neke podloge i snage, osjećam da sam tu!
Trenutno živite s partnerom, ali ste jedan dulji period majčinstva proveli kao samohrana majka. Je li vam to prouzročilo strahove i težinu?
- Jesam. Bilo mi je jako teško. Sve više i više mi je ponestajalo snage. Fizičke. Iako sam se na nju i oslanjala. No, u jednom trenutku sam shvatila da trebam prestati potiskivati i da moram početi vikati i psovati ako treba, i govoriti da mi nije sve baš tako jednostavno, i da ne mogu sve, i da ne moram moći sve. Dugo vremena se nisam ni u čemu mogla opustiti jer sam sve morala i to mi je postala jedina mantra, jedna težina, uspuhanost; sve ono što su imale i moja mama, moja baka - kao neka kolektivna muka svih žena koju sam ponijela kroz obiteljsku povijest. I počela sam vježbati da mogu i biti bijesna, i ukrasti si odlazak na kavu, izlazak. Naprosto se otvoriti životu - početi raditi, vježbati. Nisam si to dugo uopće dopuštala. Živjeti život pored Gale i da smo obje zadovoljne.
Čini se da je u našem društvu ta tema poprilično osjetljiva. Imamo li mi još nad sobom težinu ideje nukleusa "hrvatske klasične obitelji"?
- Ovo je podneblje koje je, kao prvo, zaogrnuto utjecajem crkve i svim kondicioniranim pravilima kao: "Trpi i šuti i pravi se da je sve OK, mada ništa nije OK". Tako da sam i ja osjećala tu krivnju, osjećala sam da sam "oštećena roba" jer nisam uspjela. Tada da ne bih morala objašnjavati ljudima u čekaonicama kod doktora, u socijalnoj skrbi, u vrtićima: "Zašto sam uvijek ja tu, a gdje je otac?" No, vrlo brzo sam se skinula s te teme jer sam u dubini sebe znala da je u našoj priči baš ovo što živimo puno zdravija varijanta. I onda mi je nekako došla faza u kojoj znam: "Ja to mogu, izgurat ću i nemam se kome što opravdavati". Naprosto sam krenula puštati tu vrpcu. Bilo je tu svega. Bilo je da se i neki obrazac moje osobne priče ponavlja jer sam i ja odrastala bez oca, bilo je padova. No, kad otvorenih očiju pogledam koliko Gala i ja imamo lijep život, sve je trebalo biti točno tako kako je i bilo.
Odrastali ste zaogrnuti ženskom energijom bake, mame, sestre?
- Dobivala sam veliku podršku od svojeg ženskog plemena. Za razliku od nekih današnjih generacija, postojao je taj zdravoseljački dio mene, koji je naučio i šivati, i plesti, i kopati, i nizati duhan, i musti kravu… Sve sam to naučila odrastajući uz svoju baku na selu. Tako mi je i ona pokazala što je sve žena. S time da sam ja njihovu percepciju "što je žena" proširila kodom moje generacije da žena može biti i vrlo suptilna, i osjećati i dati svoj glas i doprinos onom što iznutra želi. Ali to da neke stvari znaš napraviti svojim rukama i da si sposoban, velika je stvar. Nije to samo ugoditi nekom. Ovim mlađim generacijama, gledajući i svoju kćer, sve je servirano. Prije si se morao boriti. Imala sam dojam da su moje traperice čuvane i nošene godinama, cipele iznošene. Danas je to, nekako, izgubilo vrijednost. To razdoblje me naučilo poštivati, štedjeti i svima nam je dalo neku vrstu zrelosti.
Što je vašem biću donijelo ili odnijelo majčinstvo?
- Radeći na spomenutoj predstavi, otvaraju mi se ta pitanja. Naravno, potpuno smo slobodne da iskustvo majčinstva ili nemajčinstva bude samo naš odgovor. Iz našeg tijela. Svaka žena to odlučuje za sebe. U mom slučaju, jako mi je drago da sam majka. Trebao mi je taj tranzicijski period da "sjašim" sa sebe jer se dotad svijet vrtio oko mene i mojih problema. Kad je Gala došla, oni su postali toliko minorni. Bilo je to neko transformativno iskustvo uzemljenja, apsolutno. Dala sam sve od sebe da budem sve i bila sam, možda malo, prenapregnuta jer sam mislila da moram puno više od onog što sam trebala. Možda nekad, od raznih strahova, nisam ni bila toliko prisutna. Ali, kako vrijeme odmiče, mislim da su rezultati dobri. Čini mi se da se isplatilo ono vrijeme koje sam odvojila, tj. od svog života dala njoj. To je moje obogaćenje, ali doista percipiram iz promatranja oko sebe da to ne mora biti tako za svakog.
Kako se osjećate na sceni - iz kojeg prostora i kemije nastaju vaša uprizorenja?
- Nisam mentalni glumac. Ne mogu definirati niti osjećaj, niti situaciju. Kad čitam novi tekst na kojem radim, ja već znam. Imam onaj zamah: "Aaaa, ovo je iz ovog". Ja imam ili maternicu, ili utrobu, ili srce. Ovisi kakav mi je lik. To su neka tri organa koja mene, nekako, pozivaju i onda znam koje od toga upotrijebiti. Nemam metodu. Volim promatrati ljude. Prije svega, potražim iskustvo u svom životu, kao da mi je ta situacija odnekud poznata (ako ne u ovom, onda u nekom prošlom životu). Bude mi nešto poznato. Volim raditi. Sve doživljavam kao neku magičnu igru. Na sceni se osjećam suvereno. Kao da kroz ovaj poziv mogu pridonijeti. Moj obrazac je da me sumnja zna "izgrickati" pred sam kraj projekta. Potaracati sve ono što sam tako dobro znala. I onda ako me pojede previše, izgubim se u njoj i ne znam više. U trenutku kad moja kreativna zaigranost prestane i kad se moram opredijeliti i stati iza uloge koju sam kreirala, onda krenu ta previranja iznutra i to je nešto što me često prati. Zadovoljna sam s onim projektom u kojem je moje čudovište najtiše.
Tako organski prirodnoj, pomalo starinskoj duši, je li vam bolan suvremeni svijet i konzumerizam u kojem plutamo?
- Iznimno bolan. Ja sam "stara duša", "stara gospođa" (smijeh). Odbijam gadgete, nema me ni na jednoj platformi jer ako se krenem baviti s time, pitam se - s kim pričam? Nema tišine. Moraš producirati slova, riječi, fotografije, a ja bih stalno ono nešto što je između redaka, ono što je najdragocjenije; u pauzi, u oku... Znam da to olakšava život, ali, jednostavno, to je moguće samo za površne odnose. Ne zanima me to i nemam potrebu za tim. Katkad mi bude žao jer odbijam živjeti u vremenu u kojem živim, ali nešto se u meni stalno opire tomu. Organski, ne mogu. Ne razumijem taj jezik.
Osjećate li se ipak ponekad i osuđeno što ne pripadate virtualnom svemiru?
- Danas je gotovo nemoguće ne osjećati se ponekad kao građanin drugog reda ako ne pripadate većini u bilo kojem smislu. Pitaju me: "Praviš li se ti da ne znaš ili što?" Onda ja radije šutim i povučem se. Znam da me hvata panika od toga da mi netko kaže: "Sljedeći tjedan smo na Microsoft Teamsu". Molim??? Na čemu smo? Onda tjedan dana zovem žrtve, delegacija dolazi da me educira i onda ja učim, upisujem korake, "stisneš Enter" (smijeh). Ali ne koristim to često i zaboravim pa opet moram učiti. Frustrirajuće je to. Recimo, uhvatim se da ipak priželjkujem dobiti peglu na paru preko Instagrama, ali je to nemoguća misija jer nemam Instagram.
Kako ste se spojili s glumom i zašto vas je privukla?
- Sve je počelo kad mi je bilo deset godina. Vlado Krušić i Boris Kovačević su po školama formirali grupu darovite djece u ZKM-u i počeli su raditi s nama. Nisam znala da će to tako izgledati, nisam imala nikakav pojam o tome što je gluma, ali mi se svidjelo. Sugerirali su mi da mojem karakteru, koji je bio prilično zatvoren, odgovara taj način otvaranja pred ljudima. I stvarno je to bio pun pogodak! Kao da mi je netko rekao: "Sad smiješ reći na glas sve ono što je u tvojoj mašti u tvojoj glavi u krevetu u devet". Play! I otvorila su se vrata. I još bih dobivala pljesak. Onda mi je kroz tu nagradu bio poticaj da shvatim da je unutra, zapravo, malo bogatstvo koje bih ja onda opet zatvorila, pospremila i opet bila tihi sudionik života. Ali, ovo mi je bilo poput neke dozvole i legitimacije da je dozvoljeno biti ono što jesam. Ti si autor nečega i ti si nešto stvorio. Tvoj svijet je dobio na značaju. I onda ljudi kažu da se to zove umjetnost, a to je nešto što ti, zapravo, već imaš! Zato i volim taj posao. Jer sve je već tu i samo je pitanje koju ću alatku iskoristiti. I to je prekrasno. Mislim da svi ljudi to imaju. Svi su ljudi umjetnici. Ne mogu reći da postoji "sedmorica privilegiranih". To je kao kad netko kreativan napravi vrhunsko jelo u kuhinji. Ja mu se divim kao da je napravio fantastično dramsko djelo! Netko ima vještinu govora. Te ljudske vještine su mi predivne i obožavam tu raznolikost. Obožavam ljude. Plačem svaki put kad su Zvijezde, The Voice itd. Dođe neko čudo i ono mislim si: "Pa i to je, čovječe, bilo u tebi!" Kad vidim da je netko prešao tu barijeru, predivno mi je! To zrcaljenje, prepoznavanje… Tu imam najveću želju potaknuti nekog da izbije ta lava iz njega. To je čarobno.
Je li postojala neka potencijalna strast osim ovog poziva kojim se bavite?
- Nije. I o tome se uopće nije razmišljalo ili promišljalo. Bio je to, jednostavno, moj put. Saznala sam to u toku tih nekoliko koraka koje sam napravila u svom malom životu. Potpuno prirodni nastavak. To je nešto što uvijek mogu s toliko strasti raditi. I toliko sam sretna. I privilegirana što se bavim baš glumom. Evo, sad već imam dijete, a još mogu reći: Ja imam posao koji volim; to želim i tebi.
Što je za vas ženska ljepota?
- Fasciniraju me žene u smislu njihove snage. Predivna bića. Žena kao izvor života. Svemir u svakoj ženi. Žena koja percipira, koja je nježna, a toliko snažna. Njena snaga je kanalizirana u nježnosti. Odgovornost. Istina. Njezina grubost. Manipulacija. Sve to što žena radi. Danas mi je to toliko lijepo, duhovito i dirljivo u isto vrijeme. I volim na cesti promatrati baš te žene. Odmah primijetim kada sam sklona osuditi neku ženu i onda osvijestim zašto to radim i odmah se korigiram. I počnem je obožavati sa svim nesavršenostima koje su zapravo i moje. Žene su moja najdraža ogledala.
Kako doživljavate samu sebe i svoje tijelo u ovom trenutku?
- Volim to da danas mogu reći: Da sam barem toliko debela kao onda kad sam prvi put pomislila da sam debela! Imam povjerenje u svoje tijelo. Ono me vodi. Ono mi sve pokaže i dokaže. Ono mi sve alarmira. Volim se kretati. Obožavam neverbalni teatar i ples.
Postoji li u vama strast prema modi i kozmetici?
- Nisam pravi image type poput mnogih glumica koje drže do toga. Znam što je lijepa haljina, ali, jednostavno, za inat je neću obući. Jer ću biti drukčija po tome da sam npr. u šlapama. I to je kao neki moj mali bunt, svjesni ili ne. Ne radi se o tome da ne volim mirisne kreme ili wow štikle, ali još nisu na mojoj listi prioriteta.
Je li tema starenja već navratila u vaš život?
- Svjesna sam toga prvi put u životu. Otvorili su se "novi odjeli kod doktora" u meni. Prije sam imala energije da ništa ne ulažem, a imam, a sad nemam više energije, a moram je još više uložiti kako bi sve stajalo. Odjednom se na mojem tijelu pojavilo neko novo tkivo. Jednim nedavnim rođendanom je to došlo. Ovakva leđa, a sad su onakva, nos nekada ovakav, sad onakav. Svako malo se zapitam o toj prolaznosti. Kao da sve više razumijem starije ljude. Kao da ih više poštujem. Pitam se: "Je li moguće da naš duh, stvarno, bude živ, a da mi samo ostarimo?" I nekako mi se otvara odgovor: "Je, moguće je!" I nemam se potrebu boriti protiv toga. Zasad samo vidim promjene. Fizičke. Vidim da kreću bore. Pokazuju na meni dosadašnja iskustva. Kao da je sve upisano na licu.
Ljubav - brak - partnerski odnosi kroz život?
- Ne držim do braka i ne predstavlja mi to neku instituciju. Trenutno sam u tzv. divljem braku zato što sam se, kao osoba, odgovorno odlučila za nekoga i držim do toga, sve dok to postoji. Stojim iza toga kao da sam u najvećem braku pred Bogom i cijelim Svemirom. Partnerski odnosi su mi jako važni. Oni su me kroz život i formirali i informirali (smijeh). Iz njih sam najviše učila. Trenuci kad ih nije bilo bili su trenuci kada sam imala neku tišinu da dođem do sebe. Danas se, iz te tišine, osjećam zdravo i uživam u tome. Mislim da imam neke zdrave temelje za jedan lijep odnos i osjećam da, kao čovjek, rastem i razvijam se kroz njih. Osjećam se da mogu bilo gdje, a da sam podržana sa svih strana. To mi je jako važno.
Kad kažemo samoća...
- Ponekad sam je ugodno podnosila, a ponekad ne. Do tridesetih, uglavnom ne - nakon tridesetih, pomalo da, a sada sve više i više i jače i jače.
Kako izgleda vaša zona komfora? Otkrijte nam barem malo vaš svijet u kojem se punite i regenerirate.
- Mir. To mi je prvo i ultimativno. To je ona opuštenost kad možeš vidjeti stvari oko sebe. Kad možeš vidjeti i jutro, i drvo, i trešnju, i vodu, i s ljubavlju skuhati ručak. Kad možeš poštivati egzistenciju i pustiti da te ona vodi i da je pametnija od tebe. Budući da moj posao ponekad nosi sa sobom ludi ritam, priroda mi je najveći resurs. Samo da mi je otići po moj komad "zelenog". Kad naiđem na neku dobru knjigu, volim čitati. Volim pogledati film, ali nemam baš puno slobodnog vremena na raspolaganju i kad se dogodi, jako sam sretna zbog toga (smijeh).
Što biste voljeli propitati u budućnosti? O kakvom životu maštate?
- Imam komad zemlje. Kućicu. Završila sam 13 tečajeva za eko-sadnju (smijeh). Izgradila sam sjenicu s roštiljem. Ne znam jesam li upisana u planinarsko društvo ili sam završila neki tečaj joge, ali vidim da sam vižljasta i da zračim time da sam starica koja se prihvaća. Imam bijelu kosu i to mi je hit, tj. inzistiram na tome. Čekam pisma svog djeteta iz neke daleke zemlje. Kada mi dolazi u posjet, jako sam uzbuđena i kuham najbolja jela. Ali pustila sam je da bude slobodna. Brinem se o nekim životinjama (kozama npr.). Ne nužno, ali ako moram. Koze su super zdrave životinje i nisu toliko zahtjevne. To je jedan dio mene. Drugi je da sam konačno našla sve vrijeme svijeta, pročitala sve najbolje knjige, pogledala sve najbolje filmove. Svaki četvrtak se nalazim sa svojim "gospođama u visokom društvu". Da hihoćemo i uživamo. Da mi je stalno neko slavlje života. Da mi je stalno neka pozitiva.
Kako bi izgledao hranidbeni lanac vašeg života?
- Prvo bi bila neka stabilna "ja" koja sve drži na okupu. Odmah slijedi obitelj. Onda su prijatelji. Posao kao da ne pripada lancu. On je neki zasebni djelić mene. Kao neki luksuz, moje zadovoljstvo, moj hobi, moja ljubav. Doista imam tu privilegiju da radim nešto što mi daje sve odjednom.
Što vas vodi kroz život?
- Mislim da mi je ovo pitanje blisko, duhovno i mislim da zapravo nemam odgovor na njega. Ono što sigurno znam je da ovaj život ne može biti definicija.
