U sklopu Ponta Lopud festivala razgovarali smo s velikim poljskim redateljem, oskarovcem, sveučilišnim profesorom Pawełom Pawlikowskim čiji nas je film "Hladni rat" "pomeo" kada je stigao u kina prije par godina. Ne samo zbog estetike koju je konstruirao, već i zbog istinolikog prikaza ljubavnog odnosa koji je bio motiviran autobiografskim elementima, iskustvom autorovih roditelja. Na tom tragu, dotakli smo se teme ljubavi, doma, granica, ali i tabua, nostalgije i melankolije.
Ljubav je ponajveća ideologija, zar ne?
- Ne bih rekao da je ideologija, mislim da se često krivo interpretira ta riječ. Ljubav je ono što nas energetizira, ono što ispunjava i uokviruje naše priče, iako svakako nije jedini izvor naše životne energije. Ona je svakako ono što uspostavlja našu vjeru koja nam je potrebna dok smo na ovoj planeti. Ublažava nam postojanje. Pogotovo je važna za nereligiozne ljude, za ljude kojima nedostaje metafizike u životu. Ljubav može otvoriti neka polja metafizike.
Kada govorimo o granicama u životu, uglavnom govorimo o geografiji, o presjecima povijesti – ipak, zanima me koje su vaše intimne, emocionalne granice koje ste morali nadići u životu, prijeći preko njih ili ih barem – preskočiti? Da biste režirali….
- Stidljivost, stidljivost. Čudno je, ja doista jesam introvert te sam morao osvjestiti osjećaj da imam pravo utjecati na ljude, na neki način manipulirati njima. Bio je to velik iskorak iz moje sigurne sfere. Pogotovo kada sam morao doći na set i izložiti neki oblik vlastite intime. Introvertu u meni je to bilo zaista teško. Išlo je, i dalje ide – doslovno, korak po korak. Još nisam blizu tog cilja.
Kada govorimo o tabuima, mislite li da o njima možete ili morate govoriti kroz svoj rad? Ipak ste neke tabu motive rastvorili u svom radu…
- Mislim da o njima mogu govoriti, ali ne mislim da je slamanje ili raskrinkavanje tabua nekakva vrijednost po sebi.
Zar nije to korak u slobodu, taj čin – detabuiziranja?
- Ne nužno. Neke je tabue potrebno sačuvati, ili ne, ali ne vidim poseban užitak u prokazivanju istih. Ako ih usput otkrijem i raskrinkam – super, ali nije mi to nužno misija. Znam neke umjetnike kojima je to pitanje časti ili im daje dodatno pogonsko gorivo za daljnji rad, ali ja nisam jedan od njih.
U književnosti, svakako u ovom našem dijelu Europe povratak je čest motiv, odnosno često u priču ulazimo preko nekog povratka koji nas onda odvodi u reminiscencije i dekonstrukciju vlastitog života koji nerijetko samo traži ˝dom˝. Mislite li da preseljenjem u Poljsku živite upravo taj motiv, taj "veliki povratak" koji je onda nužno dodatno romantiziran?
- Cijeli život se izgleda negdje vraćamo, a ovaj moj povratak je korak ka povratku doma. Iako, ne mislim da sam se u potpunosti vratio igdje.
Dom je ili nije metafora?
- Dom je puno toga. Nije samo geografski okvir ili koncept. Moj povratak nije samo povratak u Poljsku, barem ne u mojim filmovima, već povratak u različite periode života. Povratak je to u moje djetinjstvo, u drugačije oblikovanu Poljsku, ali to je artistička maštarija, artistički povratak. Na kraju života bih se volio osjećati kao da sam stigao doma, gdje god on bio. Mislim da je grozan osjećaj umirati u nekom obliku egzila, u konfuziji, u osjećaju da ipak nisi doma – metaforički govoreći, jasno.
Mislite li da nostalgija i melankolija u sebi ipak sadrže svojevrstan revolucionarni potencijal? Ili je njihov put tek put u kič. Jasno, unutar umjetnosti...
- Revolucija je prejaka riječ. Osobno sam inspiriran i navučen na oba mehanizma, i na melankoliju i na nostalgiju.
Bojite li se onog patološkog u njima, ako ga uopće ima? Ono je jasno, oblikovano kulturom.
- Uvijek ovisi što radiš s tim i takvim sadržajem. Na intimnoj razini oba su stanja i osjećanja u potpunosti validna. Da nema te žudnje, odavno bih prestao raditi filmove. Uvijek mora postojati izvjesna količina nostalgije spram nečega u našim životima. Kada pak prelazi u funkciju političkog alata kod populistički orijentiranih političara, vrlo lako postaje dijelom, slobodno mogu reći, kriminala.
Jeste li uvijek svjesni poruke koju želite odaslati svijetu preko svog rada? Odnosno je li vam ideja "poruke" uopće relevantna?
- Ne, puno mi je važniji osjećaj da nešto mogu reći, međutim ne mogu nužno to prebaciti uvijek u poruku. Ne želim svoj rad reducirati na poruku. Puno je važnije da, dok čitate ili nešto gledate i slušate, dobivate informacije da taj određeni autor zapravo ima nešto za podijeliti, reći. Mislim da je to puno važnije od poruke kao takve.
