Netflixov apsolutni hit u proteklih nekoliko tjedana dugačka je i iscrpljujuća romantična dramska serija temeljena na memoaru Amerikanke Tembi Locke. Urbana legenda tvrdi da je Reese Witherspoon otkrila taj osobni memoar u kojem se Locke prisjeća odnosa s talijanskim chefom Sarom (u filmskoj verziji Lino) i ostala dirnuta pričom o ljubavi koja je proputovala Italiju i Ameriku, ljubavi koja je preživjela borbu protiv raka, borbu za posvojenje djeteta i borbu protiv predrasuda. Stoga ne čudi što je upravo njezina producentska kuća kupila prava i krenula u stvaranje serije koja ove jeseni tjera suze na oči publici diljem svijeta.
Nažalost, ako niste osoba koja uživa u tzv. bingeanju, turističkim filmovima, talijanskim izrazima bačenim u rečenice bez ikakvog posebnog smisla osim zato što su melodični i ako niste osoba čiji je Instagram feed prepun reelsa paste i pesta, teško ćete uživati u ovom uratku. Štoviše, mogli biste imati ozbiljnih problema s praćenjem "From Scratch". Epizode su prilično dugačke (oko 50 minuta), s tim da je stvarni osjećaj trajanja epizode sto dana. Pogled na Firencu i Siciliju je zbilja fantastičan i producentski nevjerojatan (košta sto milijuna zlatnih poluga), ali je posve dramaturški neopravdan, pa ćete, paradoksalno, cijelo vrijeme imati osjećaj da bi serija bila bolja i uvjerljivija da se dio radnje ne odvija na tako prekrasnim mjestima. Neće vas utješiti ni to što ćete kasnije saznati da su glavni junaci stvarno živjeli u Italiji i stvarno imaju sicilijansko podrijetlo: gotovo je neukusno kako je Italija svedena na izmišljenu razglednicu s vrlo stereotipnim prikazom gradića, likova, odnosa. Možda je netko trebao reći Locke i Witherspoon da je sama činjenica da se nešto doista tako dogodilo nedovoljna da bi, preneseno na ekran, ta priča imala dramaturšku snagu i smisao.
Witherspoon je moćna žena u industriji koja drčno postavlja nova pravila produkcije i koja je svoju poziciju filmske zvijezde upotrijebila da bi stvarala ženski sadržaj i otvarala radna mjesta za žene u industriji, a autorice i producentice Tembi i Attica Locke imaju obiteljsku povijest aktivističkog rada, točnih političkih poruka i iskustvo rada na televiziji i filmu. Zbog životopisa autorica koji moramo cijeniti gotovo mi je incestuozno i nepošteno, pa čak i nemoralno, kritizirati njihov zajednički uradak, koji je još pritom i megauspješan - ako je kriterij gledanost. Ovo je slučaj u kojem tijekom gledanja serije, znajući pretpovijest, toliko silno želiš da bude dobra, da zatvaraš oči nad očitim nedostacima. Ostaje otvoreno pitanje treba li se pozitivna diskriminacija preliti i na kritiku i osvrte, ili bismo tim stavom učinili medvjeđu uslugu publici i budućim projektima. Dok tražim osobni odgovor na to pitanje,pa pažljivo biram riječi za analizu ovog projekta, moram reći da se tijekom jednotjednog gledanja ove serije nisam mogla odlučiti koji me element više zbunjuje.
Serija, naime, nema apsolutno nikakav unutarnji ritam ni pravila pa je tijekom epizode sve moguće, a sve se i dešava: reklamni set dressing neidentificirane hrane za koju autori očekuju da vjerujemo da je talijanska na temelju toga što apsolutno predivna Zoe Saldana ponekad kaže "I love this canolli", začuđujuće vodi do devastirajuće dijagnoze i zatim začudno uvjerljivih prikaza primanja kemoterapije. Činjenica da je previše svega ne pomaže emotivnoj uvjerljivosti serije. Tu je i biološka mlada majka djevojčice koja postaje kći glavnog para, a koja studira na UCLA-u, i želi se vratiti ispitima, tu je sumanuti talijanski pater familias koji djeluje kao da je izašao iz sapunice snimljene u maniri nijemog filma pa je glumac natjeran da vješa kapute po drveću u Los Angelesu jer se to tako valjda radi na Siciliji, a tu je i najneugodnija scena serije: strah od pomičnih stepenica talijanskih roditelja koji s koferom u stilu spomenika žrtvama nacizma dolaze posjetiti smrtno bolesnog sina. Tu je, ponekad, i seks, ali valjda samo onakav kako neki muški producent koji je zalutao u proces zamišlja da sredovječne članice književnog kluba Reese Witherspoon mogu podnijeti: stiliziran, s nelagodnim momentom insinuacije oralnog zadovoljenja koje, nažalost, podsjeća na Cosmopolitanove članke, a ne na seks koje žene žele gledati 2022. na televiziji. Tu su i ljubomora i karijerna stremljenja koja su valjda upisana da popune minutažu jer do kraja serije ostaje nerazjašnjeno od čega to dvoje prekrasnih privilegiranih ljudi financira svoj nevjerojatno glamurozni život u Los Angelesu.
Witherspoon, kojoj sam se s pitanjem "Zašto ovako" mnogo puta vraćala u mislima tijekom gledanja "From Scratch", objasnila je da je ovu seriju odlučila raditi jer svijetu treba više romanse. Taj odgovor ne može biti više on point nego što jest. Ali, za dobru televiziju nije dovoljno samo svjesno odbaciti etičko upitni trend true crimea i u scenarij upisati zgodnog Talijana i kulturološke razlike između teksaškog Afroamerikanca i sicilijanskog seljaka koji hoda po supermarketima i jede kruh s polica dok pekari urlaju na njega, već doista napisati i režirati dobru priču.
Kako je onda, pitate se, ova serija trending već tjednima i zašto svi plačemo na kraju? To je samo dokaz koliko publici malo ljepote i ljubavi treba na ekranu da bi se povezali sa sadržajem. Otprilike kao staromodne sapunice, ova serija udara na najbolnija mjesta zajedničkih trauma, samo su ovdje, umjesto osvete i izvanbračne djece, moderniji motivi. Obitelj je svakome od nas i blagoslov i prokletstvo. Kvačica! Karijera i majčinstvo se teško usklađuju. Kvačica! Borba mladog čovjeka s rakom, posebno ako je vaš suprug, mijenja emotivni DNK i pretvara vas u heroinu. Kvačica. IVF je invazivni postupak i nije za svakoga. Kvačica. Stara Europa ne razumije Ameriku, a Amerika ne razumije nogomet. Kvačica.
Sve te teme, i mnoge druge koje sestre Tembi i Atticka Locke otvaraju izuzetno su važne, ali baš zato su i vrijedne da ih se producira na ozbiljan način. Nije romansa problem: Witherspoon točno kaže da nam nedostaje nježnih, mekih, velikih ljubavi na ekranu. Problem je što dobra serija mora, osim vizualnog zadovoljenja i nabacanih toplih tema o identitetu i ljubavi, biti i kvalitetno producirana. Produkcija nije samo zamatanje u skupi celofan, produkcija je sve: i rad na scenariju, i rad na snimanju, i režija. Pretpostavljam da je producentski dogovor sa sestrama Locke (koje su potpisane kao kreativne producentice) posljedica činjenice da je to njihova priča. Koliko god sve što se dogodilo u stvarnom životu obavezuje kritičare i gledatelje na empatiju i velikodušnost, mislim da ovaj slučaj može biti lekcija da je, ponekad, bolje prepustiti svoju osobnu priču drugim ljudima. I da je, osim ako nisi Buz Luhrmann, manje uvijek više. Jesam li plakala? Jesam, ridala sam. Djelomično jer se Zoe Saldana više ne mora mučiti, a djelomično jer nisam imuna na emotivne poruke čak i kad se nude na sajmu skupih besmislenih scena. Ne mogu ni zamisliti koliko bi mi se srce slomilo da je ta priča još i dobro izvedena.
