Počelo je prije pet godina, kad su ljudi odjednom počeli dolaziti u parkić u Tomićevoj, za koji velika većina nije znala ni da postoji. Velika galerija na otvorenom, kid i pet friendly mjesto za popiti cugu, kreativni programi svako poslijepodne i večer... Art park brzo je osvojio srca Zagrepčana i njihovih gostiju. U međuvremenu preselili su se na Ribnjak, ali koncept je ostao isti pa uspjeh nije izostao.
Art park jedan je od projekata koji su oživjeli Zagreb ljeti pa i oni koji su u gradu nemaju pravo reći da se nema gdje izaći ili da nema nikakvih sadržaja, što je prije bilo pravilo. Tina Kovačiček, organizatorica i jedna od voditeljica kulturnog projekta Okolo i ulični umjetnik Boris Bare idejni su osnivači i realizatori ovog projekta s kojima smo razgovarali o njihovih prvih pet godina.
Otkud ideja za stvaranje Art parka?
Boris: I prije Art parka bavili smo se revitalizacijom raznih "stvari"; zidova, pumpi, ljudi... Tako smo prije samog projekta uredili tri parkića na raznim lokacijama po Zagrebu - u Vukovarskoj, na Krugama i na Trešnjevci. Jednog smo dana šetajući gradom prolazili kroz, tada još, popularno zvani "narkić-parkić" i tako se rodila ideja kako bismo mogli pokrenuti projekt koji bi oživio takav mračan, a prekrasan park u samom centru Zagreba.
Tina: Vidjeti takav "zeleni dragulj" u centru Zagreba s kojim nitko ne čini baš ništa jer ih nije briga, a neki predviđeni urbanistički projekt već predugo stoji u ladici, bilo je istovremeno i tužno, ali i izazovno u kreativnom smislu. Rodila se ta naivna ideja; "ajmo probati..." i "daj zamisli da tu napravimo..." I moram priznati da nam je uspjelo, barem te prve tri godine koliko smo ga uređivali i brinuli o njemu, i privlačili brojne posjetitelje koji su bili oduševljeni svime što se tamo dešavalo. Bilo je baš zadovoljstvo promatrati revitalizaciju parka koji je "oživio" ljudima svih dobi, mladima i starijima, programom, umjetničkim radovima, zveketom ping-pong loptice koja je nemilice letjela po parku. Dolazili bi nam i oduševljeni turisti i govorili kako je ovo nešto najbolje što su vidjeli u Zagrebu, takva skrivena oaza puna atmosfere i doživljaja. Zvali su nas da dođemo nešto takvo napraviti u Nizozemskoj, Danskoj, Španjolskoj, Škotskoj... Tih se zemalja trenutno mogu sjetiti. Ukratko - ideja je uspjela i nije bilo veće sreće.
Kako je išla realizacija?
Boris: Polako, postupno i vrlo strpljivo. Razradili smo prve ideje, zvali sve koje smo mogli da nam pomognu s gradskim česticama i informacijama odakle uopće krenuti u gradu. Složili smo prezentaciju i prvo pokucali na vrata Turističke zajednice grada Zagreba koja je bila oduševljena idejom te su nam od samog starta bili velika podrška u onome što radimo te idejama koje pokušavamo prenijeti. Hvala im na tome! Dalje se protegnulo na dobivanje raznih dozvola, uvjeravanja sponzora, raspisivanja projekta na dodatne natječaje Grada... Angažirali smo različite umjetnike iz Hrvatske, regije i svijeta da nam pomognu urediti, oslikati park i koji su u iduće četiri godine ostavili fantastičan umjetnički trag u centru Zagreba. Priključile su se i razne udruge za mlade, suradnici, kreativci, festivali, što filmski, što glazbeni, brojni individualci s odličnim idejama s kojima dijelimo razmišljanja i pomogli nam izgraditi priču zvanu Art park. S vremenom su nam se priključili i sponzori koji su prepoznali vrijednost projekta, iako ih nije bilo lako uvjeriti odmah na početku kako će u Art parku uvijek u prvom planu biti prvenstveno autorski radovi, a ne reklame, kao što je kod većine komercijalnih projekata u gradu.
Koji vam je bio najveći izazov u ovih pet godina?
Boris: Pa evo, mogli bismo reći kako je izazov ostati dosljedan svom programu, uvijek besplatnom i s niskim cijenama na šanku te zadržati stalne posjetitelje i prijatelje. S nama su od samih početaka i brojni ljudi koji surađuju s nama. To valjda govori o zdravim temeljima samog projekta.
Tina: Izmanevrirati budžet da svake godine imaš nešto novo i drugačije, da si bolji, uvijek inovativan, da i dalje ostaneš pri ideji da vlastitim rukama gradiš. Pri tome mislim na brojne prijatelje koje nam iz godine u godinu pomažu graditi park od nule. Sve gradimo vlastitim rukama, vlastitim idejama i osmišljenim dizajnom, a i recikliramo građevne materijale.
Promijenili ste lokaciju prije dvije godine, zašto se to dogodilo i kako ste se priviknuli na novi prostor?
Boris: Kako je park zjapio prazan, napušten i mračan jako dugo godina, zbog čega je i dobio nadimak "narkić-parkić", nekima od susjeda je ta situacija odgovarala jer je tada bila "tišina". Našim dolaskom očistili smo park od smeća, stakla i igala te počeli privlačiti ljude i djecu koji su zapravo, mnogi od njih, po prvi puta otkrili to mjesto. Iako smo imali sve pribavljene dozvole, izmjerenu buku, nekome su ipak žamor djece i veće količine ljudi u javnom parku smetali. Nismo pronašli zajednički jezik pa je bilo pametnije potražiti drugu lokaciju. Kada smo već razmišljali o odlasku od tamo, rodila se ideja da preselimo u park Ribnjak. Tamo su isto postojali zidovi o kojima nitko nije brinuo, koji su se učinili kao odlično platno, a i ljudi nisu imali čestu naviku odlaska do Ribnjaka. To se unatrag dvije godine pomalo i promijenilo i zbog drugih evenata koji se tamo održavaju, i to je lijepo. Ribnjak je jako lijep park i ima najljepšu hladovinu, a prošle smo godine uredili te spomenute zidove i napravili street art galeriju na Ribnjaku. Ove smo godine prije samog Ribnjaka uredili i Opatovinu tako da se ta priča o street art galeriji širi Zagrebom kako se širi i Art park.
Tina: Art park je od početka bio zamišljen kao putujući projekt tako da je bilo pitanje vremena kad ćemo dići sidro i krenuti dalje. Novi prostor za Art park je bio pun pogodak, lako smo se priviknuli, složili neku novu, a opet staru artparkovsku atmosferu. Shvatili smo da su ipak ljudi ti koji čine Art park, a ne prostor. Parkova, na svu sreću ima, ideja isto tako ne nedostaje, i šteta bi bilo stati.
Koje su neke zanimljivije stvari koje pamtite iz ovih prvih pet godina?
Boris: Kako je Art park oduvijek bio dog friendly, bio je gušt gledati suživot pasa i vlasnika. U jednom trenutku je došlo do toga da bi psi pobjegli vlasnicima, a mi bismo ih nalazili solo u Art parku kako hengaju. Također bilo je simpatično gledati sređene zgodne cure koje su vjerojatno drugačije zamišljale svoju večer kada su obukle visoke potpetice, a završile kod nas u Art parku koji je uglavnom prekriven travom, šljunkom i neravnim terenom. Ostale su s nama cijelu večer jer im je bilo lijepo.
Tina: U starom Art parku kod Tomićeve smo zajedno s parkom, revitalizirali i jednog čovjeka koji nam je u međuvremenu postao jako drag. On je tada bio izašao iz zatvora, nije baš bio u preoptimističnom stanju, a jedno smo ga popodne našli na klupici u parku. Dali smo mu šansu, počeo nam je pomagati i na kraju ostao s nama tri godine i u međuvremenu postao otac.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Tina: Ostati živ.
Boris: Planovi su, s obzirom na sve, još uvijek neizvjesni, ali Art park želi i dalje putovati, seliti, rasti i urediti i oslikati još puno napuštenih zidova.
