Povod razgovoru s Patricijom Asbæk, koja sa suprugom Jacobom čini fantastičan duo, dansko-francuski kolekcionarski par, izložba je "Svjetovi unutar svjetova - Sophie Erlund, Igor Eškinja, Stephen Kent, Josep Maynou, Mark Požlep" čija je kustosica Jelena Tamindžija Donnart. Izložba je bila otvorena do sredine lipnja u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik te će biti predstavljena i u Zagrebu od 14. rujna do 15. listopada 2023. u prostorima HDLU-a.
Patricia je međunarodna galeristica s dugom i renomiranom karijerom. Svoju je prvu galeriju, Galerie Asbæk, otvorila davne 1975. u Kopenhagenu te CCA Andratx na Mallorci 2001. U isto vrijeme sa suprugom Thomasom Asbækom vodila je umjetničku konzultantsku tvrtku Asbæk Art Consulting, a bila je i članicom školskog vijeća Kraljevske danske akademije likovnih umjetnosti, predsjednica Danske galerijske udruge te članica Upravnog odbora Art Foruma Berlin.
Kako je sve krenulo? Kada ste se upoznali?
- Ja sam se školovala u Francuskoj, a Jacob u Danskoj. Moja je pomajka bila kolekcionarka umjetnina pa sam se školovala za umjetnosti - studirala sam na École du Louvre u Parizu. Jacob je iz Hammela i umjetnik je odmalena. Upoznali smo se na Sveučilištu u Aarhusu, gdje sam ja studirala francuski, a on medicinu. Zbog našeg zajedničkog interesa za umjetnost zapravo mi je pokušao prodati neke svoje radove, ali nisam imala novca da ih kupim. Tako smo, umjesto da završimo svoje studije, odlučili otvoriti svoju prvu galeriju 1972. i otada radimo zajedno. Osim u prodaji umjetnina, uživali smo u njihovoj kupnji i zajedno smo postali kolekcionari. Išla bih na sve sajmove umjetnosti i uvijek bih svojoj djeci kupovala male i ne toliko skupe umjetnine. Zato naši sinovi danas imaju nevjerojatna umjetnička djela velikih umjetnika u svojim kolekcijama kao što su Joseph Beuys, Jonathan Monk ili David Shrigley. Uvijek bismo kupovali u galerijama koje su radile s potpuno drukčijim profilima umjetnika od onih koje smo prikazali u našoj galeriji.
Podijelite s nama svoje osjećaje vezane za suradnju s Hrvatskom, s ovom putujućom izložbom na relaciji Dubrovnik - Zagreb?
- Ideja projekta nastala je prije nekoliko godina, prije pandemije. Do nas je došla jedna od naših bivših rezidencijalnih umjetnica u CCA-u, Dankinja Sophie Erlund, i predložila nam prilično apstraktan, ali silno uzbudljiv projekt. Nakon susreta s kustosicom Jelenom Tamindžijom Donnart bili smo uvjereni da je to projekt stvoren za nas. Otvorili smo našu rezidenciju za umjetnike na Mallorci 2001. koja je tijekom godina postala proizvodno mjesto i platforma koja povezuje umjetnike i ljubitelje umjetnosti iz cijelog svijeta, istovremeno nudeći poticajan prostor za druženje ne samo interno nego i sa svojim bližnjim umjetnicima, kao grupom. Nalazi se u centru mjesta svjetske baštine Sierra de Tramuntana na Mallorci gdje umjetnici pronalaze jedinstveno utočište koje im omogućuje stvaranje u vlastitom ritmu te uživanje u inspirativnoj prirodi otoka koja omogućuje da se njihov umjetnički svijet i rad stapaju s okolinom. Osjećaj slobode, a ujedno i izolacije, inspirirao je svakog našeg rezidencijalnog umjetnika na mnogo načina. Dijeljenje iskustva s ostala tri umjetnika dovodi do sinergija i umjetničkih razmjena koje često nadilaze i inspiriraju nove osobne i profesionalne putove i to je upravo ono što su nam Jelena i Sophie predložile. Pet umjetnika dolazi iz različitih dijelova svijeta, Stephen Kent je iz SAD-a, ali živi u Berlinu, kao i Dankinja Sophie Erlund. Josep Maynou je španjolski umjetnik iz Barcelone, Mark Požlep je Slovenac, ali živi u Gentu, a hrvatski umjetnik Igor Eškinja živi u Rijeci. Poznavali su se nekako otprije jer su prije nekoliko godina bili pozvani na umjetničko gastro događanje koje je Jelena kurirala u Rovinju u sklopu platforme Nomad, ali ovo je bilo prvi put da su zapravo živjeli zajedno. Bilo je jako uzbudljivo vidjeti kako grupa radi i raste zajedno. Kuhanje je doista bilo ono što ih je u Rovinju spojilo i ujedinilo kao obitelj. Upravo sam to ponovno doživjela u Dubrovniku i bilo je prekrasno. Ali projekt je za nas imao utjecaja i na drugoj razini, na koju ćemo uvijek biti ponosni. To je značilo našu prvu suradnju s etabliranim institucijama kao što je Umjetnička galerija Dubrovnik i HDLU Zagreb i nismo mogli smisliti nešto bolje. Prvi korak projekta bila je postrezidencijalna izložba u CCA Andratx, dok je ova druga faza projekta revizija prve izložbe u UGD Dubrovnik koja ostavlja bez daha. Iako su radovi isti, ovdje su mi se pojavili potpuno novi, intimniji. Jelena Tamindžija Donnart je izuzetna kustosica i menadžerica koja je vodila ovaj projekt, ali sve u svemu bila je izvrstan domaćin kao i cijeli tim Umjetničke galerije Dubrovnik koji je srdačno ugostio i ravnateljicu CCA Jackie Herbst i mene u prekrasnom Dubrovniku. Oduševljeni smo ovom suradnjom, a i Jelena i Jackie zajedno su napravile snažan tim - veselim se što ću iskusiti uzbudljive buduće zajedničke projekte.
Kako se njegovala ljubav prema umjetnosti?
- Jacob i ja imali smo 23 i 25 godina, dakle bili smo prilično mladi, ali imali smo zajednički interes za umjetnost. Za oboje je umjetnost bila prirodni dio nas, navikli smo živjeti s njom. Od djetinjstva sam kod kuće uvijek živjela s umjetnošću, a Jacob je i sam bio umjetnik. Tako da je za nas bilo vrlo prirodno da smo okruženi umjetnicima i da oni žive blizu. Postali smo dio ovog svijeta i on je instinktivno postao dio naših života, sve do danas. Umjetnost je zapravo ono što nas je povezivalo i držalo zajedno.
Koliko slične, odnosno različite ukuse imate oko umjetnosti? Kako izgledaju "pregovori" o investicijama? Kakve su individualne, a kakve zajedničke preferencije?
- To je nešto o čemu možemo biti vrlo jasni da imamo različite ukuse. Jacob je pravi Danac, odrastao je uz CoBrA (avangardni pokret) generaciju, uz njihovu ekspresivnost, snagu i energiju; tako da su njegovi interesi usmjereni na slične interese grupe. On bolje razumije boje i prostore kojima se ja, zapravo, ne bavim. On shvaća skulpturu kao objekt koji transformira prostor u životni prostor i razumije boju kao izraz. To je razlog zašto se može povezati s mlađim umjetnicima koji slijede ovu vrstu snage i energije, kao što je na primjer mladi danski umjetnik Asger Harbou Gjerdevik. Ja imam drukčiji ukus u umjetnosti, više minimalistički i konceptualno orijentiran. Jako volim konceptualnu umjetnost jer me tjera da se drugačije povežem sa svijetom, daje mi druge načine i mehanizme da ga razumijem. Više me zanimaju mentalni procesi nego fizički, puno mi je prirodnije baviti se umjetnošću na konceptualnoj razini. Na primjer, bila sam jedna od prvih koja je kupila djelo dansko-vijetnamskog umjetnika Danha Voa. Djelo je bilo višestruko, a sastojalo se od pisma koje je francuski misionar napisao svom ocu, a koje bi Voov vlastiti otac umnožio i poslao svakom kolekcionaru. Dirnula me ljubav između sina i njegova oca koja je prolazila kroz godine, postajući uspomena na ljubav i život kroz vrijeme. Kada govorimo o konceptualnoj umjetnosti, Jacob i ja smo se mnogo puta referirali na priču Hansa Christiana Andersena "Carevo novo ruho" - umjetnost ponekad može postati toliko složena da se na kraju čini nevidljivom. Osjećam se pogođeno i oduševljeno ovim efektom. Ali unatoč tome ja sam uvijek bila ona u paru koja je pronalazila nove umjetnike. Na neki sam način otvorenija za slušanje ideja od Jacoba, ali njega, budući da je i sam umjetnik, umjetnici često više dotaknu nego mene. Sviđa mi se taj ying-yang odnos, jer se nadopunjujemo. To je nešto o čemu vrlo često razgovaramo. Volimo kupovati radove mladih umjetnika. I Jacob i ja možemo vidjeti kvalitetu. Međutim, to također zahtijeva da umjetnici mogu evoluirati i promijeniti svoj stil u nešto potpuno drugačije; tako da nikad ne možeš znati. Vrlo često smo kupovali prerano u nečijoj umjetničkoj karijeri, što je djelo učinilo povijesnim, ali ga je ponekad teško ponovno prodati.
Vjerujem da ste donosili i pogrešne odluke?
- Da, donosili smo i pogrešne ili zamalo pogrešne odluke. Još se sjećamo kad sam prije nekoliko godina posjetila studio Petera Doiga, kada je imao dvadesetak godina. Vidjela sam jednu njegovu sliku i osjetila struju koja mi je prolazila kroz vrat i leđa. Odmah sam nazvala Jacoba da se dogovorimo o kupnji slike, nije mi vjerovao i umjesto toga je predložio da kupim sliku renomiranog CoBrA slikara Carla Henninga Pedersena. Odlučila sam kupiti barem mali akvarel za tisuću dolara. Poslije mnogo godina prodali smo taj rad na papiru za sto tisuća - zamislite da smo umjesto toga kupili sliku… Uostalom, jako smo ponosni jer smo i mi prikupili nevjerojatnu kolekciju. Zbirka Art Foundation Mallorca izgrađena je od radova vrlo mladih umjetnika u to vrijeme, koji su danas postali neki od najboljih svjetskih umjetnika. Ključno je bilo biti siguran u kupnju i pričekati dok umjetnici ne izgrade karijeru.
Kako biste opisali kulturne navike u Kopenhagenu, a kako na Mallorci? Što je izazovno, a što zabavno na obje lokacije po pitanju ovog posla koji radite?
- Mnogo je sličnosti, budući da su umjetničke scene u Kopenhagenu i na Mallorci slične veličine. Obje scene pomalo nacionalistički štite umjetnike koji stvaraju karijeru u svojim gradovima. Međutim, obje scene također dijele mišljenje da umjetnici koji žele postati veliki trebaju razviti dio karijere u inozemstvu. Na primjer, umjetnik poput Olafura Eliassona, koji se smatra najvećim današnjim živućim danskim umjetnikom, morao je otići iz Danske kako bi ga poštovali; na neki način to se događa i umjetnicima s Mallorce. Obje su lokacije također otvorene za angažman i povezivanje. Na primjer, ono što pokušavamo učiniti s Artists‘ Studios u CCA Andratx je okupiti umjetnike iz cijelog svijeta, poput ovog tima od nevjerojatnih pet umjetnika, i ponuditi im prostor da se ponovno povežu sami sa sobom, da promisle i regeneriraju se. Ljudi dolaze iz različitih kultura, ali umjetnost artikulira novi jezik u kojem su reakcije slične u svim zemljama. Nama ljubiteljima umjetnosti, kad se okupimo, nacionalizam neće zamjeriti da radimo ono što želimo. Naravno, jako ćemo voljeti naše domaće umjetnike, ali moći ćemo razgovarati zajedno. Umjetnost je zapravo način rušenja granica - znam da možda zvuči površno, ali to ne znači da je manje istinito!
Što biste rekli da ponajbolje opisuje umjetničke trendove danas? Je li suvremena umjetnost zapravo demokratična ili je i dalje u sferi elitnog? Ima li šanse približiti se "malom čovjeku"? Treba li to uopće?
- U svijetu smo umjetnosti već 60 godina i svjedočili smo mnogim različitim trendovima. Minimalizam, konceptualna umjetnost bila je trend dugi niz godina. Ono što danas opisuje svijet umjetnosti je realizam. Posljednjih 20 godina slikarstvo je bilo pod upitnikom i revizijom. Čak se raspravljalo je li to mrtav medij - umjetnost je previše konceptualna. Ali danas je scena potpuno drugačija. Slikarstvo realistične figuracije vrlo se snažno vratilo. Činjenica da umjetnost postaje realističnija nužno znači i da postaje demokratičnija, dostupnija publici. Stoga umjetnost postaje manje isključiva, manje konceptualna. Teže je razumjeti umjetnikovu intelektualnu natuknicu u konceptualnom djelu nego osjetiti njegovu emociju kroz figurativnu sliku. Tako je nekako umjetnost danas više veza "osjećaja" nego veza "uma". Ali kad djelo ima obje kvalitete, zakvačeni ste. Na zapadnoj sceni postojao je zajednički interes prema afričkim i azijskim umjetnicima, umjetnicima koji se bave figurativnim slikarstvom. Lynette Yiadom-Boakye bila je prva umjetnica kod koje smo ponovno vidjeli figurativne slike. Mislim da je ona bila početak tog pokreta prije više od 20 godina, čineći figuraciju ponovno dostupnom u sofisticiranijem svijetu umjetnosti koji stvara trendove. Dakle, interes zapadnih kolekcionara za afro-azijsku umjetničku scenu započeo je ponovno rođenje figurativnog slikarstva zajedno s fascinacijom mlađih američkih umjetnika europskom umjetničkom scenom 1930. godine.
Sjećate li se koja je bila prva umjetnina koju ste kupili? Na koji ste dio privatne kolekcije posebno ponosni? Što želite, a još nemate? Što je izgubilo cijenu, a što dobilo? I kako to objašnjavate?
- Ne mogu se sjetiti. Kao što rekoh, kupovala bih male radove mladih i domaćih umjetnika, ali ne mogu se sjetiti kojih točno. Ja zapravo znam Jacobov prvi rad. Bio je to rad danskog umjetnika Roberta Jacobsena. Kupio ga je jer je bio uzbuđen što će početi raditi s njim. Jako smo ponosni na sve radove koje smo kupili tijekom života. Svi mi oni nešto znače, poput tada mladog Petera Doiga ili izvanrednog djela Chiharua Shiote. Jacob i ja smo jako ponosni na sliku koju smo kupili kada smo imali oko 28 godina. Bio je to rad jednog od najvećih latinoameričkih umjetnika, Wilfreda Lame. Da mogu birati, danas bih voljela imati Alicju Kwade ili djelo Claudije Wieser - dvije umjetnice koje pratim godinama. Jacob bi definitivno imao skulpturu - vjerojatno Stefana Rincka. Ali, naravno, kako starimo, imamo sve manje prostora.
Postoji li racionalni okvir u validaciji umjetničkog djela kada ste kolekcionar ili se pak više vodite instinktom? Kojoj podskupini pripadate?
- Mislim da se radi o mješavini. Što više gledate umjetnost, to više imate sposobnost osjetiti što je dobro. Kad idemo na sajmove ili u galerije, gledamo i gledamo i odjednom nam nešto privuče oko. I tada znamo da je ono što vidimo dobro. To je zapravo kao slušanje glazbe. Postoje ljudi koji mogu reći jesu li neke note dobro izvedene ili ne. To nije samo urođena vještina, već morate istrenirati uho. Na isti način morate istrenirati svoje oko, a jedini način na koji ga možete istrenirati je gledajući puno umjetnosti. Uza sve navedeno, svi kolekcionari rođeni su sa sposobnošću da vide i razviju umjetnički instinkt, ali ima tu i puno sluha. To je neizbježno još jedan dio svijeta umjetnosti.
Vaša obitelj je na različite načine uključena u umjetničke poslove, a sin Pilou je glumac. Kako se međusobno odgajate i što vi učite od njih, a što su oni preuzeli od vas?
- Između Martina i Thomasa tri su godine razlike i odgojeni su na isti način. Umjetnost je bila dio njihova svijeta jednako kao što je bila i nama kao roditeljima. Bili su prisiljeni posjećivati izložbe, živjeti s umjetnicima i biti dio svijeta umjetnosti - bili su vrlo uključeni i izloženi našem svijetu. Kao tinejdžeri zapravo su mrzili umjetnost i odbacivali je dugi niz godina. Sada su se obojica vratila i imaju uspješne karijere umjetničkih galerista. Pilou je drugačiji. I Jacob i ja bili smo u drugom trenutku naših života. U to smo vrijeme bili mnogo etabliraniji i umjetnička djela - ali manje umjetnici - bila su normalno okruženje za Pilouov život. Ali imao je i veliku sreću što ga je jedan od najvećih danskih nadrealističkih umjetnika Wilhelm Freddie umalo posvojio jer nas je zanio naš društveni život i naučili smo ga sve o povijesti umjetnosti od renesanse do suvremene umjetnosti. Dakle, privlačio ga je taj svijet i nikada ga nije odbijao. Danas je kolekcionar i njegova braća jako mu pomažu da izgradi svoju zbirku. Gledajući unatrag kroz godine, vidim da smo bili blagoslovljeni što živimo u prilično velikodušnom svijetu, jer su umjetnici koji su nas okruživali bili velikodušni, ne novcem već svojim umom i duhom. Njihovi načini razmišljanja bili su široki i djeca su odgajana u tom okruženju te s ponosom mogu reći da su izrasli u tri vrlo velikodušne osobe. Dakle, zapravo bih rekla da ne učite od djece, ali mi učimo sa svojom djecom. Ona su dio našeg svijeta i umjetnost je postala i njihov svijet.