Otkad je društvenih mreža, posebice Instagrama, društvom kruže različite teorije, često tretirane kao nepropitkiva istina. Onaj par koji objavljuje najviše slika, najčešće je najnezadovoljniji. Osoba koja objavljuje najviše sadržaja ovisi o lajkovima i priznanju drugih. Onaj tko objavljuje slike s putovanja i izleta, ide na putovanja i izlete samo da bi mogao objavljivati slike. I tako do unedogled. Nekad su takve pretpostavke istinite, nekad nisu, ali činjenica je da se svi volimo poigravati inspektora kad je u pitanju procjenjivanje vjerodostojnosti prikaza nečijeg života.
I iako smo bezbroj puta čuli sintagmu "samo za Instagram", treba se zapitati koliko su društvene mreže zaista "krive" za fejkanje savršenih i sretnih života, a koliko je riječ o nečem ljudima svojstvenom, što u nama postoji odvajkada, pri čemu su nam mreže poslužile samo kao platforma. Zamislit ćemo, recimo, jedan par, i nazvati ih Jana i Marko. Jana i Marko pozvali su prijatelje koji, sukladno dogovoru, u osam sati trebaju doći na večeru. Šest je sati i buknula je svađa oko toga što je Marko prekasno došao doma, a Jana je morala sama sve pripremiti za goste iako joj je na poslu bio užasan dan. Ta je svađa pokrenula lavinu koja je strmoglavo jurila nizbrdo skupljajući pred sobom taloge neprocesuiranih povreda, nedovršenih svađa i prešućenih ili krivo shvaćenih riječi. Pola osam je i gosti samo što nisu stigli. Što će Jana i Marko napraviti? Hoće li dočekati goste u suzama i buci, pruživši im pritom uvid u "stvaran", "realan" život, ili će se na trenutak primiriti, navući maske i ostatak se večeri nježno jedno drugome smiješkati?
Čitav je naš život smjena uloga. Nismo ista osoba pred partnerom i pred profesorom na fakultetu, nismo jednako ljubazni na dan kad se probudimo sretni i na onaj kad ustanemo na lijevu nogu. Ponekad ćemo benigno slagati, ponekad prešutjeti, ponekad se nasmijati na nešto što nam nije smiješno. Ako u offline životu prihvaćamo takve obrasce kao prirodno svojstvo ljudi i, dapače, kao nekakav preduvjet skladnog funkcioniranja u društvu, zašto se toliko zgražamo kad isto vidimo i u online svijetu?
Zamislimo samo, prije nego što idući put nekoga "osudimo", kakav bi svijet bio kad bismo bili potpuno "stvarni" na Instagramu. Gledaju li vam se svakodnevne borbe drugih ljudi na društvenim mrežama? Slušaju li vam se tuđe svađe, gledaju li vam se sati provedeni u prokrastinaciji i ljenčarenju? Vjerojatno ne. Na Instagramu ćemo uvijek žudjeti vidjeti sve ono lijepo, dinamično i šareno, a naravno da ćemo se nakon što nam takva percepcija dodija pokušati utješiti idejom da je to sve laž.
Ovisno o stupnju vaše aktivnosti na društvenim mrežama, zapitajte se koliko ste na njima zapravo iskreni - vjerni i odani autentičnom sebi. Sami dirigirate svojim profilom, objavljujete stvari koje se vama sviđaju i lajkate i pratite ljude koji su vam iz nekog razloga privlačni ili vam služe kao motivacija. Po čemu je to nužno gore od svakodnevnog života? Većina ljudi većinu vremena provede nastojeći se svidjeti nekome. Svi znamo za honey moon fazu veze, koja je preplavljena suncem i leptirićima samo zato što se par još nije dubinski upoznao. Svi znamo da ćemo pred nekime koga želimo impresionirati prikazati najbolju verziju sebe. I svi smo, naravno, tijekom odrastanja bili u fazi u kojoj smo se očajnički pokušali svidjeti vršnjacima, zbog čega smo zatomili neke naše karakteristike ili preferencije koje smo procijenili da bi društvo odbacilo kao nepoželjne.
Hoćemo li reći da je čitav naš život fejk, samo zato što nismo uvijek sami sebi beskrupolozno odani?
Disclaimera radi, naravno da postoje esktremi, odnosno ljudi koji sustavno i doslovno lažu na društvenim mrežama. Ali ne treba smetnuti s uma ni to koliko nam one dobroga nude - ako ih uputimo u vlastite interese, zauzvrat ćemo dobiti obilje sadržaja koje nam odgovara. Inspirirat ćemo se za kreativno stvaralaštvo, možda upoznati nekoga sa sličnim sklonostima i razviti kvalitetno prijateljstvo. Hoće li nekoga pogled niz memory lane vlastitog Instagram profila preplaviti ugodnim emocijama ili sramom pitanje je svakoga zasebno. Osobe koje "fejkaju" to će i znati, a osobama koje na društvenim mrežama prikazuju djelić slike o sebi profil će poslužiti kao album uspomena i riznica sjećanja. Što ima loše u tome da se želimo sjećati samo lijepih trenutaka?
