Performans "Velo de Silencio" u kojem umjetnik koristi krv zaraženu HIV-om koja polako kapa odozgo postavljena na strop foyera MSU-a tematizira višestruku opresiju koju jedno tijelo (u jednom životu) može iskusiti. Rad Carlosa Martiela govori o tišini i nevidljivosti koja okružuje osobe zaražene HIV-om. Posveta je to svim nebijelim tijelima, svim staklenim stropovima, svim tišinama i socijalnim nelagodnostima koje je jedan virus izazivao i dalje izaziva u životima mnogih ljudi. U Hrvatskoj je ta tema, dakako, poseban tabu. Na našu sramotu i sramotu svih moralnih pozera zaposlenih u institucijama koje trebaju ohrabrivati znanje i ljubav spram svog građanstva, publike, a prvenstveno pastve. Dva dana za redom održan je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u sklopu 20. Queer festivala - publika je nažalost (kao i kod svih drugih umjetničko - kulturnih događanja) - višestruko verzirana i fleksibilna. Onima kojima bi takav vid komuniciranja više značio (koje bi preodgojio u tolerantne, otvorene građane) nisu nam, opet ću reći - nažalost, dostupni. Naš obrazovni sustav odgojio je ljude da mrze kulturu i da je smatraju nebitnom. Mediji su godinama potpomagali taj stav.
Ipak, onima kojima se obratio, a na izvjestan način - obraća se i preko ovog teksta - mislim da je puno značio. Naše društvo je u svojoj "srži" podosta zatvoreno, bijelo, i katoličko - što po sebi nije loše, osim što je zbog tih predznaka (p)ostalo isključivo. Iskustvo Drugih i drugačijih nužno oplemenjuje, odgaja. Tek uz pretpostavku multikulturalnosti imamo šansu postati "zdravo društvo", na tragu ideje velikog filozofa i psihoanalitičara Ericha Fromma. Zato ovaj performans, zato ovaj performer koji je već svojim bivanjem poruka: crne boje kože, iz Kube, iz Amerike, LGBTIQ umjetnik, queer umjetnik koji otvara i dalje najkontroverzniju temu: HIV, sidu u korelaciji s rasom, i klasom. Martiel je jedan od najprominentnijih umjetnika i performera svoje generacije te je nastupao i izlagao do sada na zaista prestižnim adresama suvremene umjetnosti: Solomon R. Guggenheim Museum, New York; Centro de Arte Contemporáneo, Quito, Ekvador; The Museum of Fine Arts Houston, Houston; The Leslie-Lohman Museum of Art, New York, USA.; Padiglione d’Arte Contemporanea, Milano, Italija; The São Paulo Museum of Art, Stedelijk Museum, Amsterdam, Nizozemska.
Performans uvijek želi izazvati reakciju. Pogotovo kada progovara o osjetljivim fenomenima naše "civilizacije", o temama koje teško sazrijevaju ili ulaze u javni diskurs. Uglavnom su vezane za pitanje osobnih sloboda – teme prekoračenja, granica, koje formiraju naš sustav vrijednosti. Performansi ne daju odgovore niti su obvezni ih dati, ali znamo da je u pitanju uglavnom sadržan odgovor. Pitanje je nerijetko pola odgovora, ako je dobro sazdano – pogotovo u izvedbenim umjetnostima.
Tijelo u izvedbi vlastite slobode suočava se s ideološko-političkim granicama suvremenoga doba. Pojam situacije pretpostavlja postojeće društvene odnose. Subjekt u njemu djeluje kao akter izvedbe vlastite egzistencije i sa svojim pismom razlika (jezik – govor – tijelo). Glavna oznaka situacije jest privremenost događaja. Povjesničar umjetnosti i teoretičar Miško Šuvaković će se nadovezati i reći da je umjetničko djelo performans umjetnosti najčešće heterogeni događaj situiran u sasvim subjektivnim, društvenim i historijskim trenucima poznog kapitalizma i njegovih hegemonija na drugi postsocijalistički i treći postkolonijalni svijet.
Također, ukazuje da su pojam i termin performans umjetnosti koncipirani krajem 60-ih i početkom 70-ih godina u neoavangardnim taktikama, rjeđe strategijama, preobražaja i nadilaženja zatvorenih granica definiranja vizualnog. Uz to, Ističe kako se pojam i koncept performans umjetnosti primjenjuje na često neusporedive umjetničke prakse iz različitih dijakronijskih i sinkronijskih konteksta koji "čin" realizacije djela ili "događaj" pojavnosti djela identificiraju kao događaj – tj. kao – umjetničko djelo. Pažnja se, po njemu, pomjera sa završenog/statičnog objekta – ili komada – kao završenog produkta na izvođenje kao proces u umjetnosti i kulturi. Josette Feral, francuska teoretičarka performansa, od mnogobrojnih osobina performansa ističe tri: manipulacija kojoj performans podvrgava tijelo izvođača – temeljni i nužan element svakog izvođačkog čina; manipulacija prostorom, kojeg izvođač isprazni, da bi ga zatim sam razdijelio, te ispunio svaki kutak i svaku pukotinu; odnos između umjetnika i gledatelja odnosno gledatelja i umjetničkog djela tj. umjetničkog djela i umjetnika.
Da zaključim, gostovanje Carlosa Martiela na 20. po redu Queer festivalu – ostavilo me bez daha. I na vrlo doslovan način - ispunilo je sve teorijske uvjete umjetnosti performansa što, vjerujte, nije mala stvar. Prekoračenje granice "ukusa", potencijalna opasnost, ukazivanje na društveni "red flag"...
