Istina, autori genijalne "Krune", koju su podjednako voljeli gledati i žene i muškarci, zadržali su i ostale likove, ali, što zbog lošeg castinga, što zbog loših priča koje su odlučili prepričati, oni u potpunosti padaju u sjenu sjajne Elizabeth Debicki (u ulozi princeze Diane) i posve pogrešno odabranog Dominica Westa (princ Charles).
Nije problem u tome što bi serija o moćnoj konzervativnoj generaciji najviše britanske aristokracije rođene prije rata koja se gubi u suočavanju s modernim svijetom koji dolazi trebala by proxy biti dosadna - problem je u tome što Peter Morgan nije točno znao kako bi se pozicionirao prema gotovo pa suvremenoj priči o kraljevskoj obitelji koju toliko voli i poštuje.
"Kruna je ljubavno pismo kraljici", rekao je upitan, nakon kraljičine smrti, hoće li se "Kruna" prestati prikazivati. Ni u najvećem ludilu ne mogu zamisliti zašto bi se televizijska serija, fikcionalizirani prikaz kraljičinog dugačkog života na tronu Ujedinjenog Kraljevstva i engleske crkve trebao prestati prikazivati, ali odgovor na to pitanje doista se može pronaći u posljednjoj sezoni. Kao da se i sam Morgan uplašio reakcija svojih sugrađana (možda i preživjelih nasljednika "krune"?) pa je scenaristički plesao između obaveznih motiva koje ionako znamo iz tabloida i dosadnih rukavaca priče za koje doista ni najzagriženiji rojalisti ne mogu odglumiti interes.
Ono što me dakako najviše interesiralo je priča o Diani, princezi od Walesa, toj popkulturnoj ikoni koja se pobunila protiv kraljevske obitelji dokazujući tako da je ultimativno bogatstvo koje žena može imati u životu - ljubav. Hororičan prikaz te snažne i prkosne, hrabre i empatične žene bit će nož ravno u srce gledateljica i gledatelja koji su dovoljno stari da se sjećaju šokantnog trenutka kad su mediji objavili da je poginula. Morgan je, pod egidom istraživanja njezinih slabosti, od nje napravio luđakinju koja sa svojim maloljetnim sinom razgovara o ljubavnicima, a, čekajući s prijateljicom u bolnici vijesti o operaciji srca njezinog voljenog supruga, prvo što će primijetiti je navala feromona dok iscrpljeni dr. Khan saopćava da mu je - jedva - uspio spasiti život. To je uvjerljivo najužasnija scena serije, no na pobjedničkom prijestolju uz nju stoji scena u kojoj princ Charles, inače u seriji prikazan kao Che Guevara kraljevskih dvora, što je otprilike najbizarniji zahvat na stvarnom karakteru koji sam ikada vidjela, pleše break dance s pripadnicima afroameričke zajednice. Temeljitim kopanjem po internetu možete pronaći dokaz da se taj moment koji kod bilo koje osobe može izazvati samo susramlje doista dogodio, ali to je potpuno nebitno. Charles, tada strpljivi princ, a danas kralj, prikazan je do te mjere subjektivno da se i najstabilniji gledatelj mora upitati radi li se o ulizivanju budućem kralju Velike Britanije.
Neopisiv je tu broj dozlaboga dosadnih i posve nepotrebnih scena koje služe nemuštom pokušaju da se opravda Camillu i Charlesa, a ocrni Dianu, pa ćete tako, ako vam se nakon ove kritike bude dalo, gledati duge scene Camillinog razgovora sa spin doktorom, te monologe Dominica Westa (čiju bi karijeru prihvaćanje ove uloge na neko vrijeme moglo ozbiljno uzdrmati) o tome kako je tradicionalan i zaljubljen u povijest i kako ne može zamisliti ništa dosadnije od shoppinga i ništa zanimljivije od rimskih ruševina, ali kako istovremeno sve što želi je da monarhija bude modernija. Zanimljivo je da Morgan zna da Charles dakako u stvarnom životu nije učinio baš ništa da monarhija doista bude modernija (pogledati pod hodanje maloljetnih prinčeva iza majčinog lijesa), ali valjda ne bi mogao mirno spavati da je tako prikazao budućeg kralja. To je apsolutno razumljivo u svakom slučaju, osim ako pišeš seriju za Netflix o - budućem kralju.
Debicki je sjajna glumica i doista je na momente slika i preslika Diane od Walesa, ali, kao i baš svaki drugi lik u sezoni, koketira s karikaturom. Osim prikaza Diane kao neuravnotežene Emme Bovary, kao najgori krimen seriji spomenula bih i izbjegavanje gotovo svakog političkog momenta koji se dogodio u tom razdoblju. Cijela drama u Sjevernoj Irskoj spominje se usput, uz vožnje kočijama i razgovore o kraljičinim kilama. Britanski premijer John Mayor prikazan je kao gay best friend kraljice Elizabete II., pa sam nakon scena tijekom kojih oni raspravljaju o brakovima njezine djece čekala da joj krene raščešljavati kosu i farbati sijede. Da bar je! Frizura koju su odabrali uopće ne pomaže Imeldi Staunton, koja je pretvorena u apsolutno dosadnu baku bez imalo karizme i autoriteta osim kad je u pitanju kraljevska jahta kojoj su pak dali toliko prostora da "Kruna" prvi put doista razotkriva kraljevsku obitelj kao neopisivo privilegirane štetočine.
Već spomenuti West jednostavno u svakom kadru, unatoč lošoj boji za kosu, djeluje kao zdravi lučki radnik pun energije ali ne i stila. Ne postoji ni gledatelj koji će povjerovati da gleda Charlesa, ni mikrotrenutak u kojem se ne pitate - ček, tko je ovaj mangup s rukom u džepu od sakoa? Princ Phillip ima nekakvu aferu s prekrasnom glavnom glumicom iz serije "Californication", koja, barem u seriji, nije fizička, što je dobro, jer bi zbog castinga to vrlo vjerojatno izazvalo ozbiljnu pobunu. Naime, glumci izgledaju kao djed i kći. Njegova afera, s obzirom na godine i izgled, tjera te da gledaš u pod, a ne da se uznemiriš radi kraljice. Također je posve nejasno zašto oni uopće imaju krizu u braku, jer su se upravo tako vraški dobro slagali oko popravaka na jahti, prema Morganu, najbitnijeg unutarnjopolitičkog pitanja krune ranih devedesetih godina. Obitelj Al Fayed, koja se u lošim Versace košuljama, pojavljuje svako malo u nejasnim intervalima praćenja njihovog bogaćenja, zamišljena je valjda kao meta kritika postkolonijalističkom društvu Londona, ali ostaje nejasno misli li Morgan da je OK da je Harrods egipatski, ili ne. Uglavnom, ovaj dio ljubavnog pisma ne da nije uspio, nego bi bilo bolje da ga Morgan nikad nije napisao.