Koliko mu je važno da njegovi prostori budu po mjeri čovjeka može osjetiti svaki gost Grand hotela Park u Rovinju, na čijem je projektu uređenja Piero Lissoni sa svojim timom radio četiri godine. S arhitektom i dizajnerom razgovarali smo u njegovom sjedištu u Milanu u strogom gradskom središtu, u zgradi bivše tvornice svile.
"Ta zgrada je zaštićeni spomenik talijanske industrijske baštine, jer je riječ o jednoj od prvih hala koje su konstruirane i sagrađene od armiranog betona", kaže Lissoni, koji neumorno radi na brojnim projektima diljem svijeta pa će tako njegov dizajn uskoro osvanuti u Italiji, Gruziji, Indiji, Južnoj Koreji, Rusiji, Izraelu, Nizozemskoj i Mađarskoj.
Što ste najvažnije naučili u četiri desetljeća svoje karijere?
Da su ljudi važniji od stvari, a pogotovo novca, te da je za mene najvažnija stvar na svijetu ono čime ću se baviti kad se probudim iduće jutro.
Imate li neke svoje predmete u uredu?
Nemam. Ne sviđa mi se živjeti u katalogu zato u mojoj radnoj sobi, stanu i kući nema mojih predmeta, nego sve kupujem od drugih. U uredu, recimo, imam konfekcijske pletene stolce, te namještaj s potpisom Philippea Starcka i Shiroa Kurumate.
Zašto na vašem radnom stolu nema računala?
Ne koristim ga, jer mi ne treba. I danas crtam isključivo rukom – olovkom na papiru ili specijalnom olovkom na iPadu, pa za svoje crteže i skice, jedini u svom uredu, nikada ne koristim računalne programe. Računalo zapravo odbijam koristiti, to je neka vrsta aristokratskog stava i izbora s moje strane. Na taj način se i ističem, jer sam drukčiji od ostalih, a to je princip kojim sam se uvijek rukovodio u poslu. Neki to nazivaju arogancijom i tvrdoglavošću, protiv čega nemam prigovora, ali meni je zapravo važno da radim vlastitim rukama, jer mi to daje osjećaj slobode. I od svojih suradnika očekujem da vladaju crtačkom vještinom i ne zanemaruju je, to je glavni uvjet da rade sa mnom.
Kako birate suradnike?
Po urođenoj znatiželji, općem obrazovanju i sklonostima, te po tome mogu li na našem prvom razgovoru primijetiti neku nesavršenost koja im daje osobni pečat. Ne biram najbolje studente, niti sure profesionalce, takvi ljudi mi ne trebaju. Moji suradnici moraju znati tko je Paško Patak, koja je razlika između rapa i trapa, tko su članovi Sex Pistolsa, po čemu je značajan kanadski pijanist Glenn Gould i koliko je Bachovih Goldberg varijacija... Inače ne govorimo istim jezikom i ne živimo u istom svijetu, pa je međusobna suradnja - nemoguća. Za konačnu odluku o odabiru kandidata je ključan moj razgovor s kandidatom.
Zašto od svojih suradnika očekujete široke interese i obrazovanje?
Arhitekti su po mom mišljenju vjerojatno posljednji renesansni ljudi u našem društvu, a njihove vještine, interesi i znanja moraju biti široki jer naše ideje i koncepcije određuju životni i javni prostor u kojem se ljudi trebaju osjećati dobro. Sebi, primjerice, ne mogu oprostiti što umjesto prirodoslovne nisam odabrao klasičnu gimnaziju, pa sam mnoge stvari morao kasnije nadoknaditi i još ih nadoknađujem.
Iz kakve ste obitelji: čime su se bavili vaši roditelji?
Imali su obiteljski obrt za restauriranje i tapeciranje namještaja u Milanu.
Kad ste shvatili da su arhitektura i dizajn vaša profesija?
Kao dijete. Šezdesetih godina prošlog stoljeća moji su vršnjaci sanjali o tome kako će postati astronauti, vozači formule 1, piloti..., a ja sam svoje slobodno vrijeme najradije provodio crtajući i skicirajući predmete kakve sam zamišljao u svom imaginarnom svijetu.
Gdje stanujete?
U središtu Milana, na trećem katu kuće iz pedesetih godina, projektiranoj u Le Corbusierovom stilu. Smatram se urbanom životinjom, pa se u prirodi dosađujem - ondje je previše zelenila i tišine za moj ukus.
Jeste li ikad projektirali nešto za sebe?
Da, svoju ladanjsku kuću s bazenom u Toskani, na uzvisini s koje se vidi more. To je jedini projekt koji sam napravio za sebe, jer sam kao arhitekt bio grozan, a kao klijent još i gori od arhitekta.
Zašto?
To je bio klasični nesretan spoj klijenta koji je tražio jedno i arhtitekta koji mu je dao nešto sasvim drugo - shizofrena situacija u kojoj sam se stalno svađao sam sa sobom.. Da pojednostavim, klijent je htio meku, udobnu i ugodnu kuću, a dobio je radikalni projekt.
Tko su bili vaši prvi klijenti?
Prije nego što sam 1986. osnovao vlastiti studio, promijenio sam mnogo različitih studija, pa nisam imao niti jednog klijenta na kojeg sam mogao računati. Prvi me angažirao studio Boffi da im dizajniram katalog, te izložbeni prostor na sajmu. Nakon toga sam im redizajnirao postojeću kuhinju Esprit, a nakon toga su došli i drugi naručitelji.
Što smatrate svojim remek-djelima?
Nisam ih još napravio. Osobno mi se najviše sviđaju neki proizvodi i projekti s greškom, koji nisu realizirani, pa čak i neki koji su propali na tržištu. Možda sam se upravo zbog toga u svojoj glavi romantično vezao uz njih.
Zašto volite svoj posao?
Jer je to moja najveća strast. Obožavam ga podjednako, kao i žene - i skijanje.
Imate li obitelj?
Da, već sam i djed, a unukove crteže držim prikačene na svom uredskom panou.
Birate li vi klijente ili oni vas?
Klijenti prvo biraju mene, a zatim ja njih. Ako se nađemo kao ljudi, počinjemo raditi, inače me ne mogu kupiti. Oduvijek je bilo tako, čak i kad sam umirao od gladi. Radim za vrlo uzak krug ljudi koji si to mogu priuštiti, a pritom me moraju i svojim željama dovoljno zaintrigirati da prihvatim posao. Postoji i jedan bezuslovni uvjet: tko želi moj projekt, mora ga prihvatiti u cijelosti.
Kakve su vaše dužnosti šefa tri ureda u Milanu, New Yorku i Tokiju?
Da se pojavim na poslu, popijem bezkofeinsku kavu, odaberem cvijeće i provjerim jesu li biljke zalivene... Naravno da se šalim, ali u svakoj šali je i pola istine. Moj dio posla su kreacija i upravljanje, pa svaki projekt - i najmanji, i najveći - osobno nacrtam i poslije pratim kako se razvija. Uz to mi, srećom, ostaje dovoljno vremena za svakodnevno čitanje i učenje.
Kako znate kad je vrijeme da ubijete prototip?
U trenutku kad osjetim da nikad ne bih kupio taj proizvod, jer mi se ne sviđa. To je hrabra i žalosna odluka u isto vrijeme, ali prije svega treba biti pošten prema samome sebi. Jedna od najvećih vrlina je znati kad je kraj i priznati si to, a ne spašavati projekt na svaki mogući način - to je put u propast.
Odakle crpite inspiraciju?
Iz života - ljudi, hrane, mirisa, kulture, glazbe, mode..., svega što me okružuje. Sebe smatram zanatlijom, a u mom poslu je (samo)disciplina najvažnija. Tko je nema, bolje mu je da si potraži drugi posao.
Čime biste se vi još mogli baviti?
Da nisam arhitekt, bio bih učitelj skijanja.
Zašto?
Jer obožavam slobodno skijanje na ekstremnim terenima: prošao sam cijelu Švicarsku, Austriju, Italiju i SAD, skijao sam na Aljasci, u Čileu, Ukrajini, Rusiji, Norveškoj, Sloveniji, Japanu... Od terena koji me zanimaju nedostaju mi još Novi Zeland, Turska, Argentina i Himalaja.
Zašto skijate izvan uređenih staza?
U ekstremnim uvjetima treba biti koncentriran u svakom trenutku: što je situacija opasnija, ja se osjećam slobodnijim. To traži i žrtvu, pa sam nekoliko puta lomio ekstremitete i doživio druge ozljede, ali bez boli nema niti užitka.
Koji je vaš savjet mladim kolegama?
Naš posao je težak, traži strast, hrabrost, samodisciplinu i znatiželju. Ako toga nemate, potražite si nešto drugo.
Tko su vaši arhitektonski uzori?
Mnogo ih je u mojoj privatnoj enciklopediji, ali ako moram izdvojiti jedno ime to je Ludwig Mies van der Rohe, čiji me radovi oduševljavaju i iznenađuju dualizmom klasičnog formalizma i kreativnosti.
Kako reagirate kad primijetite da vas kopiraju i kradu?
Prvo se uzrujam, jer znam koliko je teško razviti originalnu ideju, a koliko je lako kopirati druge. No, onda mi to počne laskati, jer da me nitko ne kopira, značilo bi da moj rad ne vrijedi ništa. No, ne tužim nikoga, jer na to ne želim trošiti energiju i vrijeme, radije dignem letvicu, da vidim tko će me stići.
Po čemu ste tipični Milanez?
Poput svojih sugrađana uživam u kombinaciji slatkog života i efikasnosti, pola sata pijem kavu, redovito posjećujem muzeje i operu, vozim se javnim prijevozom i biciklom, a elegancija nam je upisana u DNK.
Bez čega ne možete zamisliti život?
Bez dragih ljudi, ljubavi, pasa, glazbe, umjetnosti, skijanja, vina, fine hrane i - arhitekture.
Koje vam je omiljeno jelo iz mamine kuhinje?
Rižoto milaneze, bolji nisam kušao nigdje drugdje.
Kako biste opisali svoj stil?
Nemam pojma. Neki su ga prozvali minimalističkim, drugi elegantnim, treći jednostavnim..., pa si svatko može odabrati termin koji mu odgovara. Ja sam jedino siguran da postoje mnogo bolji arktitekti od mene, poput Philippea Starcka, Jaspera Morrisona, Antonia Citteria, Michaela Anastassiadesa... To su, srećom moji prijatelji i srodne duše, baš kao i kolege iz zagrebačkog studija 3LHD, s kojima smo napravili sofisticiran i prekrasan hotel u Rovinju.
Jeste li ga posjetili otkako je otvoren?
Da, u lipnju prošle godine sam ga posjetio anonimno, bez najave. Uživao sam tri dana u njemu i kao gostu mi se jako svidio. Ali bih kao arhitekt sad u njemu promijenio sve.
Zašto?
To je uvijek tako. Kad je posao gotov, ja bih ponovno sve ispočetka.