Volimo slučajno otkriti umjetnost i umjetnike. Volimo kada slave ljude i život I kad u tom "slavlju" nisu patetični, isprazni i doslovni. Kada ne potiskuju osjećaje i teme, kada se ne dodvoravaju toj uvijek imaginarnoj publici. Andoni Beristain španjolski je fotograf čije komercijalne i umjetničke fotografije oduševljavaju.
Posebno nas je oduševila serija "Pieza Madre" koja je posvećena njegovoj nedavno preminuloj majci. Kako sam autor pojašnjava – serija će sadržavati 63 fotografije, a svaka će slaviti jednu godinu tog zapravo kratkog života.
Posvećeno fotografiranje u svom je temeljnom zadatku zapravo odrađivalo žalovanje za majkom. Bila je to žena s nizom svojih životnih poteškoća, žena koja se sramila svog tijela, vječno osjećala nedostatnost – kako zbog svog tijela, tako zbog svoje tihe, nenametljive osobnosti. Kada tematizira tijelo, ovaj fotograf izlaže svoje tijelo, predstavlja autoportret svog polunagog tijela kako bi skinuo (još jedan pokušaj) stigmu s nekonvencionalnog tijela, dakle sram, krivnju, isprepadanost… Nastavite niz zločina koje je "kultura" napravila drugima i drugačijima.
Kada pali fotelju, u dim šalje sjećanja na tople večeri kada su skupa, majka i sin, sjedili i gledali najgori mogući televizijski sadržaj. Kada stavlja čarapu i tenisicu na plastični stolac pokazuje njezinu navezanost na dom, na njezinu tromost, nemicanje iz zone "komfora", iako je očito da je komfora u doslovnom smislu te riječi bilo malo do nimalo.
Razbijeno ogledalo simbol je nemogućnosti ponovnog (auto)pogleda.
Odnos prema majci odraz je odnosa civilizacije prema ženi. Na zanimljiv način ova serija fotografija preslikava podosta blizak i nerijetko ovisnički (infantilan) odnos sin – majka, odnosno preslikava kulturni kod u kojemu je takav odnos moguć.
