Draga Lela,
Ovo je prepiska između mog najboljeg prijatelja, odnosno tvog oca i mene, tvog kuma ako dobijem sakramente na vrijeme, na dan kad smo ti otvorili račun za štednju.
Ja: To joj je za rođenje, pa ću odsad mjesečno stavit neki nalog.
Tata: Kume, kume, iće mala u Japan.
Ja: Ubija bi se da mora radit kolko mi radimo.
Tata: Ovisi kolko želi bit uspješna.
Ja: Može se uspit i s osam sati rada. Negdi.
Tata: Ha ha ha, to se slažen.
Ja: Ja se prvi put u životu opustija na pragu četrdesete, jebeš to.
Tata: Mi ćemo joj pomoć, al sama će morat odlučit.
Trebalo mi je točno 38 godina da odrastem. Točno 38. Ni dana više ni dana manje. Dogodilo se to na moj rođendan, 13. 11. 2022. Stao sam pred prozor svoje nove, prekrasne, tople kuće i pomislio na sate, dane, noći posla koji su bili potrebni da je sagradim.
Pogledao sam svoje prijatelje, ljude koje kako god da postaviš oko vatre, svi će se međusobno složiti jer su maestralni pojedinci i pomislio na sate, dane, noći propuštenih trenutaka s njima. Inače, samo da znaš, mater i otac ti nisu došli jer si zahtjevna beba, ali ne zamjeramo ti.
Pogledao sam jezgru svog života pored mene i pomislio na sate, dane, noći borbi sa svojim i tuđim demonima da bih sad zbog te jezgre svog svijeta imao ne kuću, nego dom. Pogledao sam svoje pse, pse mojih prijatelja, djecu mojih prijatelja, vidio samo ljubav. Udah, izdah, da sad umrem, ne bih sekunde žalio.
Kakav je osjećaj odrasti? Pa odjednom imaš osjećaj kao da ti ne treba ništa drugo osim sadašnjeg trenutka. Ali vratimo film unazad.
Od svoje dvadesete radim k‘o konj. Isto kao i tvoj otac. I da, tužan sam što će sad neki čitatelji reći: "A neš ti rada, glumac si." Dira me to, ali na kraju dana, ajde nek probaju oni, pa ajmo sjest i razgovarati nakon što smo oboje stekli neko iskustvo u tome. Nit‘ je teško nit‘ je lako. Kao i svaki posao koji čovjek voli. Ali, srećom, ni ne pišem njima, nego pišem tebi, kumče moje predivno, a ti ne osuđuješ. A i osim toga nisam uvijek dobivao priliku glumiti. Kad nisam glumio, pisao sam, kad nisam pisao, režirao sam, kad nisam režirao, učio sam, konobario s tvojim ocem, dok su s druge strane šanka ljudi koji će sutra pisati anonimne komentare o nama u čudu gledali "Pa šta nisu oni u onoj sapunici" pogledom. Pomagao sam, kuhao, stvarao, uvijek, ali uvijek sam nešto radio. Moji roditelji će ti to prvi potvrditi, a moji roditelji su strogi. I zamjeram im cijeli život što su me naučili da prave stvari dolaze teško, da se za sve trebaš maksimalno truditi, a da i to nije dovoljno jer sve može u tren oka biti izgubljeno. Nema opuštanja, samo red, rad i disciplina.
Naravno, sve te lekcije dobivao sam uz ljubav koja je dolazila iz vreće bez dna. Neograničeno. Ali svejedno, zamjerao sam im. Jer kad bi mi nešto došlo lako tu i tamo, mislio sam da je greška. Da je prevara. Da će me se razotkriti. I da ću morati sve iz početka. A počeci su ono što je brutalno teško. Trebao mi je doći trideset i osmi rođendan da shvatim da je od njihovih lekcija prošlo trideset i osam godina i da sve ono što je sad kao lako - sve je to zbroj svega teškog odrađenog kroz život. Jer nije trideset osam malo. To je baš onako, odraslo. A moram ti priznati, ako dobro postaviš stvari u mladosti, odraslost je nekako začuđujuće laka.
Nisu mene roditelji htjeli naučiti da budem robot koji živi u strahu. Samo su htjeli reći istinu. A istina je da će na životnoj liniji biti i uspona i padova, ne postoji prečac. A sve i da postoji neki tunel kojim možeš šmugnuti do nekog imaginarnog cilja, čemu to? Tuneli su mračni i zagušljivi i Vlada krade na njima, osim ako se to u tvoje vrijeme nije promijenilo, ali sumnjam. I kad uđeš u tunel, nemaš pojma što je na kraju. A dužim putem, uvijek ipak tamo negdje vidiš sunce.
I zato, ljubavi, isto kao mater i otac i kum, nećeš raditi osam sati dnevno, radit ćeš šesnaest sati dnevno za premalo para jer ćeš obožavati svoj posao. Voljet ćeš svoje kolege i potegnut ćeš uvijek više da svima bude bolje. Da u trenu kad odrasteš kažeš: "Ok, sad možda mogu i u miru samo šetati svoje pse šumom i ne misliti ni o čemu par dana".
Isto kao otac i mater i kum imat ćeš toksične veze. Veze u kojima si ti toksična i veze u kojima je tvoj partner ili partnerica toksičan jer ćeš onda u trenu kad odrasteš znati da je osoba pored tebe tvoja jezgra.
Isto kao otac i mater i kum nećeš raditi kompromise, nećeš se prilagođavati drugima da te prihvate, zavole, zaposle, bit ćeš toliko konstantno svoja da ćeš svima ići na živce, i muškarcima i ženama jer će im tvoja "svojost" stvarati nervozu, ali ćeš kad odrasteš spavati bez tableta i buditi se bez alarma jer će ti savjest biti mirna i jer nećeš u srednjim godinama imati upitnike nad glavom i krizu identiteta.
Isto kao i otac i kum (mater ti je malo pametnija), na dan kad ti uručimo tvoju štednju u ruke, pola ćeš potrošiti na cugu i pizdarije da bi u trenu kad odrasteš rekla: "Ne treba mi ništa od toga više".
Kao svi mi mrzit ćeš samoću, jer ćeš je netočno brkat s usamljenošću da bi u trenu kad odrasteš znala da je i tišina izbor. Kao i partijanje do šest. Isto kao otac i mater i kum, cijelo vrijeme ćeš živjeti ubrzano, sramit ćeš se svoje prošlosti kakva god bila, bojat ćeš se budućnosti jer si čovjek i jer će ti govoriti da je vrijeme novac, da bi u trenu kad odrasteš rekla sebi: "Ne, vrijeme je život".
I to ti pokušavam reći kad kažem da kad odrasteš, neće ti trebati ništa osim sadašnjeg trenutka. A dobra stvar kod sadašnjeg trenutka je što možeš u njemu što god želiš, već je idući novi. A i ne moraš ništa.
I tako mi života, meditirat ćeš. I slušat ćeš muziku na pločama. Jer nema bolje. I bit ćeš carica. Jer su ti takvi i otac i mater. A znaš što ću ti reći, nije ti ni kum za baciti.
Jedva čekam da odrasteš, jer je stvarno lijepo, ali nemoj žuriti, ljubavi, imaš dobrih 38 godina da nas strašiš, nerviraš i zamjeraš nam na svemu što te pokušamo naučiti. Jer koliko god bi mi htjeli da za tebe ipak postoji neki savršeni prečac koji smo ti utabali, toliko ti moraš uvijek biti svoja, a ne naša.
Voli te kum.
