Hoću li ispasti frivolna ako poželim pomoći svom licu ili tijelu s estetskim zahvatom? Hoću li ispasti površna ako ga priznam? Hoću li biti slaba jer ne prihvaćam svoje podočnjake, trbuh nakon trećeg poroda, bore koje sam naslijedila od majke, celulit koji je posljedica moje ljubavi prema brzoj prehrani? Jesam li lažna ljepotica ako iskoristim slavnu frazu je ne sais quoi koji će ljudi na vjenčanju moje prijateljice ovog ljeta moći čuti (ako nam bogovi epidemiologije dopuste), iako znate da je ono zapravo "posljedica" pomoći od strane slavnih imena hrvatskih estetskih krugova koja se već desetljećima šapuću (Milojević, miljenik žena i moćni poznavatelj velikih tajni eliksira mladosti)? Jesam li, ako se nagnem i pitam poznanicu "što je radila", manje pametna, manje samopouzdana, priznajem li da sam željna i vanjske gratifikacije?
Jesam li pokleknula pred titanskom snagom popkulturalnih nastojanja, potpomognutim patrijarhatom i reklamnom industrijom, jesam li zauvijek izdala bogove prirodnosti, intelekta, muze umjetnosti? Jesam li dokazala da sam krhka pred terorom ideje vječne mladosti? Hoće li me se odreći feminističke ikone ako pristanem da mi se pomogne obrisati tragove sunčanja, smijeha, panike, bolova, razvoda, genetske faličnosti? Jednako kao što je jaka snaga očekivanja da žene budu zauvijek slika i prilika sebe u dvadesetima, da bi muškarcima bile i dalje zanimljive, da bi i dalje bile "isplative" urednicima modnih časopisa, da bi same sebe mogle podnijeti u ogledalu. Jaka je i snaga shaminga onih koje operiraju nos, podignu grudi nakon dojenja, ili ubrizgaju prirodni botox u čelo. I sama se mučim između ta dva suprotstavljena "misaona brda": nije radila ništa s jedne strane, kao "utvrda" ljubavi prema sebi, takvoj kakva jesi, i dokaz vlastite emotivne stabilnosti, i boli me briga s druge strane, želim probati Skin Pen i imati manje bora, kao neko "utočište" u kojem je i ženska potreba za uljepšavanjem prihvaćena i neosuđena.
Nitko, dakako, ne želi izgledati kao punjena patka, ali dame koje pretjeraju prema mojim ili vašim pravilima, same žive s tim. No što se više bližim četrdesetom rođendanu, to su mi primamljiviji koncepti poput mikro botoxa, baby botoxa, prirodnog botoxa, kako mu tepaju plastičari. U prijevodu to znači ubrizgavanje gotovo neizmjerljivih količina botulina u krizna područja. Reklo bi se da taj postupak, kojem je vična samo najistančanija ruka estetskih kirurga, manje služi peglanju godina, a više boostanju samopouzdanja i tješenju duše. A nije li duša upravo ono na što, u svakom dobu, moramo najviše paziti i o čemu moramo najviše brinuti? U redu je htjeti prikriti starenje, zaustaviti ga na tren, i ako to nije vaš "glavni sadržaj", prilično je oslobađajuće reći: želim to, bez da se opravdavaš kasnije zašto, koliko i kako. Želim. Što? To je samo između mene, i mene, i njega. Ruke koja drži injekciju.
