Mnogi su zabrinuti za svijet jer je nova generacija, oni koji tek sad izlaze iz srednjih škola i počinju svoj život, oni su razmaženi, lijeni, očekuju da im se sve servira na pladnju. Slično kao i ona generacija prije nje, a i ona prije i ona prije... Na mladima svijet ostaje, a lako je odbaciti mladu generaciju kao nesposobnu. To bi bio lakši put, ali u ovom slučaju i neispravan. Jer nakon što pročitate razgovor s Marijom Skočibušić bit će vam jasno da se nemate zašto brinuti.
Ona je maturantica, 18-godišnjakinja iz Karlovca i jedna od najboljih i najperspektivnijih domaćih pjesnikinja. Nedavno je dobila nagradu "Na vrh jezika" za neobjavljeni rukopis autora/ica do 35 godina starosti, njezine su pjesme objavljene u zbornicima Poezitiva i Rukopisi 42, u časopisima Poezija i Libartes te na portalima Strane i Kritična masa te blogu Pjesnikinja petkom. Njezin je rukopis "Kraćenje razlomaka" pohvaljen na natječaju za nagradu Goran za mlade pjesnike.
Marija je, dakle, budućnost naše poezije i književnosti, a sudeći prema načinu na koji promišlja o svijetu oko sebe i bez ustručavanja, arumentirano i elokventno iznosi svoje stavove, ona je i nova generacija Glam žene - hrabra, uspješna i ustrajna.
Kad si počela pisati poeziju i kad je to postalo "ozbiljno"?
Za poeziju sam se češće i svjesnije krenula zanimati u šestome razredu iako se pisanje tijekom osnovne škole svodilo na kratke bljeskove potrebe i pokušaje imitacije autora underground poezije. Ono mi je bilo od velike koristi kao uvijek dostupno i sigurno mjesto za razgovor sa samom sobom, pomoćni organ za disanje u razdoblju suočavanja s posve novim tjelesnim, psihičkim i emocionalnim promjenama. Tada su se dogodili i jedni od prvih samoinicijativnih odlazaka u knjižnicu, nasumična traženja knjiga za čitanje.
Pisanju sam se podredila pažljivije i temeljitije u srednjoj školi zahvaljujući nizu sjajnih utjecaja koji su me predano usmjeravali, učili, kao i internetskim portalima za književnost koji su mi bitno olakšali snalaženje. Pjesmu sam počela shvaćati kao organizam koji je samo krajnja posljedica čitalačkih iskustva, uočenih i ispisanih dijelovima teksta, razgovora. Za kvalitetu je potrebna iznimna sigurnost i iskustvo u služenju jezikom, a to je jedino uvjetovano dosljednim radom, ne godinom rođenja.
U jednoj si pjesmi napisala "imaš premalo godina za napisati pjesmu". Tvoje se godine neminovno spominju kad se piše o tvojoj poeziji, smeta li ti to? Poznaje li, uopće, poezija godine? I ako postoje "pjesničke godine", koliko bi ih ti imala?
Kronološka dob je malo ili nikako vezana za tekst, iako se nameće kao ključan preduvjet od samoga početka, s obzirom na to da postoji vrlo živa ideja prikladnoga izraza koja se njeguje kao ustaljeni kriterij za postizanje uspjeha na, u osnovnoj i srednjoj školi često ogovaranoj, smotri (natjecanju) literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva Lidrano. Sa željom za sudjelovanjem i odlaskom na državnu razinu, nameće se i niz pravila, ograničenja, opaski o tome koju temu učenik/ca smije i može razumjeti s obzirom na svoju dob i kategoriju, odnosno što djeluje kao "preveliki zalogaj", a bez konkretnog savjeta kako bi se i zašto neki propust trebao ispraviti, što na kraju završi okretanjem očima i došaptavanjem.
S obzirom na to da od područja na koje se kreativni učenici najviše oslanjaju većinom ne dobivaju gotovo ništa, iznimno je uz sebe imati osobu koja ne brine za povrijeđeni ego i podilaženje pri kritiziranju, koja će iskreno pristupati tekstu, imati volje i vremena za promišljanje, približavanje te navođenje u kojem smjeru bi se pisanje i čitanje moglo kretati.
Dugo sam samu sebe kočila dobnom granicom, ali valjda treba biti svjestan okvira da bi se iz njega moglo izaći. Razumijem da je moje godište suprotno očekivanjima na temelju poezije koju pišem, ali drago mi je da dosad nikada nije služilo kao kriterij odabira, nego se prednost davala književnoj razini. Susretala sam se s mnoštvom pozitivnih reakcija, kao i ravnopravnim odnosom, što me doista veseli i ohrabruje, ali moram priznati da su me ipak više poticala na daljnji trud početna podcjenjivanja i omalovažavanja iskusnijih autora koji su me kritizirali na temelju moje naivnosti, dobronamjerno mi savjetovali da "prestanem forsirati", provlačili komentare poput: "Još si premlada da…", "S obzirom na to koliko godina imaš…", "Kad budeš starija, shvatit ćeš…"
Djetinjstvo je važna tema u tvojim pjesmama. Je li to tvoj pokušaj prihvaćanja procesa odrastanja, odvajanja od djetinjstva?
Pisanje je zapravo izvirilo odjednom, kao iznenadni, ali prirodni jezik otpora; način sporazumijevanja koji mi je omogućio da podrobnije upoznam, preispitam, učinim okruženje, nagone, situacije, stavove i tijelo opipljivijima, shvatim razloge usađenosti osjećaja straha i srama koji su se pojavili kao podrazumijevajući u procesu suočavanja s izlaskom iz naivnosti u zadana očekivanja patrijarhalnoga društva. Djetinjstvo je razdoblje hranjenja kada se nagomilane promjene, tuđe reakcije, upute i stavovi gutaju bez dovoljno žvakanja; raščlanjivanja na proste faktore kako bismo u potpunosti razumjeli zašto se nešto događa ili govori.
Odrasla si i još živiš u Karlovcu, maloj sredini – a i Hrvatsku bismo mogli tako nazvati. Kako je ta sredina utjecala na tebe, razvoj tvojih stavova i tvoje poezije?
U Karlovcu je većim dijelom godine očit manjak kvalitetnog i zanimljivog sadržaja, no događaju se mala poboljšanja i otvaraju nove mogućnosti zahvaljujući raznim udrugama i pojedincima koji sustavno djeluju. Kultura je uglavnom centralizirana u Zagrebu, koji meni i nije toliko daleko, ali je i dalje nemoguće popratiti sav željeni sadržaj. Manja sredina svakako tjera na izmicanje, propitkivanje, želju za izlaganjem novom, življem, otvorenijem i većem, iako to uvijek izaziva neugodu, privremenu izgubljenost. S dobrim dijelom svojih vršnjaka se uglavnom svađam ili sam im smiješna, mislim da im i dalje nije sasvim jasno zašto čitam knjige ili idem u kazalište, i ono najgore, ne provodim subote u lokalnim cajkaškim klubovima. Kad budem starija, shvatit ću!
Česte teme su ti i ženska seksualnost i žensko tijelo. To su neke teme koje su u našem društvu još uvijek tabui. Kako se nosiš s time, smeta li ti taj odnos prema ženskome u društvu?
Tjelesnost mi oduvijek, barem u nekome segmentu, predstavlja sram ili strah, a pisanje je produžetak tih osjećaja. Možda su oni izraženiji kod žena jer s promjenom tijela dolaze nove popratne reakcije, rizici, komentari, kalupi i tajne. Osjećam se odgovornom vratiti se djeliću osobe kojoj neke stvari i dalje nisu jasne; kritički im pristupiti, objasniti, ispričati se i pokrenuti dijalog o uputama koje nam se prekasno, i što je najgore, potpuno nepristupačno pokušavaju približiti. Osvrćem se na dijelove koji, koliko nam se god irelevantnim činili, bitno određuju smjer u kojem se društvo kreće, kojim je osobama pripisana margina, osude, opomene, nasilje; veći potencijal za pronaći se u poziciji žrtve.
Pamtim gađenje, dovikivanje i ismijavanje jedanaestogodišnje djece, nezainteresirane učiteljice, vlastitu zbunjenost i neznanje kada je prijateljici procurila mjesečnica na izletu u Selce, kako poput tajne, povjerljivo šapućemo o kilaži, znoju, pojavi "stidnih" dlačica i onih ispod pazuha, brkovima, obrvama, glatkim nogama i rukama, majkama koje određuju kada čupanje, brijanje, depiliranje može započeti.
Tijelo je glagol, pokretač radnje koja mora biti prepričana i javna, stoga se dotičem prijateljice koja zbog silovanja na rođendanu godinama nije išla u izlaske, djevojke iz susjednog razreda, čija je snimka dok su je dečki pijanu dirali, kružila po osnovnoj školi bez da je itko išta poduzeo, osim što su je vršnjaci prozivali nepažljivom i lakom, a dečkima pružali ruku.
Učenje srama je duboko ugniježđeno u najdostupnijem, najvidljivijem i najglasnijem, pa tako i u školskim učionicama, gdje je vjerojatno jedan od prvih izvora koji je uz pornografiju učenike upoznavao sa seksualnosti, barem u mome slučaju, bio vjeroučitelj. Otvorio je temu spektra ljudske seksualnosti koju je podijelio na ispravnu i neispravnu, govorio o silovanju za koje je većinom žena sama kriva jer je izazivala svojim nepriličnim ponašanjem i odjećom, podizao je svijest o kontroli i suzdržavanju koji će se nagraditi te eksperimentiranju, opuštenosti, kontracepciji i masturbaciji koji će se posramiti, u konačnici – kazniti.
Smatraš li se predstavnicom "ženskog pisma" i što taj pojam za tebe znači?
Mislim da se pojam "ženskog pisma" treba koristiti oprezno jer se često upotrebljava u netočnom i neprimjerenom kontekstu, a ja imam premalo teorijskog znanja da bih se usudila nešto uzajamno tvrditi. No, trenutno ga doživljavam kao pismo koje svjesno dovodi u pitanje utabane metode, ciljeve patrijarhalnoga kanona i društvenih praksi; socijalne uvjete kojima se uloga žene nameće i određuje, što sjajno rade autorice poput Olje Savičević Ivančević, Slavenke Drakulić, Asje Bakić, Jasne Jasne Žmak, Monike Herceg…
Jesi li feministkinja i što za tebe znači feminizam?
Za feminizam se nerijetko vežu posprdne konotacije poput pretjerane nametljivosti i nepotkrijepljene ogorčenosti, osobito od strane mlađe generacije, što je posljedica manjka povijesne svijesti, zahvalnosti, krivog shvaćanja feminizma kao preferiranja žena naspram muškaraca, internalizacije mizoginije i rodnih uloga koji su prisutni u naizgled bezazlenim rečenicama, radnjama, stereotipima, razlici u muškom i ženskom odgoju, očekivanjima.
Feminizam je zapravo nastavak političke borbe za svijet jednakih i pravednijih mogućnosti, a on nije zatomljen i ne glumi pristojnost. Ne planira šutjeti o emocionalnom, mentalnom i seksualnom iskorištavanju ni zatvoriti oči na hordu Željke Markić koja pjevušeći Thompsona maršira gradom u želji da oduzme pravo žena na pobačaj. Žene većinom borave u krajnostima; ili su previše ili premalo, hiperseksualizirane ili stigmatizirane. Mislim da tu veliku ulogu igraju društveni mediji pa je sjajno kada se pojave pojedinci poput hrabre Paule Brečak, koja na svome blogu, Instagramu i Facebooku thewolfnomad.com piše SexEd tekstove i potiče na dijalog. Izrazito je važno je da žene imaju pristup informacijama koje ih ne posramljuju, da znaju da su normalne i nisu same.
Što je iz popularne kulture utjecalo na tvoju poeziju? Glazbenici, serije, filmovi..?
Najviše pratim glazbenike iz regije pa su mi tako neki od omiljenih, iako se to stalno mijenja, Sara Renar, Igor Božanić, Porto Morto, Urban&4, Lika Kolorado, Buč Kesidi, Afion, Šumski, Nina Bajsić… Od serija dugo nisam ništa pratila, ali sam nedavno pogledala Netflixovu mini seriju "Unorthodox", koja me potpuno oduševila. Filmovima pak pridajem premalo pažnje; trenutno mi kao draži na pamet padaju "Srbenka", "Ne gledaj mi u pijat" i "Fine mrtve djevojke". Doduše, najviše se oslanjam na profiliraniji ukus moje drage prijateljice Petre Donković, pa tako volim pogledati filmove Wesa Andersona, Yorgosa Lanthimosa, Jana Švankmajera. Trudim se pratiti i one domaće na platformi Croatian.film.
Koje bi probleme izdvojila kao najvažnije i najaktualnije za tvoju generaciju?
Iako su brojni, spomenula bih problem generacije na kojoj se lomi ratna povijest. Iako nismo imali direktno iskustvo s ratom, svjedoci smo živih problema, sukoba i netrpeljivosti koji su iz ratnih područja sada preselili u političku domenu, otkud se prenose s koljena na koljeno i putem medija. Imala sam sreće sudjelovati u fantastičnom projektu MICC WeB u Sarajevu, gdje sam zajedno s nekolicinom školskih kolega provela sedam dana s vršnjacima iz Bosne i Hercegovine te Srbije. Bili smo izloženi intenzivnom dijalogu o ratnim događanjima, ljudskim pravima i bez zadrške, ali kritički raščlanili veliki broj "tabu" tema.
Također smo razgovarali s ratnim veteranima, a zanimljivo je da se u nijednom trenutku nitko nije uvrijedio iako smo svi dolazili iz barem malo drugačijih pozadina i bili upoznati svako sa svojom izmijenjenom pričom iz udžbenika. Ako bi se pojavilo nerazumijevanje, postavljala su se pitanja i pokretale argumentirane rasprave. Želim reći da ratna događanja devedesetih godina itekako utječu na našu budućnost i tiču nas se, a mi smo generacija koja je spremna prijeći predrasude, sposobna za razgovor, razumijevanje i uzajamno poštovanje.
Je li poezija za tebe prostor aktivizma i angažiranosti?
Da, poezija je, kao što sam već ranije rekla, moj alat otpora, sigurni prostor koji mi omogućuje da kompenziram manjak sposobnosti i strukturiranosti pri govorenju, da se izrazim do kraja i ne budem pasivni promatrač. Ona je sjajno sredstvo za pokretanje dijaloga i postavljanje pitanja.
Što si dopuštaš u pjesmama, a ne dopuštaš u stvarnom životu?
Pjesme ne poznaju suzdržavanje, one su žvakanje nakupljenoga straha, nakupine istine koju sam u nekome trenutku progutala ili nisam znala pretvoriti u rečenicu, u njima je jedina stvar koje se bojim – šutnja.
Što čitaš i što pišeš u karanteni?
Iskreno, što se čitanja tiče, nisam produktivna i brza koliko bih voljela biti. Sada, malo za promjenu i na vlastito iznenađenje, više čitam lektirna djela; Ibsena, Čehova, Matoša. Na polici imam hrpu nepročitanih i nedovršenih knjiga koje čekaju da im se udostojim vratiti, ali idem polako. Većinom pišem gomilu eseja za online nastavu, ponekad se vraćam rukopisu i tipično se tinejdžerski zabavljam piskarajući ciklus ljubavnih korona žalopojki!
