Nada Topić pjesnikinja je i prozaistica čiji tekstovi odišu intimom za kojom žudimo, onim zaustavljanjem koje nam daje prostor da jasnije vidimo život i odluke koje živimo. Književnica je to koja je "usput" i knjižničarka, doktorirala je na poslijediplomskom doktorskom studiju Društvo znanja i prijenos informacija. Autorica je više stručnih i znanstvenih radova iz područja knjižničarstva, povijesti knjige i čitanja. Voditeljica je čitateljskog kluba Kult(na) ura pri Gradskoj knjižnici Solin gdje živi i radi. Do sada je objavila deset knjiga, a upravo zadnji roman "Morpho amathonte" (V.B.Z.) povod je ovog razgovora.
Leptir je sprovodni motiv vašeg novog romana. Predstavite nam ga kao i razlog vaše fascinacije istim.
- Morpho amathonte latinski je naziv posebne vrste plavog tropskog, gotovo neuhvatljivog, leptira. Kad raširi krila, ona su plava, a kad ih skupi, smeđa su, kao nebo i zemlja. Tako su i likovi u romanu arhetipski, predstavnici svoje vrste. Motiv plavog leptira provlači se kroz cijeli roman vrlo konkretno kao tetovaža na leđima ili leptir koji nedostaje u zbirci jednog sakupljača leptira, ali i kao simbol krhkosti i nježnosti koju nose ženski likovi. Roman je u pojedinim dijelovima izlomljen, fragmentaran, čime se aludira na mrvljenje leptirovih krila i svilenkasti prah koji ostaje na prstima.
Radnja romana započinje u malenom pariškom lokalu koji vode Jean i njegova majka Yordana, koja ima neobičnu vještinu namještanja slomljenih i iščašenih kostiju. Njihova je kuća otvorena ljudima s margine, a posebno djevojkama koje se nose s fizičkim i psihičkim traumama i koje tu pronalaze privremeno utočište. Nije preuzetno za ustvrditi da se čita i feministička komponenta u tekstu?
- Izloženi smo različitim vrstama nasilja, često posve nevidljivog ili, pak, kao što je prikazano u romanu onog koje ostavlja i fizičke posljedice. Ovdje su djevojke koje su pretrpjele fizičko zlostavljanje uspoređene s pticama slomljenih krila koje pronalaze kratko odmorište u domu žene koja i sama bila žrtvom nasilja, ali koja je prevladala svoju traumu upravo tako da pomaže drugim ljudima. Kako je i sama kao djevojka bila zlostavljana, posebno je osjetljiva na sudbine mladih djevojaka i žena koje se nemaju kome obratiti za pomoć. Lijepo je barem zamisliti takvo mjesto, poput Yordaninog i Jeanovog lokala, u kojem je moguće predahnuti i zacijeliti.
OTAC, NEVJERICA
Otkako je umro
otac ne izlazi iz kuće
Već trideset i šest godina
traži samoga sebe
Ide iz jedne u drugu sobu i pita nas:
Jeste li me vidjeli?
Gdje sam?
Jedna od "marginalki" je Irena, djevojka s tetovažom plavog leptira na leđima u potrazi za svojom starijom sestrom čija je posljednja poznata adresa upravo Yordanin stan. Irena, ime kao znak – boginja je mira u mitologiji... Kako i na koji način razmišljate o imenima u svojim tekstovima?
- Mnogo je stranih riječi i imena u romanu i pomno su odabrana, osim zvučnosti bila mi je važna i njihova simbolika, značenje koje će imati veze s karakterom likova. Yordana je npr. Bugarka pa je i njeno ime iz bugarskog jezika, u značenju "ona koje teče" kao rijeka. Irena je dijete rata i upravo zato ime koje na grčkom jeziku znači "mir" i mogućnost prevladavanja ratnih posljedica. Isto tako jedan od likova zove se Simon što znači "onaj koji čuje" ili "onaj koji sluša", a to je i njegova osobina, on meditira nad različitim zvukovima i on je onaj koji čuje druge i suosjeća.
Svakodnevni posjetitelj lokala je i njihov susjed Simon, starac čiji um polako nagriza demencija i koji je od oca naslijedio veliku zbirku leptira u kojoj je samo jedno prazno mjesto ispod kojeg je ceduljica s natpisom Morpho amathonte. Simon, očito nije mogao biti Ante iz Trogira?
- (smijeh) Što se tiče senzibiliteta koji lik Simona ima, vjerujem da bi ga lako mogao imati i Ante iz Trogira ili bilo gdje drugdje na svijetu. U romanu je mnogo likova raznih nacionalnosti, koji govore različitim jezicima, ali bez obzira na njihove različitosti postoji univerzalni jezik koji svi jednako dobro razumiju, a to je jezik zla i jezik dobra, svačije tijelo može osjetiti milovanje i udarce. Stoga će Irenina sestra pokušavajući napisati pismo na hrvatskom, engleskom, francuskom, talijanskom i njemačkom jeziku zaključiti: "Kako god da započnem, bol je jednaka." Radi autentičnosti priče, Simon je ipak Parižanin, a ne Trogiranin.
OTAC, PISMO
Kad nema nikoga
otac uzme moju olovku
i piše pismo
svome ocu
Piše pa izbriše
Poetska proza "Male stvari" tematizira intiman svijet djevojčice koja propitkuje svijet odraslih. Kroz trideset kratkih priča koje djevojčica pripovijeda otkriva se njezina zaokupljenost malim stvarima (noćni ormarić, soba, kosa, ormar, voće, crvene klompe) i načinima na koje stvari funkcioniraju dok se otvaraju velike teme (gubitak bliske osobe, osamljenost, sestrinski i prijateljski odnos, zaljubljenost, bolest, tijelo). Koji su izazovi "kratkih" formi?
- Ljepota poezije je u njenoj sugestivnosti, u praznom prostoru koji je okružuje i koji omogućava njezinu jeku, eho. U toj jeci koja ne razbija tišinu odzvanja sve ono što nije izgovoreno, a što osjećamo snažnije nego kad bi se izgovorilo. Potencijal kratkih formi upravo je u nedorečenosti koja pojačava naboj svake riječi. Pisanje kratkih formi je vaganje vrlo preciznim instrumentom, svaka riječ, svako slovo, svaki pravopisni znak, sve se uzima u obzir. Jezik kojim su napisane "Male stvari" vrlo je jednostavan i transparentan, dječji jezik kojim se lako može otklizati u prostor patetike i banalnosti, nadam se da se to ipak nije dogodilo.
SESTRA, KOMPAS, PAŠKA ČIPKA
Nedjeljom popodne sestra šije pašku čipku
Bijelim koncem popunjava prazninu
na kušinu
Srebrna igla pleše
među njenim prstima
kao kazaljka kompasa
Sjever – jug
Sjever – jug
Sestro,
gdje će se zaustaviti tvoji prsti
igla?
Što će nam pokazati
tvoje srce
kompas
ta drhtava kazaljka?
Vaša je poezija autorefleksivna, a možemo reći i autoreferencijalna – naime, ishodište posljednje pjesničke knjige možemo pronaći u nekoj vrsti sinteze prethodna dva naslova: "Bezbroj i druge jednine" iz 2017., te dvije godine kasnije objavljenoga, neposredno prethodećeg Oca. Ali i Sestre – tih zgodnih pjesničkih raskusuravanja… Slažete li se i što mislite o ovoj konstataciji?
- Obiteljske cikluse pjesama u zbirkama "Otac" i "Sestra" više se može gledati kao nastavak proznih zapisa objavljenih u zbirci "Male stvari". Nadala sam se da je s "Malim stvarima" završena priča vezana za obitelj, ali izgleda da je ostalo još mnogo toga neizgovorenog, te pjesme su me zaskočile i iznenadile. Lirska proza "Stope u snijegu" s njima dijeli geografski okvir, a sa zbirkom "Bezbroj i druge jednine" konceptualnost.
Poezija je u svemu onome što činimo ako svijetu prilazimo s jednakim posvećenjem kao što prilazimo poeziji – rekli ste u jednom intervju, ipak – kako se ona filtrira, kuha, destilira? Kakav je vaš pjesnički, a kakav prozni proces?
- Kako je sva proza koju sam napisala uglavnom lirska, gotovo da i nema razlike u samom procesu pisanja. Može izgledati da za prozu treba više vremena, ali ni to nije pravilo, nekad se jedna pjesma piše mjesecima. U oba slučaja, važna mi je početna inspiracija, ideja, ton kojim će se započeti govoriti. Iako se čini da su moje knjige dobro promišljene i čvrsto uokvirene konceptom, unutar tog okvira dopuštam si spontanost i odmicanje od onog što je zadano, inače bi mi pisanje bilo dosadno.
SESTRA KRUŽI OKO SVOJE SAMOĆE
Ni daleko
Ni blizu
Noćni leptir
oko žarulje
Što ako je dodirne?
Svjetlo
Sestro!
Što ako nestane?
Kako je ova kriza djelovala na vaš rad, ali i na unutarnje procese?
- Za vrijeme prvog zatvaranja zbog pandemije i početka rada od kuće naizgled su se stvorili idealni uvjeti za čitanje i pisanje. Međutim, moram priznati da sam u tri mjeseca pročitala pola jedne knjige, a napisala nisam ništa. Opća neizvjesnost pa i strah koji je vladao oko mene učinili su svoje tako da sam se zatekla u svojevrsnoj blokadi, srećom kratkotrajnoj. Ljeto sam provela aktivnije, na moru, u prirodi, čitala sam i radila na objavi zbirke pjesama "Sestra" koja je izašla u vlastitoj nakladi. Sudjelovala sam i na nekoliko festivala u Bolu na Braču, u Splitu, Rijeci i Zagrebu. Na jesen sam s urednicom Marijom Bošnjak radila završne dorade na rukopisu romana. Rezime bi bio da sam puno manje pisala i čitala nego inače, a više se bavila administrativnim i praktičnim poslovima. To je naravno ostavilo posljedice jer je kreativni rad ipak ono što me najviše ispunjava i pomaže mi da se lakše nosim sa svakodnevicom.
Kako je živjeti i stvarati u Solinu? Koje su prednosti, a koje mane djelovanja u manjoj, mirnijoj sredini? Osjećate li izostanak podrške koji možda a priorno uživaju autori iz velikih urbanih centara?
- Kako reče Virginia Woolf za pisanje je dovoljno nešto novca i vlastita soba, ma gdje se ona nalazila. Potrebno je i vrijeme koje je često privilegija u užurbanom tempu života koji osjećamo i u manjim sredinama. Ne smatram život u Solinu hendikepom, naprotiv s margine i ruba često se bolje vidi sredina, ili se ne vidi ništa, što nije nužno loše. Naravno da su mi važna književna poznanstva i prijateljstva, literarna prepoznavanja i podrška, a zahvaljujući tehnologiji danas ih je moguće ostvariti i na daljinu. U konačnici, tekst je ono što bi nas trebalo najviše zanimati, a dobar tekst uvijek pronađe svoj put do čitatelja, bez obzira gdje je nastao.
Kako je biti autoricom van legitimacije dominantnih muških – književnih momačkih kružoka i privilegija koje uspostavljaju poput nagrada i mogućnosti autolegitimacije - naknadne?
- Pripadanje kružocima ne vidim kao privilegiju, naprotiv, potvrdu vlastitog rada moguće je pronaći i van kategorija književnih nagrada, festivalskih gostovanja ili medijskog eksponiranja. Pisanje jednako kao i čitanje vidim kao vrlo intiman čin, skrovitu djelatnost u kojoj se događa čudesna preobrazba grafema u misao, sliku, osjećaj i obrnuto. Prava čarolija kojoj ne trebaju reflektori, dovoljan je list papira i olovka, knjiga i svjetiljka.
