Svjetska operna scena danas ima zvijezde čiji se statusi mjere s onima najvećih holivudskih glumaca. Eksperti ovog žanra slažu se u jednom: Marko Mimica (32) je trenutačno jedan od najperspektivnijih primjeraka žanra na svijetu. Trebalo je samo doći do njega, za što sam se psihički pripremala tjednima zamišljajući stereotip "velikog opernog glasa koji dolazi u velikom pakiranju" i s kojim ću komunicirati putem desetak osobnih tajnica. Dok sam u strahu učila imena likova najvećih opernih djela koje je izvodio i preslušavala tisuće arija, ovaj mi se Splićanin sam javio, presretan što za čitateljice i čitatelje Glorije Glam može šarmantno demistificirati svoju europsku i svjetsku opernu slavu. Prošlo je ljeto imao čast nastupati s Placidom Domingom u Veroni na njegovom gala koncertu pred petnaest tisuća ljudi. Koliko je tražen govori i činjenica da su mu sljedeće tri godine potpuno isplanirane - ima dogovorene angažmane i potpisane ugovore s najvećim opernim kućama, a najpoznatije svjetske pozornice bit će mu poput dnevnog boravka. On pritom izgleda poput modela izražajnog i gromoglasnog bas-bariton glasa. Jednostavan je i skroman do neslućenih razmjera, strastveno posvećen glazbenoj umjetnosti koju stvara. Upravo zbog svega toga duboko mu se klanjaju i publika i kritika.
Trenutačno pripremate Donizettijevu "Lucreziju Borgiu" u Bergamu, kompozitorovom rodnom gradu.
Da, tumačim njezinog četvrtog supruga, don Alfonsa II. d’Estea, vojvodu od Ferrare, i baš uživam. Volim tu ulogu, volim tu operu i to je treći put da je izvodim - svaki put u drugoj režiji, novim kostimima i s drugim kolegama, što je uvijek čini praktično novom.
Oduvijek ste znali da je glazba vaš put?
Sa šest godina roditelji su me upisali u osnovnu glazbenu školu u Omišu, a kako imam trojicu starije braće i sestru, koji su već bili “zauzeli” cool instrumente (klavir, gitaru, violinu, pa i klarinet), mene je dopala truba, koju sam mrzio iz dna duše (premda će se kasnije pokazati da je upravo ona bila pun pogodak). Najviše sam volio pjevati u zboru, ne toliko radi pjevanja koliko radi druženja, nastupa i putovanja. Želio sam se ispisati iz glazbene škole jer nikako nisam volio svakodnevno vježbati trubu. Više su me zanimale igra i izbjegavanje bilo kakvih obaveza. Međutim, moja mama je inzistirala da završim barem osnovnu školu. U zadnjem razredu osnovne glazbene škole moj nastavnik trube Nikša Kačić nagovorio me da krenem na satove pjevanja. Među ostalim mi je rekao da pjevači zarađuju puno više od trubača, čime me dobio. Odveo me na moju prvu operu u HNK Split (Verdijev "Rigoletto"), koja mi se jako svidjela i tako je nekako sve i krenulo.
A kako je počelo vaše profesionalno putovanje?
Debitirao sam na sceni zagrebačkog HNK davne 2008., u Mozartovoj "Čarobnoj fruli" i otada praktično nisam stao. Tri godine sam pjevao u Zagrebu, da bi 2011. otišao u Berlin gdje sam proveo pet godina u stalnom angažmanu u Deutsche Operi, a od 2016. sam slobodnjak.
Kako izgleda život jednog opernog pjevača - nomada?
Danas je zasigurno lakši nego prije zahvaljujući tehnologiji i globalizaciji. Na primjer, da moram tražiti vizu svaki put kad nastupam izvan Hrvatske, skupljati papirologiju te čekati satima po veleposlanstvima, mislim da bih se ostavio ovog posla. Život na koji sam se odlučio je specifičan jer se ne zadržavam na istom mjestu dulje od nekoliko mjeseci, koliko treba da se završi velika produkcija. Meni takav život odgovara, a je li za svakog - ne znam. Ničega se nisam trebao odreći niti se pretjerano žrtvovati. Sve što radim, radim s lakoćom i ljubavlju, a što mi ne ide, toga se ostavljam. Isto tako znam da se sve mijenja i ako dođe dan kad više neću htjeti ili moći ovako, naći ću neki drugi put i opet će sve biti dobro. Ničega se ne držim grčevito, pa ni samog uspjeha.
Osjećate li se osamljeno?
Iskreno, više se ne osjećam osamljeno. Kad sam tek stigao u Berlin 2011., tri sam mjeseca plakao svaki dan i htio se vratiti u Hrvatsku. Sljedećih nekoliko godina bih osjećao tjeskobu kad god bih trebao (sâm) nekamo otputovati. Međutim, kroz sve to sam se naviknuo i naučio da kamo god da odem, ako ja to želim i trebam, čekaju me ljudi, i na meni je da im se otvorim ili ne. Ljudi su svagdje više manje - ljudi. Kroz samoću sam pak uvidio i da mi zapravo ništa i nitko ne treba. Dovoljan sam sâm sebi ovakav kakav jesam, a sve drugo što dođe je kao bonus koji život može oplemeniti i obogatiti. Ali, bez svega i svakoga se može. Ja sam takav da kad sam s ljudima imam potrebu bit sam, a kad sam sâm, fali mi društvo. Ali, uostalom, s cigaretom čovjek nikad nije sam...
Kakva atmosfera vlada prije vaših nastupa?
Na dan nastupa nastojim što dulje ostati u krevetu, premda je s godinama to sve teže. Potom se volim prošetati i popiti kavu na nekom zgodnom mjestašcu uz knjigu ili novine. Uz ovaj prizor savršeno pristaje i cigareta, ali neću više pušiti prije pjevanja, to sam odlučio, starim polako (smijeh). Poslijepodne radim jogu kroz koju se mentalno i fizički pripremim za nastup. Sve što radim taj dan, nastojim da bude u duhu traženja inspiracije (bez previše inzistiranja).
Kakav je osjećaj izaći pred tisuće i tisuće ljudi?
Tremu uvijek imam, barem malo, jer nikad ne znam kako će glas zvučati tu večer kad izađem na scenu i hoće li sve dobro proći do kraja predstave. Nama pjevačima se često događa da ostanemo bez glasa u pola predstave i bez obzira na to što nitko neće umrijeti, tzv. pjevački kiksevi su neobično neugodni i u takvim nam se trenucima čini kao da je smak svijeta, a u zraku se osjeti i nelagoda među publikom. A onaj hladan znoj po leđima, užas... Tu su i igre i igrice koje naš mozak voli zaigrati s nama: sigurno ćeš pogriješiti; ili koji je sljedeći stih?!; ili koja je barem prva riječ sljedećeg stiha?!; sve ćeš zeznuti!; što ti ovdje uopće radiš?! i slično. Trema je isto tako obrnuto proporcionalna sa stupnjem spremnosti, tako da što sam bolje uvježban i spreman - manje osjećam tremu. Sebi uvijek kažem - sve je dobro i bit ćeš odličan, a ako i ne budeš, opet dobro. I izađem na scenu. Dopuštenje za pogrešku je tako oslobađajuće. Samo da je uvijek dovoljno inspiracije...
Koji je smisao opere u današnjim vremenima?
Opera je na neki čudesan način apsurdna. Ide preko i ispod svih granica dobrog ukusa. Čak ni nema previše smisla. Kao umjetnička forma je prezahtjevna da bi ikad bila izvedena na odgovarajući način. Sklop je svih umjetnosti u jednoj i od izvođača traži sve. Idealan operni pjevač trebao bi imati božanski glas koji se čuje na velike udaljenosti, jer opera se izvodi bez mikrofona, što je čini posebnom, za razliku od, primjerice, mjuzikla. Zaista može biti posebno iskustvo sjediti u publici i pred sobom imati 150 ili više ljudi... Trebao bi imati besprijekornu tehniku pjevanja koja će mu omogućiti da se uspije umjetnički izraziti kako želi, da izvuče maksimum iz svoga glasa, ali i da svoj (krhki) glas pritom ne "ozlijedi". Zatim muzikalnost, glazbeno obrazovanje, glumački talent, poznavanje stranih jezika, treba imati karizmu, znati se ponašati na sceni, ali i u društvu te imati razvijene socijalne vještine, biti samostalan, znatiželjan, u toku s vremenom...
Tko su gledatelji opere?
Opera je itekako živa, i vani i kod nas. Da je za svakoga, nije - niti treba biti. Operna publika je mješovita i nisam primijetio da postoji neki određeni uzorak ljudi koji će voljeti ili mrziti operu. Vraški je skupa i to je najveći problem. Traži od gledatelja maksimalnu koncentraciju, nije opuštajuća kao kazalište ili kino. Za djecu - nije, srednjoškolci idu po naredbi profesora, a ako su takve sreće da ih odvedu na Wagnerove „Tristana i Izoldu“, garantirano ih više nikad nećemo vidjeti. Studenti nikad nemaju novaca i neispavani su, a i radije će to malo novca što imaju potrošiti na izlaske. Ostaju nam zaposleni ljudi koji su naprosto preumorni sjediti tri sata, a umirovljenici koji je vole, kašlju i šuškaju bombonima. Najdraže im je dobro se iskašljati kad je najtiši trenutak večeri. Međutim, i nakon ove moje ironične antioperne reklame, taj spoj glazbe i teatra, taj direktni prijenos emocija direktno iz srca preko tako osjetljivog organa kao šta je grlo do publike, uz moćnu priču u nekom određenom vremenu i prostoru, tada, tu i samo tada i tu, ništa se ne može mjeriti s tim doživljajem. Opera je raskoš života.
Tko su za vas najveće operne zvijezde?
Iskreno, nemam najdraže pjevače ni pjevačice. Možda ipak Debeli i Debela (op.a. Luciano Pavarotti i Montserrat Caballe). Najveći je svakako kralj opere Placido Domingo s kojim sam imao čast pjevati ovo ljeto u Veroni na njegovom gala koncertu ispred 15 tisuća ljudi. Tad je slavio ni više ni manje nego 50 godina svog debija u veronskoj areni. Taj se ne zaustavlja, a tek mu je 80!
Možete li se identificirati s titulom svjetske operne zvijezde?
Nikakva slava, operni pjevači nisu ni glumci ni estradne zvijezde. Živimo - a pogotovo ja - najnormalniji život i poznati smo samo u uskom krugu ljubitelja opere.
Družite li se s kolegama?
Operni svijet je jako mali tako da često nailazim na stare kolege, a neki od njih su mi s vremenom postali i prijatelji. S obzirom na to da nas se većina skupi na nekom projektu sa svih krajeva svijeta - sami, odsječeni od obitelji i prijatelja - među nama se stvore veze koje samo mi možemo razumjeti, a to je poseban osjećaj. Kad projekt završi, svatko ide na svoju stranu, ali uglavnom znamo da ćemo se opet negdje sresti i to je na neki način lijepo, zar ne?
Kakav je Marko Mimica privatno?
U slobodno vrijeme volim istraživati gradove u kojima pjevam, a kako se u pravilu zadržavam najmanje mjesec dana na jednom mjestu, uglavnom imam vremena dobro upoznati grad, ljude i običaje, restorane i muzeje. Nikad se ne osjećam kao turist. Sve se češće vraćam u gradove u kojima sam već puno nastupao kao što su Verona, Barcelona, Palermo i Berlin. U svakom od njih se osjećam kao doma. Volim čitati, a bez Netflixa bih vjerojatno bio izgubljen. U sunčanim mjesecima obožavam voziti bicikl, zimi se prisiljavam na teretanu, a u jogi pronalazim životni spas. Nisam do kraja napustio ni poznate mladenačke metode opuštanja uz vino i ples, ali sam srećom na vrijeme shvatio kako je taj tip provoda za mene povodljivog i sklonog ovisnostima jako opasaaaaan...
Imate li vremena za ljubav?
Ljubav mi nije prioritet, osim kad se - ne dogodi, a onda imam i vremena i mjesta i svega (smijeh). Klasični partnerski odnos je neizvediv, može jedan neklasični? Sve ima svoje: koliko god može biti lijepo živjeti s partnerom u istom gradu, u istoj kući, dijeliti svaki trenutak i zajedno sazrijevati iz dana u dan, toliko se, primjećujem, parovi mogu brže naviknuti jedno na drugo, ona neka čar iščezne i partneri počnu nalikovati na brata i sestru, što sve skupa može biti lijepo i životno, ali... Veze na daljinu isto tako mogu funkcionirati, ali i dulje ostati svježe i interesantne, i poticati parove na veću kreativnost. Ali to sve, naravno, u oba slučaja, ako se radi o dvoje ljudi koji su spremni na rad, rad, rad na vezi. Mah, te stvari se moraju dogoditi same od sebe, ne treba ih puno tražiti. Iako, ne bi bilo loše da nas upute u život s priručnikom “Kako voljeti” (vidjeti: Alain de Botton, The School of Life).
Laskaju li vam komplimenti na račun izgleda?
I grohotom se svi nasmijaše. Ne bih išao previše na izgled ni na to da nalikujem na holivudsku zvijezdu jer se tako niti osjećam, niti to mislim, pa nemoj onda to tako u uvodniku, pliiiz. Držim do izgleda, i radi scene i radi zdravlja, a i malo sam tašt, međutim ne bih se uspoređivao s holivudskim ljepotanima. Na slikama svi možemo izgledati kao seks-bombe (smijeh).