Peter Handke, Nobelovac je široka i značajna opusa čija je jezična igra redovito oduševljavala i zbunjivala kazališnu elitu kao i širu audijenciju, a drama koja je oduševila tada drugačije zahtjevnu kazališnu publiku iz 1967. tekst je vrijedan revaloriziranja. Kaspar! Može se reći da se radi o pravom tour-de-force napad na jednu od metafizičkih, Velikih tema. Ta je tema, kako primjećuje autorica Linda Eisenstein inherentna, autoritativna moć samog jezika da oblikuje, izokreće, širi, ograničava i posreduje ljudsko iskustvo - tu tragikomičnu priču o socijalizaciji i civilizaciji.
Handkeova meditacija se u velikoj mjeri temelji na "divljem djetetu" Kasparu Hauseru, senzaciji s početka 19. stoljeća. Njegova je životna priča "bizarna": inače odgajan u "mračnoj rupi", sa 17 je godina odlutao u njemački grad znajući samo jednu rečenicu. Postao je pravi znanstveni kuriozitet: gotovo odrastao čovjek bez jezika i vanjskih utjecaja, tabula rasa preko kojeg se puno toga moglo misliti i saznati – em o društvu em o pojedincu.
U Kasparu iz 1970. hrvatska teatrologija je prepoznala silno važne pomake i inovativnost koja ne samo da su obilježile karijeru velike glumačke legende, pokojnog Ivice Vidovića, nego i život teatra &TD. Radikalne scenske inovativnosti onomad kao i danas, zamjetne su tek kada se glumci usuglase i odluče iznijeti svoje fragilnosti na scenu, kada ih "demontiraju", kada nam omoguće povezivanje, da ne kažem - identifikaciju. Deklarativnosti naših rečenica, općih mjesta koje nerijetko izgovaramo su u pravilu - lažne. Nepovjerenje spram jezika stoga je tkivo ovog dramskog teksta koje je zaista izazovno uprizoriti.
Mladi redatelj Hrvoje Korbar je sa svojim timom uspio prenijeti glavne motive i probleme koje otvara ovaj dramski tekst. Izvedba Borisa Barukčića je očaravajuća. Tjelesna i emocionalna otvorenost te spremnost na igranje "ludila" otpora, oslobađanja, nesnalaženja i nužne porobljenosti koju "suvremeni pojedinac" više nego predano i revno živi, ovaj je glumac uspio predočiti u neometanom kontinuitetu. Handke, jedan od najinventivnijih jezičnih eksperimentalista našeg stoljeća, ispunio je Kaspara sintaktičkom gimnastikom, s konstrukcijama koje se ponavljaju i igrom riječi koje zrcale i predstavljaju preobrazbu jezika iz divne (banalne) igre u imperativ.
Scenski pokret spretno je kreirala Matea Bilosnić. Projekcije i oblikovanje svjetla napravio je Ivan Lušičić Liik, a skladatelj je Ivan Josip Skender. Uz Barukčića, predstavu nose i mlada Lucija Dujmović te Andrej Kopčok i Romano Nikolić s vrlo intuitivnim, oštrim, ali opuštenim, na mahove histrioničnim humorom. Predstavi su potrebna povremena ubrzanja i eventualno štrihanje samog početka, uvodnog dijela – međutim, brušenje se nužno događa s protokom života predstave.
