Dok sam se pripremala za intervju s Lanom Barić, mislila sam da točno znam što ću je pitati. Pripremila sam teme i okvir razgovora, osmislila mu kostur i planirala ga popuniti s obzirom na očekivano. No ova me hrvatska glumica, scenaristica, redateljica i producentica naučila da od nje ne očekujem očekivano, jer je razgovor s tako osebujnom osobom nepredvidiv, tečan i suviše slojevit da bi ga se moglo kontrolirati i suzbiti pitanjima. Tako me, kad sam je upitala ono glavno, prvo pitanje - da mi nabroji stvari koje je čine zaista sretnom i u kojima na dnevnoj bazi pronalazi smisao - dočekao odgovor prepun stranputica, digresija i metafora, koji me naučio lekciju: sreća nije mjerljiva, prilagodljiva ni svodiva na nekoliko sintagmi. Pogotovo kad je u pitanju osoba koja sa strastvenom radišnošću pristupa svakoj pojedinoj stavci života.
Pred Lanom je uzbudljivo, produktivno ljeto. Na šarmantnom i publici omiljenom ljetnom festivalu u Motovunu čeka je hrvatska premijera njenog kratkometražnog igranog filma "Snjeguljica", koji je svijetu prikazan u Trstu, nakon čega je proputovao dobar dio Europe. Sljedeće postaje su mu Oslo i Bali, ali unatoč uzbudljivom festivalskom životu, Lana se najviše veseli prikazati ga tu, "kod nas". Zatim slijedi i Pula Film Festival, gdje će svoju premijeru imati "Glava velike ribe", dugi igrani film Arsena Oremovića u kojem Lana igra jednu od glavnih uloga. Uz sve to nedavno je s prijateljicom Injom Korać otvorila produkcijsku kuću Cobra Chicks, a trenutno sudjelovanjem na međunarodnim radionicama razvija i svoj prvi dugometražni igrani film "Eva nakon pada". I kako da se čovjek ne pita čime uopće otvoriti razgovor s jednom tako produktivnom, angažiranom osobom!
"Počet ćemo s Pulom", predlaže. "'Glava velike ribe' debitantski je igrani film Arsena Oremovića i baš se veselim toj premijeri. Jako sam rano bila uključena u proces, Arsen i ja smo skupa iščitavali scenarij i drago mi je zbog toga jer sudjelovati u procesu od starta je puno drugačije nego kad te kao glumicu dovedu ravno pred snimanje. A svijest o procesu je važna jer tek pomoću nje shvatiš ono što je samo naizgled očito - a to je da nije lako raditi filmove u Hrvatskoj! Ljudi zanemaruju koliko je sve to teško financijski i logistički organizirati. Zapravo je pravo čudo da se to uopće i događa, da se ovdje snimaju filmovi i da su na koncu i uspješni. A jako ih je puno baš takvih, uspješnih."
Film je snimljen po istoimenom romanu Ognjena Sviličića, a prati muškarca koji, osuđen na svoju individualnu borbu, traži način da dođe do zarade spotičući se pritom o neizvjesnu svakodnevicu i obiteljski nesklad. "Ne volim stavljati te etikete, ali da, radi se o kapitalističkoj Hrvatskoj, o jednoj obitelji koja se pokušava snaći u takvom svijetu. Često ne vidimo stvari koje se događaju unutar četiri zida, a meni je ta tema draga jer najviše volim stvarati priče o unutrašnjim borbama nevidljivih ljudi. Prostor koji im time dajemo značajan je, i njima i nama kao publici, jer ga 'nevidljivi' rijetko dobivaju."
Slična ju je motivacija vodila i kroz razradu ideje o vlastitom dugometražnom filmu "Eva nakon pada", koji je dobio ime po Rodinovoj skulpturi "Eva", čuvanoj u prekrasnom pariškom Rodinovom muzeju u blizini Louvrea. "Obožavam taj muzej i stalno mu se vraćam. Siđem na stanici Varenne linije 13 pariškog metroa, prošećem, sjednem u taj vrt, gledam skulpture i divim im se. Pri izgonu iz raja, Rodinova Eva pokriva tijelo kao da se srami, i u njoj vidim to što nazivam mojim nevidljivim likovima." Film vrlo zanimljive radnje pratit će djevojku koja mamurna prespava potres nakon uzbudljive djevojačke večeri te se uputi u sklonište za one koji su u potresu izgubili dom, iako ona svoj nije izgubila. Nakon što je scenarijem za film "Tereza37" dala glas fiktivnoj Terezi, tridesetsedmogodišnjoj ženi pritješnjenoj između želje i nemogućnosti da iznese trudnoću, nastavlja sa svojom misijom utjelovljavanja zanemarivanih likova koje u društvu ne samo da ne vidimo, već se nerijetko od njih i odmičemo. "To će biti još jedna priča o oslobađanju, o vraćanju sebi i slušanju sebe i svojih potreba. Poznajem jako puno žena koje se ne slušaju, koje se boje neke svoje istine i iako do nje nije lako doći niti je izreći, ustrajna sam u nastojanju da im pokažem i drugu stranu medalje. Naravno, opet propitkujem tradicionalne norme, dovodim u pitanje tradicionalni obiteljski setting, što ću, pretpostavljam, uvijek raditi u filmovima jer me se to tiče."
Da, zaključile smo: život je često sveden na borbu. Ponekad nije teško izgubiti motivaciju od tolikih silnih prepreka koje, kako Lana kaže, "rade protiv čovjeka". I upravo je zato prava privilegija sjediti preko puta osobe koja je sve što je postigla, postigla ničime drugime do li predanošću i svojeglavom upornošću, željom da učini svoj kutak najljepšim mogućim. No za to je potrebna snaga na kojoj se cijeli život radi, a u kontekst snage Lana ubraja i sposobnost čovjeka da prizna i osvijesti vlastiti uspjeh, nakon što prizna i osvijesti svoju odgovornost. "Čovjek bi možda rekao za mene da mi je lako jer sam uspješna i emancipirana, ali i ja se često osjećam kao da sam sama. Postoje neke borbe za koje se na koncu ipak moraš opredijeliti. Puno ljudi ide kroz život kao nošeni rijekom - i to je u redu - i znam ih puno koji jednostavno nisu odgajani tako da preuzmu odgovornost. Naprosto im je u mehanizmu puno toga stavljati pod tepih. Ali ja to ne volim, jer ako svijet gledamo na taj način, onda ništa što napravimo ne može biti shvaćeno kao naš vlastiti uspjeh, već to pripisujemo sudbini. Zašto bih sebi oduzela tu moć, ako je posljedica onoga što sam sama učinila? Jako volim raditi. Ne bojim se rada, i taj rad je uvijek rezultirao nekakvim uspjehom. Možda se nekad nije platio dovoljno i da, sigurno bih u nekoj Baltičkoj zemlji mogla živjeti bezbrižnije i komotnije dok ovdje imam dojam kao da sam stalno na nekom novom početku, ali moja želja je uvijek jača od straha, i u tom smislu bi odustati bilo kukavički."
Nakon što je svoju karijeru izgradila glumom, nadogradila spisateljskim angažmanom i redateljskim projektima, okrunit će je - produkcijom. "Davno se rodila moja želja za time da radim za sebe. Okružena sam studentima i često gledam studentske ispite odnosno filmove, upoznala sam mnogo mladih ljudi, kolega i kolegica, redatelja i redateljica, koji su vrlo intrigantni i mogu donijeti puno toga na scenu. Ali znam koliko je teško raditi s debitantima - njima se daje manje novca nego onima koji stvaraju svoj drugi, treći ili ini film, i svako uplitanje u takav projekt svojevrstan je rizik. Inja Korać, partnerica s kojom sam otvorila firmu, i ja smo pokušale osvijestiti što je to što bi produkcijski imalo smisla a da bi pružilo podršku mladim ljudima. Želimo se fokusirati na neke ženske teme koje i mene i nju zanimaju, a osjetile smo da je sad pravi trenutak za to. Imamo potrebnu snagu i znanje, svjesne smo da je u pitanju užasno puno posla, ali ne bojimo se - jer nam je stalo. Inja je divna partnerica, možemo popričati o svemu, našle smo se skupa i razumijemo se."
Koje je ono bilo pitanje s početka? Ah, da... Što je to što je čini sretnom, i što joj na dnevnoj bazi daje smisao. Na kraju sveobuhvatnog razgovora, bilo je prostora da se vratimo i na korak broj jedan. Ili - još bolje - nulti korak odnosno predkorak. U razgovoru o sreći i snazi koje, dakako, idu ruku pod ruku, Lana ima objektivan a jednostavan svjetonazor: "Radi se o promjeni paradigme. Ako sve gledaš negativno i tako se pozicioniraš, tako će ti i biti. Stvari ćeš prihvaćati kao takve i propustiti gomilu dobroga. Ali opet, jasno mi je da ljudi nemaju tu vrstu hrabrosti. Puno je stvari oko nas koje obeshrabruju, koje na neki način idu protiv čovjeka, i upravo mi je zato uvijek drago prepoznati priliku makar i u sitnim stvarima, da radim ZA čovjeka, a ne protiv. Često imam tu priliku. Svi imamo."
Ali kad se svjetla na pozornici (ili u uredu!) ugase, a radni dan primakne kraju, ostaje još ona jedna stvar, jedna jedina, koja premašuje svemirsko i natkriljuje nadljudsko, koja smisao koncentrira u jednu točku, a sreću, ipak, svodi na sintagmu. "Moje dijete", kaže odlučno. "Uvijek moje dijete. Presretna sam što je imam. Imamo tako lijep, nelicemjeran odnos, tako sam ponosna na nju kao osobu i volim je gledati kako odrasta. Čak nam ni pubertet nije strašan, ona kroz to plovi vrlo mirno i obožavam to što je potpuno svoja, a moja. Prepoznajem dosta sličnosti među nama, ali i razlika, i ako me uhvati da nesvjesno namećem svoje, ona će me upozoriti na to. To mi je genijalno, i nastojim ispoštovati sva njena upozorenja. Želim je gledati i zato je i vidim, a i ona jako dobro vidi mene, dobro percipira situaciju i fazu u kojoj se trenutno nalazim. Mislim da nam je odnos baš lijepo utemeljen, objema."
