Jeff Buckley objavio je dva live EP-a i jedan studijski album prije prerane, tragične smrti 1997. godine. Uslijedilo je objavljivanje brojnih posthumnih izdanja - od demo snimaka za nedovršeni drugi album "My Sweetheart the Drunk", live albuma i prerada, među kojima je i dosad njegov komercijalno najuspješniji singl, prerada Cohenove "Hallelujah". No, njegova majka i članovi benda tvrde kako su se borili protiv toga da Sony objavi snimke, posebno se referirajući na drugi, nedovršeni album, koji je objavljen godinu nakon njegove smrti. Buckley nije ostavio nikakvu oporuku iza sebe - slučajno se utopio u rijeci Mississippi s tek 30 godina - a nasljednica svih glazbenih materijala njegova je majka Mary Guibert.
"Našli smo Jeffovo tijelo i imali smo dvije memorijalne ceremonije u srpnju i kolovozu. Otišla sam kući i počeli su stizati pozivi članova benda koji su mi govorili: 'Zašto se objavljuje novi album? Jeff to nikad nije htio, htio je da se te snimke spale...' Nisam znala što se događa pa sam nazvala izdavača, a oni su mi rekli da su Steve Berkowitz (čelnik kuće Sony koji je potpisao ugovor s Jeffom) i Andy Wallace (producent prvog albuma 'Grace') u studiju i da miksaju materijal. Molim?! Već su bili u produkciji", rekla je Buckleyjeva majka za Guardian. Angažirala je odvjetnika i molila Sony da rade zajedno kako bi posthumno objavljeni albumi predstavljali njegovu pravu ostavštinu, no demo snimke ipak su objavljene na dvostrukom albumu, i to nakon što je Berkowitz maknut s projekta te je doveden novi producent, Don DeVito, s kojim je Mary Guibert radila na svim idućim posthumnim izdanjima njezina sina.
Pitanje posthumnih izdanja ponovno je aktualizirano u glazbenoj industriji nakon što je Anderson .Paak na društvenim mrežama objavio svoju novu tetovažu.
"Kad umrem, molim vas nemojte objavljivati moje posthumne albume ili pjesme s mojim imenom. To su samo demo snimke i nikad nisu bile namijenjene javnosti", piše na njegovoj ruci.
Lana Del Rey na Instagramu je objavila screenshot tetovaže i napisala: "Ovo piše u mojoj oporuci i na njegovoj ruci", dajući do znanja da je već poduzela sve mjere kako bi spriječila bilo kakvo objavljivanje materijala nakon smrti.
Gotovo da nema visoko profiliranog glazbenika čiji se materijali nisu objavili nakon smrti. Štoviše, neki, poput Michaela Jacksona, "zarađuju" milijune godinama nakon - odnosno, zarađuju ih oni koji su naslijedili prava. Najčešće je to najbliža obitelj, no izdavačke kuće često koriste ugovore potpisane ranije kako bi zaradile na preminulim glazbenicima.
Iz pozicije industrije, odnosno izdavačkih kuća, jasno je kako se radi o kapitalizaciji rada umjetnika koji više nije živ. Ako postoje neobjavljene snimke, učinit će se sve kako bi se one doradile i objavile. A to nije uvijek najsretnija situacija. Reper Tupac, koji je ubijen s tek 24 godine, ima čak sedam posthumnih albuma. Teško da bi objavljivanje baš svih mogućih materijala, često nedovršenih, bila njegova želja. Koliko god fanovi željeli još glazbe omiljenih izvođača kojih više nema, objavljivanje takvih materijala može ozbiljno narušiti reputaciju i ostavštinu. Potpuno je svjestan toga bio David Joseph, čelnik Universal Recordsa, koji je nakon smrti Amy Winehouse uništio njezine demo snimke za novi album na kojem je radila prije tragične smrti od trovanja alkoholom 2011. godine.
"Bila je to moralna odluka. Uzimanje izoliranih vokala za nove pjesme nikada ne bih dopustio, a sad to ne može napraviti ni nitko drugi", rekao je Joseph.
"Zašto se objavljuje toliko posthumnih rap albuma? Dijelom, možda, jer su mladi umjetnici koji su ih snimili, bili suočeni s brojnim teškoćama s kojima se suočavaju brojni pripadnici njihove generacije - lako dostupne droge, ozbiljni problemi s mentalnim zdravljem - baš kao i njihovi fanovi. Oni se oslanjaju na posthumne albume kao na oblik izražavanja tuge i načina nošenja sa svojim životom. Povrh svega, izdavačkim kućama nikada nije bilo lakše doći do digitalnih arhiva preminulih umjetnika od kojih se kompiliraju posthumni albumi", napisala je autorica Zoxa Raza-Sheikh za glazbeni magazin NME.
Možemo raspravljati o moralnim dilemama povezanih s objavljivanjem posthumnih albuma, no ako ste fan, vjerojatno će vam takva izdanja biti važna u procesu tugovanja za umjetnikom i opraštanja. A kako vidimo iz primjera Jeffa Buckleyja, pa i Maca Millera, čija je obitelj odlučila objaviti album "Circles" nakon njegove smrti, važno je da se materijali ne objavljuju isključivo iz komercijalnih razloga, nego da su u sve uključeni oni koji su bili upoznati s umjetnikom i njegovim radom pa mogu procijeniti koje pjesme ne trebaju biti puštene u javnost i koje su dirljiv način opraštanja od omiljenih izvođača, a ne narušavanje njihove ostavštine.
