Iza nje su tri rezidencijalna programa, stručna praksa u Njemačkoj, diploma s Akademije likovnih umjetnosti i četiri Rektorove nagrade. Zatim: dvije pohvale s alme mater, nagrada "Kolekcionar umjetniku" s 36. Salona mladih, nagrada publike s projekta "Erste fragmenti" i dvije Sveučilišne stipendije za darovite studente. Ni tu nije kraj. Izlagala je na četiri samostalne izložbe, a još ih i više ima u planu. Trenutno razvija novi ciklus radova pod radnim nazivom "Self-help Burial II", priprema nekoliko umjetničkih projekata i sprema izložbe u Zagrebu, Požegi i Varaždinu.
Mia Matijević Akrap savršena je demonstracija predanosti, marljivosti i umjetničkog talenta, a njeni su radovi amalgam kontemplacije i senzibiliteta. Njen glavni medij je slika, a slika se, kaže, u užurbanom vremenu u kojem živimo i koje se prema umjetnosti odnosi suviše normativno i urgira na hiperprodukciju, nalazi pred velikim izazovima. Poseban je gušt s Mijom bio razgovarati o kompleksnim slojevima življenja. Dotakle smo se raznih tema; od mjesta koje umjetnost zauzima u svijetu - što individualnom, što kolektivnom - preko mitova o hipersenzibilnom umjetniku do izazova koje donosi autorefleksija.
Trenutno se nalazite na rezidenciji u Parizu. Kako je došlo do toga? Je li ovo prvi put da ste na rezidenciji?
- Imati priliku biti u centru Pariza na tri mjeseca posebna je privilegija. Udaljeni od svakodnevnih obaveza i poslova kojima smo inače okupirani u Zagrebu, neopterećeno se možemo prepustiti upijanju jedinstvenog iskustva. Količina povijesti koja se nataložila kroz stoljeća ovoga grada, nesaglediva je u ovako kratkom vremenskom periodu. Kulturni šok prirodna je pojava kada dolazite iz manje sredine poput Hrvatske. Od velikih muzeja kao što su Louvre, Orsay, Pompidou, preko gotičkih crkvi iza ugla svake ulice, velikih palača nepopularnih kraljeva, vrtova moćnih kraljica, pa do katakombi gdje su pohranjeni ostaci slavne Francuske revolucije: cijeli centar Pariza više nalikuje na muzej nego na grad, toliko je povijesti sažeto u tako malo prostora.
Trenutno boravim na rezidenciji Cité Internationale des Arts u neposrednoj blizini Notre Damea. Riječ je o rezidenciji s dugogodišnjom tradicijom i velikim brojem umjetnika iz cijeloga svijeta. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u suradnji sa Citéom svake godine raspisuje natječaj za članove na koji sam se prijavila u kolaboraciji sa svojim suprugom Grgurom Akrapom. S obzirom na to da sam pobornik umjetničkih rezidencija, na njih sam se počela prijavljivati još za vrijeme studija pa sam tako prvi put to iskustvo stekla u Leipzigu u Njemačkoj, a potom i u Kaunasu u Litvi.
Možete li nam razbiti iluzije oko Pariza? Što se skriva u njegovom naličju?
- Razvijena mreža lopova po metroima, veliki broj beskućnika, štakori i smrad ulica neke su od lošijih karakteristika ovog grada. Ali to je lice grada koje je prirodno sraslo s blještavilom kulturne povijesti, nekako je normalno vidjeti i tu stranu Pariza. Te krajnosti nisu u proturječju, već samo dvije komplementarne strane iste povijesti. Zanimljivo je da, uz sve fascinantne muzeje i galerije, ovaj grad doživljava pravu ekspanziju kič galerija. Količina takvih galerija kao i njihov sadržaj djeluju poražavajuće jer kroz njih vidimo odraz jednog dijela društva. Takva ponuda je velika, a ona samo govori o tome da je takva i potražnja.
Crpite li uopće inspiraciju iz prostora?
- Svaki prostor nosi određeni potencijal. Na sve se može odgovoriti kroz umjetnički izraz. Volim upijati mjesto na kojemu jesam, a to se vjerojatno odražava i u radovima. Ipak, za radni prostor preferiram određene uvjete. Atelje u kojemu radim u Zagrebu je malen i klaustrofobičan, fizički i mentalno. Trenutno boravimo u nešto prostranijem ateljeu u Parizu i u njemu je stvarno užitak biti i stvarati. Nije posrijedi samo doživljaj prostora nego i pogodnost za rad na velikim formatima i s toksičnim materijalima.
Vječno pitanje – je li umjetnost odraz društva ili je društvo ogledalo umjetnosti?
- Čini mi se da je društvo poglavito ogledalo nametnutih normi, vrijednosti i standarda popularne kulture, a umjetnost (najčešće kritički) odražava to društvo. Takav doživljaj bio je okosnica mog diplomskog rada "Nova kolekcija" (2020.) u kojemu sam se bavila reklamama i prikazima ljudi, prvenstveno žena kroz masovne medije. Reference koje sam odabirala bile su kreirane za potrošače, a kroz njihovo ironiziranje, reciklirajući ih u slike, obrnula sam proces i ponovno ih vratila u društvo ukazujući na problematiku koja se iza njih skriva.
I danas se vrlo očito bavim društvom, ali na jednoj drugoj razini. Ciklus na kojemu trenutno radim nastavak je na seriju keramičkih urni "Self-help Burial" (2021.-2022.) s kojom sam se predstavila na 36. Salonu mladih i na samostalnoj izložbi "Igra skrivača" u Galeriji Karas ranije ove godine. Taj rad bio je u potpunosti intiman i kroz njega sam prerađivala vlastita neugodna sjećanja. Kroz novi ciklus bavim se univerzalnošću i kulturalnom uvjetovanošću reminiscencija istražujući traume žena iz cijelog svijeta. To su teme koje me svakodnevno zaokupljaju, a kroz njih pokušavam shvatiti društvo u kojem se nalazim.
Koliko su okolnosti nastanka (povijesni, društveni kontekst) važne za umjetničko djelo?
- Mislim da smo neodvojivi od konteksta u kojem živimo. Kod nekih umjetnika se to manifestira očitije, a kod nekih suptilnije, ali sve što nas čini nastaje kao rezultat brojnih podražaja i iskustava. Način na koji se ponašamo i na koji razmišljamo nastali su kao odgovor na nešto izvanjsko. Kada pogledamo u povijest, svaka umjetnost bila je rezultat određenih okolnosti tog doba. Čak i ona koja se opirala kontekstu i htjela je biti o njemu neovisna, s razlogom je oblikovana upravo tako. Uzročno posljedične veze izuzetno su jake kad je posrijedi način izražavanja. Raznorodnost i istovremenost umjetničkih stilova koji danas koegzistiraju i nude se različitim publikama rezultat su globalizacije, suvremenih politika, popularne kulture i hipervizualnog doba u kojemu primamo abnormalnu količinu informacija. Pojedine poetike mogle bi se detaljnije razložiti i staviti u kontekst, ali osobno uvijek uočavam veze.
Ako je poezija "mišljenje u slikama", što je slikarstvo?
- Mislim da su slikarstvo i poezija vrlo bliske umjetnosti i da se radi o sličnim idejama koje je nekome lakše verbalizirati, a drugome predočiti slikom. Recepcija publike odvija se, također, prema senzibilitetu za određeni medij. Glavna karakteristika slikarstva svakako je materijalizirani vidljivi ljudski trag ostavljen u određenom spektru boja ili tonova. Prednost ovog medija po meni je u materijalnosti samog medija koji kroz primarne elemente govori o vremenu, prostoru ili društvu onoga koji stvara. Neobično je supostojanje slikarstva sa suvremenim medijima koji su preuzeli jedan veliki dio povijesnog nasljeđa i uloga koje je imalo slikarstvo. Unatoč tehnološkom napretku, i fascinantnim preobrazbama slike svijeta kroz filter novih medija, slikarstvo i dalje na jedinstven način ostaje vibrantan odraz ljudskoga duha.
Konzumerizam, hustle culture, čovječja stalna potreba za novim, autentičnim... Kako se to odražava na umjetnost?
- Sve nabrojano itekako se odražava na umjetnost. Od umjetnika se očekuje hiperprodukcija i konstantno žongliranje između brojnih uloga. Sve se promjene prebrzo događaju te nema prostora za organski razvoj. Tempo je katkad nepodnošljiv, a produkti takvog rada vrlo često su samo odrađeni i površni. Čak bih rekla da na novom i autentičnom nije toliki fokus koliko na količini i brzini.
A na tebe? Kao umjetnicu i kao osobu?
- Lagala bih kad bih rekla da se uspješno odupirem brzini u kojoj se svijet i umjetnost kreću. Pokušavam uhvatiti dobre valove i na njima što duže opstati. Sve to me uči mnogim vještinama, stavlja pred brojne izazove koje objeručke prihvaćam jer mi je najbolji odgovor na okolnosti u kojima živim postati dovoljno kompetentna. Učenje je dobar alat.
S druge pak strane smatram kako je vrlo bitno biti svjestan i objektivan u pogledu na svijet, uočiti pozitivne i negativne karakteristike, prilike i zamke. Nastojim ne biti izmanipulirana onime što mi u životu ne donosi istinsku vrijednost. Isto tako, smatram da je bitno naučiti svoj tempo i ne ga silom ubrzavati.
Je li hipersenzibilnost preduvjet za umjetnost?
- Pravi umjetnik uvijek je u neraskidivoj vezi sa svojom umjetnošću jer kroz umjetnost promišlja o svemu. Ipak, to ne znači da takav život ne sadrži sve slojeve, potrebe i obaveze. Moj dojam je da ljudi puno toga pretjerano romantiziraju i mistificiraju pa tako i život umjetnika. Mit o umjetniku boemu sad je već toliko izlizan da polako počinje izumirati. Hipersenzibilnost možda je česta kod umjetnika, ali nije neophodna. Danas se može stvarati na toliko različitih načina i upravo sloboda suvremenih umjetničkih praksi dopušta svakom umjetniku da pronađe autentičan izričaj.
Stvaranje umjetničkog djela ima brojne etape i procese. Koji od njih su "duhovni" (intuitivni, nagonski, vezani uz neku kontemplaciju ili emociju), a koji mehanički? Ima li uopće takvih – mehaničkih?
- Naravno, mehanički dio rada uvijek je prisutan u mom procesu iako i u njemu vidim kontemplativnost i intuiciju. Odabirem i kupujem materijale, naručujem rame kod stolara, sama si pripremam platna, modeliram glinene vaze... Sve je to vrlo bitan dio procesa, temelj na kojemu će se rad graditi. Duhovni aspekt rada nastaje puno duže od samog čina slikanja ili materijalizacije u bilo kojoj drugoj tehnici. Promišljanje i razvijanje ideje, kopanje po referencama, zapisivanje i skiciranje kod mene su obično dugotrajniji od konačne realizacije. Puno je preduvjeta za izvedbu umjetničkog rada, a to je upravo ono čega publika bez doticaja sa stvaralačkim procesom nije svjesna.
Kakve izazove donosi slikanje autoportreta? Donosi li autorefleksija užitak ili bol?
- Kroz studij sam naslikala nebrojeno puno autoportreta, ali radilo se gotovo uvijek samo o izvanjskom prikazu bez zadiranja u nutrinu. Samu sebe sam zaista konfrontirala tek u radu "Self-help Burial". Kroz njega sam pokušala doprijeti do nekih do tad nepoznatih slojeva vlastitog nesvjesnog. Iako oslici ne prikazuju mene, oni su autoportreti puno više nego autoportreti koje sam izvela u konvencionalnom smislu. Suočavanje sa samim sobom donosi brojne neugodne momente, ali u konačnici djeluje vrlo oslobađajuće. Samoanaliza je uvijek dobra praksa, a umjetnost je za nju izvrstan medij i katalizator.
